Piše: Biljana VANKOVSKA
U kontekstu poznate teze da je tranzicija završena kada abnormalnost prestane biti centralna karakteristika političkog života (O'Donel i Šmiter) postaje jasno da je makedonska tranzicija beznadno daleko od svog kraja. Naprotiv, ona se sve više pretvara u revoluciju koja teče. Abnormalnost je normalno stanje u društvu, a tranzicija počinje iznova i iznova, u nekakvom revolucionarnom pokušaju da sve počne ab ovo, t.j. od njih i da završi s njima, čistima.
Ako neko i ima sumnju, ili mu ne ide u glavu kako je moguće da konzervativna stranka kao VMRO-DPMNE može u svom imenu imati i riječ „revolucionarna“, dovoljno je pogledati upornost kojom vladajuća stranka gura od meke ka tvrdoj lustraciji, po cijenu gaženja svih ustavnih principa i institucija (prije svega Ustavnog suda, za koga se, inače, gradi velelepna palača usred Skopja), a u nastojanju da se stvori svijet i čovjek po svojoj mjeri. Poruka sadašnje, najnovije zakonske inicijative glasi: kad niste željeli mekim metodama, sada ćete vidjeti što je tvrdo!
Autor (i starog i novog) zakonskog teksta smatra da je sasvim normalno to što se vlast sada okrenula rigoroznijoj lustraciji, koja će pročišćavati od 1944. sve do 2006., t.j. do trenutka kada je (ne)slučajno počeo njen sadašnji mandat. Nakon političkog revanšizma i kompromitacije meke lustracije (u obliku uvođenja dopunskog uslova za vršenje javne funkcije), koju je, srećom, Ustavni sud prekinuo, sada se najavljuje čvrsta ruka i tvrda lustracija, koja praktično znači povratak u pretpolitičko stanje rata svakog protiv svakoga, u kojoj je čovjek čovjeku – lustrator. Iz javne sfere, u kojoj je bila uvedena da bi spriječila da javne funkcije vrše ljudi iz bivšeg režima koji su bili suradnici tajnih službi i koji su kršili ljudska prava, lustracija se sada seli u privatnu sferu. Tako, svako može zatražiti nečiju lustraciju, a pošto lustracija ionako krši sveti pravni princip prezumpcije nevinosti, to praktično znači da bi se svako mogao naći u situaciju da dokazuje svoju nevinost. I još gore, zbog imperativa da svako potpiše izjavu da nije bio saradnik (pod prijetnjom visoke kazne), to znači da čovjek može inkriminisati samoga sebe, što je ponovo protivno svakoj pravnoj logici. Transparentnost kojom će se obilježavati „cinkaroši“ dobija proporcije javne stigmatizacije, ne samo pojedinaca, nego i čitavih porodica.
Mada sam ove iste teze više puta pisala, kada je u pitanju tvrdoglava vlast, neke se stvari moraju uporno ponavljati, pa evo ih ponovo: lustracija je jedna od metoda suočavanja sa autoritarnom prošlošću, način pročišćivanja, ali i sprječavanja da se ljudi koji su bili odgovorni za masovne povrede ljudskih prava nađu ponovo na državnim pozicijama na kojima bi i dalje pretstavljali opasnost po društvene vrednosti. Lustracija se preuzima i zbog učenja iz istoriskog iskustva, t.j. da se ne bi zaboravilo i ponovilo. Ali, ona nije kaznena mjera, niti smije biti čin osvete. Kazneni elemenat se treba tražiti u drugačijim mjerama u krivičnom pravu, posebno kada su u pitanju nalogodavci, a ne obični informatori.
Mit da je lustracija onaj ultimativni faktor koji je demokratizovao i integrisao u EU neke post-komunističke zemlje je samo mit. Neke države nisu nikada prošli kroz lustraciju, a pretstavljaju uspješne priče (Slovenija). Najpoznatiji, i istovremeno najhvaljeniji i najkritikovaniji, slučaj je češki. No, Češka je imala Havela da upozori: “Ovo je bomba koja može eksplodirati svakog trena i da zagadi društvenu klimu, da uvede elemente fanatizma, povreda, nelegalnost i nepravdu. Moramo se suočiti sa prošlošću, da je imenujemo, da izvučemo pouke i dostignemo pravdu: ali, to se mora učiniti časno, s mnogo obzira, takta, velikodušnosti i imaginacije. Onima koji će priznati krivicu i izviniti se, trebaćemo oprostiti.“
Prije dvije godine sam napisala: “Mi nemamo nio Havela ni demokratske institucije i političku kulturu da bismo se suočili s onim što će izaći iz septičke jame. Da se lustracija ne bi pretvorila u revanšizam, politički obračun i generalnu paranoju, nužna je formalizovana procedura. To je ono što lustraciju razlikuje od osvete nad (ideološki i politički) poraženima. I ovdje se postavlja klasično pitanje: ko čuva čuvare, ko garantuje kredibilitet i moralni lik lustratora?“ Sada kada već znamo odgovore na ova pitanja i dileme, sasvim je jasno da nije uopšte bilo teško predvidjeti da će lustracija po makedonskom modelu biti pročišćavanje kroz čistku.
Ako sam ranije i ulazila u debate oko toga da li je pravična lustracija moguća tek onda kada bude uspostavljena demokratska i pravna država, ili možda ona ima smisla samo u ranoj fazi tranzicije kada se i ovakve revolucionarne i ne sasvim pravne mjere mogu opravdati višim dobrom i čistom budućnošću, danas dileme nemam, bar kada je u pitanju makedonski slučaj. Ovdje ne može biti i lustracije i pravne države, jer se potvrđuje da su koncept lustracije i koncept pravne države nepomirljivi (kako kaže M. Kopič), zato što je lustracija javni ritual i nepravo u ime pravde. Kao što smo mogli vidjeti, lustracija ne samo da ne ukida ili sanira posljedice prethodnog režima, nego ih reproducira. U ovom revolucionarnom žaru za pročišćavanje je sasvim vidljiva osvetoljubivost, ali i zavist prema onima koji su nekada bili moćni (dok su sadašnji lustratori bili progonjena opozicija zbog nacionalističkih i drugih stavova).
Prema francuskom teoretičaru Girardu, izvor nasilja koje se nakupilo u zajednici i koje zatim traži konačno rasčišćavanje u obliku lustracije pretstavlja mimetričku želju. Drugim riječima, to je želja u čijoj je suštini imitacija zbog zavisti. Lustracija se pretstavlja kao moralna osuda za nečije nemoralne postupke, ali problem postaje jako ozbiljan kada se i navodno pročišćeni sistem (ili bolje, sistem koji pročišćava) oslanja na istu metodologiju vladanja, na partijsku svemoć, nepravedno unapređenje u karijeri zahvaljujući zaslugama za rad partisko-državnih službi.
Suočavanje sa zlom autoritarnog sistema se ne može vršiti po cijeni činjenja novih nepravdi. U zrelim demokratijama/pravnim državama lustracije ne samo da nema, nego je i nemoguća. Zašto? Da li je to zbog toga što je totalitarizam (zaista) prošlost ili zato što je lustracija postala hit kada je pobijedila jedna ideologija ispred druge, pa se sada od nas iz bivših komunističkih režima traži da se pospemo pepelom i da priznamo da smo grešnici koji su živjeli u „sistemu zasnovanom na zločinu“? A što je s društvima sa hipotekom makartizma ili na masovnim zločinima, od kojih se neki još odvijaju ispred očiju svjetske javnosti? Do moralne katarze se može (i treba) doći raznim putevima, ali do pravde put je samo jedan – preko mehanizama pravne države, i kod nas i kod njih. Za to su potrebni (nacionalni i međunarodni) sudovi, a ne lustratori izabrani na (partiskim) konkursima.
Pristalice lustracije se pozivaju na „pravo da se zna“ što se dešavalo u bivšem režimu (a pošto je ovaj predio od 1944-2006, ovo obuhvata dva režima, zar ne?), s ciljem da se dođe do istine o žrtvama i počiniocima, o nepravdama i povredama ljudskih prava u ime neke ideologije. Možda bi povjerovala u ovu tezu da vlasti nisu nedavno sklopile sporazum oko amnestije za ratne zločine i time hladnokrvno pogazili pravo da se zna kada se radi o žrtvama od prije samo 10 godina.
Da čitava ova priča bude još zabavnija, moram ispričati epizodu koja se nedavno desila na mom fakultetu (tačnije, Institutu za bezbjednost i mir): rukovodilac vojne obavještajne službe, inače doktorant rukovodioca Instituta, je izdao formalnu zahvalnicu institutu i profesorima za „uspješnu saradnju sa obavještajnim službama“. Naravno da se ovdje više radi o sofisticiranoj korupciji u naučnoj sferi nego o saradnji (posebno kada se zna da smo mi, profesori, prisluškivani, jer možemo svojim kritikama na račun sistema postati državni neprijatelji), ali čitava priča otvora neka interesantna pitanja: ko sarađuje, kako i zašto? I što bi ovo značilo za neka buduća vremena i neku drugu buduću lustraciju?
Prevod je autorkin
0 Comments