(Obecani nastavak)

4. dan- ostajemo pokraj jezera, nismo htjeli da napustimo to bozanstveno mjesto. Kazu u Raju je divno ( mada ne znam nikog ko je bio tamo i vratio se), e pa ako takvo mjesto postoji, jezero Turkana se moze uvrstiti u tu kategoriju. Svima nam se dopao taj osjecaj tisine, mirnoce i niko nije htio da propusti jos neko kupanje ( uz sopstveni rizik od krokodila). Tokom svih ovih noci, osim zvijezda nismo vidjeli ni jedno svijetlo.

Cetvrtu  noc smo imali posjetioca. Ribara. Scena je bila ko iz filmova bez zvuka. Sjedio je covjek ama cipan cijelu noc da se skoro nije ni pomjerio a glasa nije ni pustio. A mi smo nastavili sa gitarom i pjesmom. Bit ce da je ribolovac kad se vratio u selo pricao “e sto vidjeh sinoc… muzungu koji pjevaju i piju citavu noc 🙂

5. dan. Pakovanje, demoniranje tendi. Ne ide nam se sa jezera ali ceka nas pustinja. Sad nesto razmisljam: niko se u sustini nije oprostio od jezera. Znate ono kad u putopisima kazu: i oprastamo se od…i idemo dalje. To nije bio nas slucaj. Jer smo vjerovatno znali da ce jezero kao i citav nas put ostati sa nama i u nama sigurno jos dugo vremena.

Prolazimo pored vjeceg „grada“ u toj oblasti, Loiyangalani. Ime Lojangalani na izvornom samburu jeziku znaci “mjesto sa mnogo drveca”. Nazalost, to vise nije slucaj. Javljamo se sefu policije, cisto da se zna da smo tu. Odlazimo u “Oasis Lodge”.  Inace, ovaj gradic je mjesto desavanja romana  i istoimenog filma John le Carré's, The Constant Gardener.

Zastajemo da pozdravimo majku naseg kuvara.

Tuga.

Ulazimo u tu malu kucicu napravljenu od pruca. U jednom uglu je osoba. Stara, jadna, mrsava, slijepa. Boze, dusa me zaboljela. Sjedi na madracu, pojedenom od vremena. U kuci imaju samo jednu casu, jedan tanir i staru metalnu kutiju od Lumbaia ( naseg cuvara) kada je isao u skolu.

Izlazimo iz kuce.

Placem….

Montiramo tendu.

Demoniramo tendu.

6.dan krecemo ka pistinji. Na putu nailazimo na oazu. E to je stvarno da covjek ne povejeruje. Odjednom, iz nicega pojavljuje se zelena boja, plame, kamile.

Raspitujemo se kod lokalnog stanovnista za put kroz pustinju. Hrabro krecemo. U pocerku se i vide neki targovi, ali vec posle 45 minuta nismo vise sigurni kuda idemo. Pustinja je “slana”bijeli se od soli. Vlazna je , pada la je kisa. Zaglavljumeo se. Ne moze dalje.

Tajac. Pokrivamo se maramama da ne bi izgorjeli od sunca. Guramo kola.

Uspjeli smo . Kola su opet na suvom. Vracamo se nazad. Ovoga puta je pobjedila pustinja. Tako I treba da bude.

Vracamo se nazad u potrazi za mjestom za kampovanjem.

Puce guma! Koja sreca. Sta da se desilo u sred pustinje? Mijenjaj. Dobro je. Krece se.

Teren krsovit. Tesko nalazimo mjesto za kampovanje. Nalazim jedno. Skrecemo sa  puta sa velikom mjerom predostroznosti  jer se krecemo po krsovitom predjelu.

Postavljanje satora. I ovdje se osjeca vjetar. Montiramo tende tako da vazduh moze da struju kroz njih.

Noc prolazi mirno.

7.noc. Krecemo ka Marsabitu i eto ti de… puce osovina na prikolici. Odlazim sa vodicem do prvog naselja.  Ostali ostaju kod kola. I ovdje nas je sreca pratila: zavarili smo osovinu, pojacali li i eto nas nazad. Sve je upjesno monirano i krecemo dalje. Odlucujemo da vozimo, da ne stajemo da kampujemo vec da idemo do privatne farme koja nudi i smjestaj. Voziti nocu nije preporucljivo u Keniji, posebno u ovom dijelu zemlje. Ali smjele sreca prati!!! Stizemo na farmu malo prije pola noci. I wow.. koja ljepota… krevet, kada, topla voda, ..!!!! Farma je sagradjena 40-tih godina . Sadasnji vlasnik je naslijedio od svog djeda, Irca koji je dobio parce zemlje , (cini me se 5000 akra, nisam siguran bolje da ostane pod znakom pitanja) od svoje zemlje kao zasluge u II svjestkom ratu. Zemlja nije plodna, savana je sa malom sumom. Kad je djed od vlasnika dosao i video sta je dobio imao se rasta zamislit. Njegove ”komsije “ su odmah stavile zemlju na prodaju. Tako da je djede kupio jos par parcele, ogradio sve najedno i reko: pa ja bih mogo ovce odje da gajim ( ukupna povrsina je 49 000 acra) . I tako je poceo sa ovcama, dosle su i krave na red, ali je zadrzao i sve divlje zivotinje. Na farmi se mogu vidjeti skoro sve divlje zivotinje od lava, preko slona do atilope,  dik-dika i brojnih vrsta ptica.

Noc je protekla mirno.

Sledeceg dana idemo u “game drave”, obilazak farme, pozdrav domacinu.

O nasem safariju, sada,  ne bih detaljnije pisala jer bi mi oduzelo puno vremena. Mozda drugom prilikom jer moram ovaj tekst privodit kraju.

8.noc. Nakon vecere i case vina uz kamin odlazimo na pocinak.

Budim se. Cujem korake, disanje, sum. Ne kontaktiram  ostale jer ne znam da li su budni… Odlucujem da ostenem u krevetu i da se ne pomjeram. Dolaze mi svakakve misli, od toga da su lopovi ( jednom mi se desilo da su me lopovi opljackali dok sam spavala) , do toga da su, mozda, divlje zivotinje. I da, odgovor sam dobila ujutro.

Slon je bio na nasoj terasi i balkoni. I kao svuda kuda prodje slon sve je bilo unisteno…

I was so happy and still I am.