Piše: Biljana VANKOVSKA
Dok je trajalo organizovanje i sam Marš mira u Skopju (u subotu, 17 marta), kod pripadnika moje generacija probudile su se uspomene na jedan drugi mirovni skup. U julu 1991. godine, otkako su šavovi tadašnje države počeli da se kidaju u sjevernim republikama, u najvećoj sarajevskoj sali (Zetra) održan je koncert za mir, na kome su se skupili ljudi sa izuzetnom umjetničkom i drugom pozitivnom energijom, koji su htjeli pjesmom i performansom da rastjeraju oblake koji su se bili nadvili nad onim što je ostalo od Jugoslavije. Još uvijek mi je živa slika toga koncerta, koga sam pratila na TV, i još uvijek me preplavljuju emocije zbog toga. Zetra bijaše srce pacijenta koji već bijaše klinički mrtav, ali ono ne prestajaše da kuca i čije pulsiranje je emitovalo vibracije koje su nadilazile etničke, nacionalne, jezičke i vjerske barijere.
Poznati bend Ekaterina Velika je pjevao, praćen hiljadama grla: “Ovo je zemlja za nas, ovo je zemlja za sve naše ljude, ovo je kuća za svu našu djecu, pogledaj me, pogledaj me očima djeteta.“ U Sarajevu su se bile skupile mirovne grupe, organizacije i pojedinci iz svih krajeva tadašnje države. Jedna prijateljica, aktivistica koja je prisustvovala događaju, podsjeća me na jedna od njihovih činova: uhvaćeni za ruke, ovi dobri ljudi su napravili krug kojim su obuhvatili tri objekta različitih vjerskih zajednica.
Simbolika je takva da se ne treba objašnjavati, a kraj te Bosne, koja je pretstavljala najljepše i najrazličitije u toj zemlji, je podjednako poznat.
Ovih dana mnogi u Makedoniji povlače ovu pomalo čudnu paralelu, i postavljaju pitanje o moći građanskog pokreta da spriječi nasilje, ali istovremeno i (ne)svjesno podgrijavaju i osjećaj da se Makedonija možda nalazi na rubu ambisa. Za razliku od prije samo desetak dana, kada se postavljalo pitanje o eventualnoj reprizi konflikta iz 2001., sada dramaturški zaplet vodi još dalje, do 1991. Akumulirani osjećaj nemoći ispred duboko etnizirane stvarnosti u sada našoj staroj/novoj kući, zajedno sa potrebom da se vikne glasno da bi se čuo glas “svih naših ljudi“ kulminira, i, evo, izražava se u simbolički pokret nazvan “Zajedno za mir“.
Ovo je, donekle, razumljiv odgovor na talas međuetničkih incidenata, koji su uspjeli da probude strahove. Pao je i dogovor o tome da se čitava prošla nedjelja posveti pisanjem kolumni i drugih poruka za mir i nenasilje. Dogovor je uglavnom bio ispoštovan, mada se neki nijesu uzdržali da ne pokažu prstom na one iz suprotnog (političkog iili etničkog) tabora.
Za moj ukus, bilo je prevelike doze hipokrizije u paradi mirovnjaka, među kojima su bili čak i političari sa velikim grijehovima (pa čak i sa idejama o izgradnji zidova za razgraničenje) ili novinari poznati od ranije kada su pozivali na neke ne baš mirne proteste. Odjednom u Makedoniji je došlo proljeće i s njim procvjetali mirovnjaci, a riječ “mir“ je postala prisutna u svakom javnom razgovoru. Svako se kleo “moj narod ne zna da mrzi, on je primjer za ljubav, toleranciju i nenasilje“. I, naravno, ponovo kolektivistička matrica razmišljanja, u kojoj se cijeloj naciji/etnosu pridaju sposobnosti za ljubljenje ili mržnju! Prijatelj me tješi: kao što je simboiličko nasilje bolje od onog istinskog (od koga umiru ljudi), tako i ovo pomalo licemjerno mirovnjaštvo je bolje od otvorenog govora mržnje. Jer, i hipokrizija je oblik civiliziranja ljudskih/društvenih odnosa.
Upoređivanje Skopja sa Sarajevom je neukusno, ali s obzirom na to da je naš mali rat iz 2001. (sa daleko manjem broju žrtava) već gurnut ispot tepiha, a njegove žrtve pale u zaborav, ova asocijacija može poslužiti ne, možda, da bi se naučilo kako se brani mir, nego šta zaista znači smrt i etničko čišćenje. Da bi dobar dio mlađe populacije u Makedoniji shvatio zašto je mir važan, sve češče pomišljam da ona prvo treba da vidi svojim očima šta znači etničko nasilje i do kakvih posljedica ono vodi.
Mi u Makeoniji živimo sa svojom pričom, ne obazirući se na ostale iz regiona, što je u osnovi dobro, ali kad neko počne pokazivati mišiće, treba ga sjesti i silom ga natjerati da pogleda dokumentarne filmove o ratu u Hrvatskoj ili Bosni. Možda će ta šok-terapija ohladiti neke zapaljene glave. Iz vlastitog iskustva znam da, nakon filma o masovnim grobnicama, dolazi fizički nagon mučnine, a najviše sam suza prolila gledajući dokumentarac u kome nije prikazana ni jedna kap krvi (“Svi smo mi susjedi“), ali iz koga vrišti sva tragika rastrgnutog društvenog organizma. Ako se na globalnom planu obilježava Holokaust s porukom: “Ne ponovilo se“, zašto se nešto slično ne bi napravilo i ovdje?
Marš mira je nešto na što treba gledati s nadom. Nasuprot vojskama sačinjenih od “partiskih vojnika“, etnički zapaljenih glava ili kriminalnih tipova na koje smo već i navikli, i koji su okupirali čitav javni prostor, za ostale je dobro da vide i drugačiju sliku. Tako čovjek održava mentalno zdravlje, vidi da ima i takvih koji razmišljaju o zajedništvu, a ne o podjelama. Događaj je završio, ali tek sada dolazi vrijeme da se zaista razmisli kako do mira. Kao što u jednom stihu (ponovo posvećenom Bosni) Balašević kaže: „Svet ne možeš pesmom spasti“, tako i marševima i hepeninzima se ne stvara mir. On može biti samo inspiracija, ali će ostati kratkog daha ako ga ne prate istinski koraci ka ozdravljenju bolesnog i podijeljenog makedonskog društva.
Incidenti su počeli i završili – spontano (kako cinično zaključuje jedan kolumnist). Ipak, trajali su dovoljno dugo da bi se stvorio pokret za mir – spontano. Najgori ishod će biti ako ovaj događaj bude iskorišćen za sarajevizaciju Skopja, t.j. ako on navede na zaključak da “samo što nije puklo“ ko u Bosni.
Najverovatniji rezultat je da će se svi učesnici vratiti natrag, svaki u svoje etničko stado, sve do neke naredne tučnjave ili marša sa cvijećem. Ono što je Makedoniji potrebno je ravno revoluciji, ali sumnjam da će se mirovnjaci usuditi ovo reći glasno. Naime, moja je teza da ohridska Makedonija, ona koja je institucionalizirana nakon 2001. proizvodi “spontane“ krize, a etnička podjela je ugrađena u njemom čipu. Ako zaista želimo mir, a ne primirje, i ako zaista hoćemo da živimo zajedno, a ne jedni pored drugih, onda će biti potrebna radikalna (od korijena) transformacija društvenog života i etniziranog političkog i civilnog sektora.
Marš je završio, a najbolje je da se nikada ne ponovi! Ono što nam treba je pravna država, isntitucije ispred kojih će svi biti jednaki, koje će kazniti podjednako svakoga ko širi govor mržnje ili tuče. Potrebni su sportski klubovi u kojima će zajedno trenirati naša djeca, ženske organizacije koje se neće dijeliti u sekcije za žene Makedonke, Albanke, Romkinje, itd. Trebaju nam građanske, a ne etničke stranke, a kandidati na izbornim listama se moraju deklarisati isključivo po svojoj ideološko-političkoj pripadnosti, a ne kao sada – i po etničkom porijeklu.
Da skratim, bačena rukavica se odnosi na napuštanje takvog koncepta mira koji zavisi od međusebnih ucjena etničkih lidera oko implementacije Okvirnog sporazuma. Radikalno, zar ne? A možda i (ne)moguće!?
Prevod je autorkin
0 Comments