Piše: Filip ŠVARM*
U vrijeme dok se događaju, nitko navodno ne zna za ratne zločine pripadnika vlastitog naroda. Nakon okončanja krvoprolića, svi odjednom znaju sve. A to sve, svodi se na nekoliko banalnih fraza.
One glase: “U svakom ratu ima zločina, oni su ih počinili daleko više nego mi, naša nedjela – ako se to uopće tako može nazvati – plod su osvete za teška nepočinstva iz prošlosti i neka drugi prvo sude svojima, a mi ćemo tek tada razmisliti da li ima osnova za bilo kakvo preispitivanje postupaka i djelovanja naših dragih vođa, milih ministra, herojskih generala i svih ostalih čija vlast i patriotizam počivaju isključivo na prolijevanju tuđe i nevine krvi.”
Tako izgleda u prvim poratnim godinama. Potom, kad prođe još neko vrijeme, nastupa era zaborava, relativizacije i ravnodušnosti. “Čemu otvaranja starih rana?”, često se čuje. Još češće se govori da sadašnjost ne treba opterećivati prošlošću, da se mora okrenuti budućnosti. Jer, za razliku od svih ostalih, ratni zločin uvijek ima smokvin list politike, ideologije nakaradno shvaćenog patriotizma, vjere i nacionalne pripadnosti.
Ubojice u svakodnevnom, mirnodopskom životu samo su ubojice i eventualne olakšavajuće okolnosti posebno se utvrđuju, a nipošto podrazumijevaju. Za ratne zločince, međutim, sve je obrnuto – tek kada se izližu i potroše razni izgovori za počinjena nedjela, oni se privode i njima se konačno sudi. I tako je to svugdje – od Balkana do Afganistana.
No, uvijek ima i uvijek će biti ljudi nespremnih da okrenu glavu, onih koji će ratne zločine nazvati pravim imenom, te njihove počinioce, bez obzira na opasnost i pritiske, goniti, ako treba, do samog kraja vječnosti.
Kao najmanje bitan, ali ipak član autorske ekipe igranog filma “Ustanička ulica”, pomagao sam u obradi teme o radu Tužilaštva za ratne zločine u Beogradu.
Dilema je bilo mnogo. Kako da se scenarij i, potom, film ne pretvori u otužan politički pamflet, u manifest sterilne političke korektnosti i neku vrstu jeftine provokacije? A s druge strane, kako da jednu od najvažnijih tema u društvu uradimo bez koketiranja sa populizmom i nacionalizmom, tim vječnim stražarima na kapijama naše nedavne i još uvijek od krvi vruće prošlosti? I kada sam ja u pitanju, kako da producentu, scenaristima i režiseru prenesem svoja novinarska iskustva s ratišta, sudova, susreta s ljudima s obje strane zakona, izbjeglicama i žrtvama ratnih zločina svih nacionalnosti?
Igrani film, naime, nije dokumentarac, a još manje novinski tekst. Zakoni jedne profesije naprosto ne vrijede u drugoj. Shvatio sam to u toku četiri godine rada na scenariju i kroz razne stramputice i slijepe ulice u koje smo zapadali. Neka moja iskustva, snažna po ocjenama čitalaca ili televizijskih gledaoca, u kontekstu igranog filma ispadala su banalna i neuvjerljiva.
A opet, pojedine uzgredne opaske scenaristi su uzimali kao osnovu za daljnju razradu. Nakon beskrajnih razrada i prerada, film je konačno izgrađen kao priča o ljudskim sudbinama. Iako su svi likovi izmišljeni, oni postoje – to su naše komšije, prijatelji, rođaci, mi sami sa svim svojim usponima i padovima.
Isto tako, mada zločin nije konkretiziran, to ne znači da je izmišljen – dogodio se on itekako svuda u bivšoj Jugoslaviji, gdje su barutnim punjenjima prebrojavana i odvajana nacionalna krvna zrnca. I demonski mehanizam što u filmu spaja nosioce radnje također je stvaran; ti ljudi i te organizacije stajale su iza ratnih zločina onda – kao što i danas čine sve da ih sakriju – i sada isključivo zbog grabeža, vlasti i moći. Ni ti neljudi nisu imenovani. Ako ih poslije svega nismo u stanju prepoznati i suprotstaviti im se, onda nam nema pomoći.
“Ustanička ulica” je oslonjena na realnost, a nipošto ona sama. Slučajevi stvarnog Tužilaštva za ratne zločine neuspredivo se sporije odvijaju, pravosudna procedura prisutna je u svakom koraku istrage, tu su uviđaji, ekshumacije, vještaci, i da ne nabrajam dalje. Ali ovaj film nije izmaštan. Kao i u stvarnom životu, zločin je uvijek svirep i do mučnine banalan, a njegovi izvršioci sasvim su obični i mirni ljudi, osobe iz kojih je svjesno i sa umišljajem izbila neshvatljiva okrutnost i nečovječnost u trenutku kada su im stavljene puške u ruke i kada im je rečeno da je u ime vlastite nacije sve dopušteno. Van tog konteksta, malo se što o njima može reći.
Poput svih ostalih, i oni imaju svoje brige i radosti, strasti i strahove, snove i težnje, i upravo to što su toliko obični i prepoznatljivi izaziva nevjericu da su u stanju počiniti tako monstruozna nedjela. A jesu. Slično je i s moćnicima za čiji račun su počinjeni svi ti ratni zločini. Dok na funkcijama – formalnim ili neformalnim, svejedno – djeluju samouvjereno, vlasnici su svih istina, o tuđoj muci i životima raspolažu nehajno, u skladu s vlastitim projekcijama nacionalnih i državnih interesa. Kada konačno padnu i iziđu pred lice pravde, teško ih je gledati i slušati bez osjećaja stida i nelagode. Opsjednuti su sitnim udobnostima i umišljenim bolestima, zahtijevaju prava koja do tada nikom drugom nisu priznavali, do gađenja su snishodljivi i spremni su na sve samo da bi svoju odgovornost prebacili na bilo koga drugog. Da li su ti ljudi zaista takvi? Da, baš takvi.
Na kraju, tu su tužioci za ratne zločine, osobe čiji je posao izuzetno težak, opasan i stresan. Poznajem dobar dio tih ljudi dovoljno dugo i znam da su svi oni platili visoku osobnu i obiteljsku cijenu zbog posla koji rade. Ne, naravno, onoliku kolika je na filmu, ali sasvim dovoljnu da se svatko od njih s punim pravom zapita: “Zbog čega ovo radim i što će mi sve to”. Tužioce ne treba idealizirati. Oni najbolje znaju kakve su sve kompromise i greške napravili, na koliko su podmetačina i spletki nasjeli, uključujući i one iz vlastitih redova. A ipak, bez tih ljudi, baš takvih kakvi jesu i njihovog upornog i ponekad donkihotovskog rada, Srbija se ničemu dobrom ne bi mogla nadati.
Radnja filma “Ustanička ulica” – da ponovim i zaključim – umjetnička je percepcija naše stvarnosti. I upravo zbog toga nosi u sebi neke dublje istine od onih koje prepoznajemo u realnosti.
*Filip Švarm je urednik “Vremena” i stručni saradnik na scenariju filma “Ustanička Ulica”.
0 Comments