It has been three week since I came back from the wonderful trip to Turkana.

As I promised to Dusko that I will put something on the paper during the trip I was taking the notes.

But yet it is difficult to describe the feelings that I was having during the trip.

You just noticed that I also stared my text in English. English because I am leaving in the country where official language is English, but also because me impressions are mix, from English to Italian and to my mother tongue Montenegrin.

So, here I am trying to put on paper all impression accumulated during that, almost 10 days, trip.

Zeljela bih da se izvinim unaprijed sto ce moj text biti napisan na 3 jezika, ali to je nacin na koji ja ovdje zivim.

S ozirom na to da mi se jos emocije ”sredjiuju” mozda najbolji nacin da opisem moje putovanje je da ga prvo predstavim slikovito i da ga podijelim po sekvencama i dozivljajima, pa neka privi bude “indicazioni stradali”. Ali prije nego pocnem, mozda samo mali uvod o mjestu koje sam posjetila.

Turkana se nalazi na sjevero-zapadu Kenije. To je susni dio zemlji I njeni stanovnicu su nomadi.

Koliko je divno vidjeti civilizaciju, narod, kulturu koja polako nazalost izumire. I u tome je car ovog putovanja. Vidjeti nesto sto pripada drugom vremenu. Medjutim kao i sva moja zapazanja vezana za ovaj kontinet i ova su kontradiktorna. Kazem “nazalost izumire jedna kultura”, a opet, sa druge strane, ta kultura ima i mracnih strana kojima i nisam bas odusevljena. Posebno mislim na zasivanje djevojcica i obrezivanje djecaka. Jos uvjek su na snazi neki stari obicaji.

Ali nije na meni da sudim i cijenim …

Narod koji zivi u oblasti Turkana se zove”turkana people”, mrsavi stocari sa upadljivim bojama I dekoracijama. U ovom dijelu Kenije (sjevero-zapad) zive i ostala plemena, Samburu – koji su vecina, Gabra, Borana.

Turkana people – centar jednog mjesta

Samburu people

Gabra people

Turkana, Samburu su kao i Masaji poznati po svojim”beads”orglicama. Preovladuje crvena boja. Zene nose sarene marame i vecinom je donji dio tijela pokriven dok je gornji sakriven ispod mnogobrojnih ogrlica. Muskarci, posebno mladi ratnici, nose crvene ili bijele tkanine. Uspravni, ponosni, okiceni raznim dekoracijama paradiju “gradom”. Nazalost, nisam uspjela da ih slikam, jer kod nomada I dalje postoji vjerovanje da im fotografisanjem oduzimate jedan dio duse.

Nije ih ostalo puno. Na samoj obali jezera vidjeli smo malo selo od desetak kucica. Vise se i ne sele kao prije, jer im sada WFP, (Svjetski program hrane) dostavlja hranu. 

Dok ih gledam kazem”greote”, a onda odmah kazem a mozda I ne treba da ih zalim, jer oni su slobodniji nego mi, ne robuju markama mobilnih telefona, kolima, modernim patikama… Imaju metar platna, ogrnu ga oko sebe, podju do jezera da se okupaju, uzivaju u svjezem vazduhu, nema buke zagadjenja, cuju sebe i prirodu. Jedino mi je zao sto im higijenski uslovi nisu bas dobri i sto im ljekari nijesu dostupni. Al’ onda opek kazem, mozda su i zdraviji od nas, jer nemaju dnevnog stresa, koji po mom misljenju unistava polako modernu generaciju Evrope. Zao mi je sto i nas narod pocinje  da lici na Zapad. Nekada su se komsije obilazile, familije drzale i okupljale, a sada svi nesto vazno rade I zure. A sta je vaznije od svoje sopstvene familije, sta je prece od toga da ucestvujes u odrastanju svog djeteta…

Kao po obicaju, cim pocnem da pisem udaljim se od teme ili, bolje reci, otvore mi se novi vidici i odem na drugu bandu…

Sesti dan. Vracamo se iz Chabila pustinje. Ideja je bila da od North Horr prodjemo preko Chalbi Desert, ali milo mi je sto se jos uvjek u pojedinim djelovima svijeta pita priroda a ne covjek. I tako priroda nam nije dozvolila da predjemo cijelu pustinju, jer je, za cudo, tih dana padala kisa a pustinja je u tom dijelu veoma slana, tako da smo, pored toga sto vise nismo vidjeli ni “dzadu”, i sto je pocela da nam se prividja fatamorgana, i sto smo se zaglavili kolima u blatu, bili prinudjeni da se vratimo odakle smo dosli.

I tako, vracemo se i desava se scena ko iz filma ”Bogovi su pali na teme” – u sred nicega eto coek… Nasmijan i prica li prica… Nas kuvar i, ujedno, vodic pokusava da ga prekine i da ga na lokalnom jeziku upita ima li dje puta blizu. I dobismo obajsnjeje

Indicazioni stradali ” Prendi a sinistra, costeggie tutte le palme e quando trovi le palude le salti con la machine e poi vai dritto . Quando vedi le prime case sei arrivato”- sto bi u prevodu, manje vise znacilo: Slijedite palme… Kad naidjete na blato, preskocite ga, kolima nastavite da idete pravo i kad vidite prve kuce stigli ste do sela”. Asante sana, salama !

Nastavljamo putovanje. Vracamo se u susni dio Kenije koji ima slicnosti sa Crnom Gorom: ima krsa koliko volis. Cak ima vise no kod nas, a i boja je drugacija.

Pokusavamo da nadjemo mjesto za logorovanje. Tesko je jer su bubulji tako veliki da ni sa nasim Land Roverom ne mozemo lako da se probijemo. I konacno nalazimo mjesto. Postavljaju se satori, sprema se aperitiv, postavlja se vecera a mi dame se pripremamo za jedno lijepo tusiranje sa ½ vode.

Samo jedna mala digresija. Kad sam se vratila doma, 10 puta sam ispirala odjecu koja je bila puna prasine, i divne crvene zemlje Kenije, tako da mozete zamisliti kako je moglo biti kupanje sa ½ vode. Elem…

I tako podjosmo na pocinak, al’ nas ujutro sretose “poreznici”, dva Samburu ratnika koja su trazili da im platimo sto smo koristili njihovu zemlju. I sto je pravo, pravo je, te mi platismo nase kampovanje jednom praznom bocom dzina, ali staklenom i sa dvije prazne boce od kokakole, plasticne. I eto vec druga sekvenca putovanje koje se moze nazvati ”economia locale”. Zar to nije divno!

Mozda san negdje u prethodnom blogoviam rekla da je ljepota posla kojim se bavim mogucnost sretanja sa razlicim kulturama. Tako mi je i Turkana dala novu kulturu. Dok sam putivala ka Turkani I bila u njoj mislim da nisam toliko bila svjesna moje srece. Osjecam potrebu da kazem zivotu HVALA!. Hvala za sve sto mi je donio i sto mi donosi. Mislim da se covjek tek kasnije osvijesti i pocinje da uvidja koliko smo sretni. Mi smo na ovom putu imali puno srece, od toga da smo se svi vratili zivi i zdravi do toga da smo uspjeli da udahnemo i zabiljezimo u nasim dusama divlji i lijepi dio Kenije.

Na put smo krenuli, barem mi neki, dosta naivno, bez imalo oklijevanja i razmisljanja, a imali bismo o cemu da razmisljamo, jer se dva dana prije puta dogodio mali obracin plemena. I kod njih je doslo novo vrijeme, prije su se obracinavali stijelama i kopljima, ali i kod nijh je dosla kalasnjikov civilizacija… Tuzno.

I tako je mala druzina krenula iz Najrobija. Izlazak iz Najrobija je bio interesantan. Kinezi grade novi put pa je haos na ulicama. Oko Najrobija hiljadu malih”gradica”. A zemlja, zemlja ima neku boju bakra. Volim ovu zemlju. Tako je topla i plodna. Udaljavamo se iz Nbi, prati nas crvena zemlja, i plodne padine. Zeleno je. Pored puta seljani prodaju mango, papaju, lokalne sljive koje lice na nase dzanje, povrce… Tezge se sarene od svjezeg voca kao na nekoj reklami.

Penjemo se. Krenuli smo sa 1700 mnv i idemo ka Mont KENYA, mjesto Njeru…(nastavak slijedi)

PS: Priznajem da sam sve istumbala ali tako je bilo…casna pionirska rijec