Piše: Biljana VANKOVSKA

Nakon dvonedjeljnog (ne)mirovanja (t.j. pauziranja s redovnom kolumnom zbog uskršnjih praznika) sada imam osjećaj koji je vjerovatno dobro poznat svakom zavisniku, koji je konačno dobio ono što je dugo priželjkivao. U zemlji kao što je Makedonija dvije nedjelje mogu biti duge kao vječnost. Dogodiće se čuda i čudevenija, pa kasnije čovjek ne zna odakle da krene s komentarisanjem i šta da odabere.

Uzdržaću se i neću reći ništa o božjem čudu u crkvi Sv. Dimitrija, koje je ubrzo bilo zasjenjeno zločinom, o kome kolege (profesori i kolumnisti) na sva usta tvrde da je počinjen od ateista koji su ne samo bezbožnici, nego nose korov u duši. Na to je poznati TV voditelj poskočio od radosti i izjavio da je on oduvjek znao da je atizam dijagnoza, a ne uvjerenje. Tako, bježeći od etničkih kvalifikacija i prognoza oko počinitelja zločina, rasprava je krenula (ne)vjerničkim stazama. Do skoro sam mislila da u 21. stoljeću nije potrebno imati hrabrost Džordana Bruna da biste se drznuli osporiti božje čudo i najprije potražili racionalno objašnjenje za fenomen „samočišćenja“ zlatnih djelova ikona, no izgleda da sam se prevarila. A tamo gdje je još potreban Bruno, tamo je i inkvizicija koja čeka iza ćoška da anatemiše sve koji su posumnjali u božju ruku.

U kratkom intervalu ushićenja (prije no što je zavladala žalost i gnjev) bila je promovisana t.z. „prezumpcija čuda“. Za sve one koji ne znaju značenje te riječi, da pojasnim: ona označava polaznu pretpostavku/tezu, koja se smatra tačnom sve dok ne bude dokazano suprotno. Pa sada ostavljam da sami izvučete zaključak!

U ovoj zemlji polazna teza je da je sam Bog umješao prste, a ko smije, neka izvoli da dokazuje da su neke stvari rezultat prirodnih (hemiskih) i/ili ljudskih postupaka. Ona druga, kasnija teza o ateistima sa zlom u duši koji su ubili mladiće, a time i Boga, se samo uklopila u dubokoreligijski, ali ne nužno i čovekoljubivi ambient Uskrsa. Pripadam toj manjinskoj grupi ateista, kojima prijeti društveni egzorcizam, samo zato što traže da vjerska ubjeđenja ostanu u privatnoj sferi. Nije poznato ko to ima tu natprirodnu moć da zna ili pravo da prokazuje ko šta čuva u duši (korov, jad ili ljubav) i što misli, nezavisno od njegovog praktičnog djelovanja. Jedino što sigurno znam da ljudi sa duboko usađenim moralnim kodeksom su ponekad dosljedniji u poštovanju moralnih načela od one (iz narodne izreke) „složne bratije koji i petkom mrse“.

No, to je druga tema o kojoj ću pisati drugi put. Za sada samo ću konstatirati da je u „biblijskoj zemlji“ sve na vjerskoj osnovi: svi gledaju ka nebu čekajući rosicu ili pravdu, zadovoljni od onoga što im je dao Bog (bez obzira kako se on imenuje kod raznih vjernika).

Kao građanin, jednak pred Ustavom, ako ne i pred Bogom, nisam očekivala da moj premijer šalje poruke zločincima i javnosti ispred crkve u času kada je zemlja doživljavala zemljotres. Najmanje se od njega smije očekivati da se poziva na božju pravdu. Iskreno, zazvučao je kao George Bush Jr. nakon 9/11.

Poznavajući dobro vjerska učenja, sasvim sam dobro shvatila simboliku dešavanja tih tužnih uskršnjih dana: licemerje i izdaju, podnošenje žrtve, oplakivanje smrti, i na kraju ushićenje i radost zbog uskrsnuća – pobjede života nad smrću! Sve je to bilo prisutno i ovog Uskrsa, ali sasvim izvan svih vjerskih normi bilo je protkano i željom za osvjetom i gnjevom (prema Drugome, čak i kada je nevin; jer mi imamo prezumpciju čuda, ali ne i prezumpciju nevinosti i indiviudualizacije krivice), ali i nasiljem prema vlastitim institucijama, upravo onima koje treba da garantuju sigurnost i poredak.

Kolumne nijesam pisala, ali sam svakodnevno komentirala događaj, razgovarala ne znam ni sama sa koliko novinara sa svih meridijana, pa i sa ambasadorima u zemlji. Eto, ja grešnik i bezbožnik sa korovom u duši mogla sam lako sjedjeti po strani ili otići na produženi vikend. Umjesto toga, smatrala sam da se mora rasuđivati hladnom glavom, govoriti (po tko zna koji put) protiv suda ulice, apelirati na povjerenje u institucije koje imaju odgovornost i sposobnost da garantuju bezbjednost i uhite zločince. Ubih se govoreći da je ovakvo profesionalno izvedeno ubojstvo teroristički čin počinjen ili, bolje rečeno, naručen od ljudi koji dobro znaju da smo u porteklom periodu sami pomogli u stvaranju scene u društvenom pozorištu, u kome je sve bilo spremno da se pokrene nezaustavljiva spirala nasilja. Ono što se nije smjelo povezivati sa međuetničkim odnosima (odnosima između građana različitih porijekla), je na kraju, ipak, pogodilo Ahilovu petu. Predstava može početi! Vlast se tih odlučujućih dana dvoumila između državnih i vjerskih prioriteta (odlučila se za ove druge), pa je ostavila javnost na milost i nemilost raznih špekulanata, avanturista, propagandista, lovace na senzacije, blogera i fejsbukovaca.

Prošlog četvrtka sam odlučila da se pročistim od svog ovog stresa, gnjeva, ružnoće koja se nakupila i od tamnih oblaka koji su se (i bukvalno) nadvili iznad Makedonije. Poželjela sam da oblagorodim dušu teatarskom pretstavom.

Ima li boljeg i jačeg kontrasta (i bjekstva) od „Onjegina“ u izvedbi veleškog pozorišta koje je gostovao u Dramskom teatru u Skopju, u okviru kulturne revije brojnih pozorišnih trupa iz čitave zemlje? U medijima se pojavila simbolička objava „Onjegin okupira Dramsko pozorište“. Te večeri sam sa radošću ugasila televizor na kome je u tom trenu išao izvještaj o parlamentarnoj debati, a premijer je odgovarao na neka pitanja.

Možete samo zamisliti zaprepašćenje kada sam, stigavši u pozorište, i ulazeći u već prepunu salu, na bini vidjela upravo premijera u živo, okruženog ministrima, gradonačalnicima i partijskim čelnicima? Djelovalo je nestvarno! A da stvar bude gore, to je sve trajalo i trajalo, a u vrijeme u kojemu smo već trebali slušati Tatjanino pismo Onjeginu, Grujevski je pun elana davao riječ ljudima oko sebe ili onima iz publike.

Da se ne bi propustila slučajno neka riječ iz ove „građanske debate“ u foajeu je bio postavlje video-bim. Počele su padati polušale, izrečene šapatom, o promjeni repertoara, „Pinokio“ umjesto „Onjegina“, o političarima kao boljim glumcima od pravih glumaca, o društvu koje je njihova svakodnevna scena i publika. Ali, eto, i to im je malo, pa su zauzeli binu, stvarajući privid nekakve (postuskršnje) tajne/javne večere, u kombinaciji sa nekakvim interaktivnim hepeningom u kome udio imaju i gledaoci. Kazuju oni svoje brige, a na najmanji znak premijera, skače prozvani ministri i direktori sa spremnim odgovorima, pa čak i zakazuju sastanke sa moliocima.

Naljutila sam se strašno! Poznato je već da se partije prelijevaju u svaku društvenu poru, da se već ne zna gdje završava partija, a gdje počinje država – ali, evo ih sada ne znaju ni gdje (i kada) počinje pozorišna pretstava! I to se dešava u prisustvu ministarke kulture! Pitala sam glasno da li ovo pozorište ima direktora, da li je on obavjestio političare „okupatore“ na sceni da je ova pretstava zakazana još prije par nedjelja? Da li se usudio reći da publika i glumci zaslužuju čistu i provjetrenu salu, pa i kulturni prostor nezagađenu od politike? Dok sam ljutito komentirala, prijatelji su me opominjali da sam preglasna i da će me čuti. Rekla sam: neka me čuju, ja ću im ionako napisati kolumnu!

Nego, da se vratim na početne misli iz ove kolumne… Selo gori, baba se češlja – i glumi demokratski dijalog s običnim građanima! Ja bih im prva čestitala da su otišli u naselje Radišani odakle potiču ubijeni mladići da porazgovaraju sa uznemirenim ljudima, pohvalila bih ih da su sjeli u neki TV studio opkoljeni glavnim urednicima medija u pokušaju da se obrate javnosti povodom najbolnijih pitanja koja su potresala Makedoniju ovih dana, ali ne da usred pozorišta (obezbijeđenog policiskim snagama) slušaju smjerno o problemima koje brinu građane iz opštine „Karpoš“ i to iz oblasti infrstrukture, zdravstva, i zeleniša!

Ispričavam se javno izvanrednoj ekipi pozorišta iz Velesa što sam u znak protesta napustila pozorište ne dočekavši početak njihovog „Onjegina“ (rekli su mi da je kasnio skoro dva sata). Odmilili su mi i Tatjana, a ne Evgenij, bilo mi je dosta pozorišta i cirkusa, a posebno glumaca ispred kojih ovi pravi su samo amateri. Oni imaju moć da zavedu ljubitelje dramske umjetnosti, ali ovi prvi su maheri koji ne samo da dominiraju javnom scenom, nego su okupirali i ovaj preostali otočić ljepote i umjetnosti. A tamo napolju, u toku je pretposlednji čin jedne druge pretstave…

Nova Makedonija

Napomena: Prevod je autorkin