Piše: Biljana VANKOVSKA

Slušanje najnovijih vijesti u Makedoniji ovih dana budi dvije asocijacije. Prvo, Makedonija je pos­tala zemlja u kojoj većina informacija spada u rubriku crne hronike, odnosno crna se hronika prelila u ostali dio informativnog programa. Tako, danima se prebrojavaju incidenti, tučnjave, kamenovanja, povrijeđeni, štete, i sl. Druga neumitna asocijacija je ona na 2001-vu godinu, koju zajednički nameću i političari i mediji. Odgovor je evidentan, bar što se tiče pitanja da li su ova dešavanja dio nekakve reprize ili, možda, uvod u „drugo poluvrijeme“ nezavršenog konflikta. Interesantno, ali ovaj talas nasilja slijedi samo dva-tri mjeseca od završetka godine velikog 10-godišnjeg jubileja, za čije obilježavanje je bilo potrošeno mnogu novca kako bi se dokazalo da je Ohridska Makedonija uspješna priča međunarodnog konfliktnog menadžmenta. Već sam ulazak u drugu deceniju je podsjetio sve da samo djeca vjeruju u bajke.

Ipak, teza o reprizi je pogrešna iz više razloga. Prvo, kao što čovjek ne može dva puta ući u istu rijeku (panta rhei), tako i Makedoniji se ne može ponoviti 2001-va. Čak i eventualno drugo poluvrijeme ne bi imalo veliku vezu s onim što se dešavalo prije 10 godina, jer ova Makedonija nije ona ista. Naravno, narativ iz 2001-ve ima snažnu mobilizatorsku snagu, ali su društvene, pa i regionalne okolnosti promjenjene. Dio tadašnjih vodećih aktera nije više na sceni, dok su od ostalih neki skinuli vučja krzna, a drugi opet – ovčja (ili bar pokušavaju da ih razmjenjuju kao kada se u američkom filmu pojave dobar i loš policajac). Neki (politički) likovi su ne samo tu, nego su i na vlasti, a neki kao zombiji čekaju u zasjedi da bi se domogli vlasti. Ali eventualna regrutacija bi obuhvatila mladu populaciju koja je odrasla tokom prošle decenije, a koja u školi nije nikada učila o konfliktu, njegovim uzrocima i posljedicama, a kod kuće je slušala verziju koja je zavisila od etničkog porijekla.

Cinično se može reći da je došlo do određenog progresa po tome što je došlo do „podruštvljavanja“ etničkog konflikta, koji se tokom 2001-ve godine vodio u planinama i među oružanim formacijama. Tada je srećna okolnost, koja nije stvorila bosnizaciju, bila u tome da se nasilje nije desilo unutar zajednica, između susjeda. Na početku 2012-te sve dobija moderniju i „urbaniji“ oblik; nasilje se plasira kao nešto što živi među nama i sa nama, po ulicama, autobusima, parkovina. Za samo nekoliko dana nastradalo je više od 40-tak građana u talasu nasilja kakvog gradovi ne pamte. Očito, 10 godina je nepovratno izgubljeno u smislu ranog prepoznavanja izvora sukoba, a kultura nekažnjavanja je ostala da caruje tamo gdje su se oni dešavali. Privid spontaniteta ima za cilj da proširi strah i stvori utisak o ekstremnoj etničkoj netrpeljivosti, koja zajednički život čini nemogućim. Da, Makedonija se modernizira, pa je od sukoba između uniformisanih struktura sada prešla na druge anti-heroje sa kapuljačama, noževima i bejzbol palicama. Od vrućeg rata stigla je do hladnog oružja.

Verzije o tome ko može profitirati zavise od izvora tumačenja. Teze o stranim službama odbacujem, ne zato što u njima nema djelić istine, nego zato što bi takvo tumačenje značilo oslobađanje od vlastite krivice/odgovornosti i što bi dovelo do obeshrabrivanja svakog pokušaja da se stvari promijene kroz društvenu akciju. Zato, glavno se pitanje odnosi na to ko su unutrašnji akteri, ali slika je ponovo sasvim mutna. Prvi je utisak da je nastupio (politički) rat svakog protiv svakoga (ali, opet samo u svom etničkom taboru). Tako, SDSM i VMRO-DPMNE se „gađaju“ pres-konferencijama, čiji je broj u jednom danu interesantan i za Ginisa. Oni su očito već u drugom filmu, i ispred ovog vremena, jer su zaokupljeni lokalnim izborima koji će biti  održani tek naredne godine. Očito je i da imaju ozbiljan problem sami sa sobom, ako smatraju da tako animiraju javnost, osim ako ovo nije dio smišljene strategije kako bi naveli građane da na njiuh ne obraćaju pažnju i da konsumiraju turske serije umjesto sedativa. S druge strane, DUI i DPA su se unijeli u unutrašnji-albanski obračun oko toga ko će koalicirati u vlasti. Ništa novo!

A gdje su ovdje građani? Njih uopšte i nema, jer je došlo vrijeme da ne može čovjek biti ni pješak ni putnik u gradskom autobusu ako, prije toga, ne napiše svoje porijeklo na čelu da bi to bilo jasno i napadačima, i medijima i političarima, kada ih budu prebrojavali.

Mediji, posebno elektronski, prenose informacije in live, iz časa u čas, pa se prebrojavaju incidenti i odmah se zna tačna proporcija „naših“ i „njihovih“ (čak je i zapaljeni drveni most dobio etničku dimenziju). I tako, slika je sasvim izokrenuta: političari se obračunavaju, ali civilizirano, dok građani (posebno mlađi) su postali glavni krivci za ono što se dešava izvan političke sfere.

Opozicija iznosi objašnjenje koje zahtijeva misaoni napor da bi se sasvim shvatila njegova logika: navodno, partije na vlasti namjerno izazivaju tučnjave po ulicama da bi defokusirale javnost od ključnih problema ili da bi se tako kod Brisela izdejstvovala brža integracija zemlje u NATO („ako nas ne primite, mi ćemo se potući i raspasti). Ako su i u pravu, ostaje nejasno zašto su upravo opozicioni mediji najažurniji u prenošenju paničnih vijesti o novim incidentima (za razliku od provladinih koji održavaju malo umereniju crnu hroniku)? Nije da ih branim (naprotiv, strašno se nerviram što ne mogu sebi dopustiti luksuz da ignorišem ova dešavanja, da bih se okrenula onom ludilu o izgradnji brodova-restoranta na Vardaru ili nebuloznom preimenovanju ulica i objekata), ali poenta je sledeća: ako je zaključak da se čitav problem svodi na ovu vladajuću strukturu koju treba pod hitno svrgnuti s vlasti, nije li to prelak način da se prevaziđu ova „spontana“ dešavanja i nasilje po ulicama? Ne znam za sigurno da li bi Albanci ponovo glasali za DUI ili za neku od manjih partija (sa, za sada, jako niskim rejtingom), ali, evo, da pretpostavimo da je spas u smjeni vlasti samo u „makedonskom“ dijelu, pa SDSM zamjeni VMRO-DPMNE. To samo izaziva deja vu osjećaj na onu istu koaliciju (SDSM i DUI) iz 2004-te godine, koja je ocrtala opštinske granice isključivo po etničkom principu, da bi svako bio na svome. Sada, preimenovanje svega i svačega je samo logična posljedica te plemenske podjele teritorija.

Da se ne bih uplela u neozbiljne politikantske kombinatorike, bolje je fokusirati se na bitnije stvari. Nasuprot većinskom i politički korektnom mišljenju, koje se recituje kao „oče naš“ posljednjih deset godina, ponoviću da je u logici sistema uspostavljenog 2001-ve klackalica mira i demokratije. Drugim riječima, mir i demokratija se nikako ne mogu naći zajedno na istom mjestu, i to se pokazalo bezbroj puta. Kada se napravi pokušaj da se neke stvari riješe po čistom demokratskom principu ili, čak, po zakonu, to izaziva etničke nesuglasice. Ako slučajno zastupate građanski princip, rizikujete da postanete državni neprijatelj broj 1, jer narušavate ionako fragilni međuetnički balans, t.j. sistem power-sharinga po etničkom principu. Uzalud se neki trude da čitaju Okvirni sporazum iz 2001-ve kao demokratski povelju građanskog društva (mada u njemu, zaista, stoji jedna fraza o promovisanju mirnog i harmoničnog razvoja građanskog društva, uz istovremeno poštovanje etničkog identiteta i interesa svih makedonskih građana). Okvirni sporazum nije moguć u demokratskom okruženju. A kada bi postojao demos, i istinski razvijeno građansko društvo, aktivni i informisani građani i ustavni nacionalizam, ovi bi etnički spasioci zajedno sa svojim modelom završili u muzej istorije. No, ovako, otkako su nas uveli u etničke torove, iz kojih se ne može izaći čak i u vožnji autobusom (jer i autobuske linije prate etnički determinisane rute gdje žive jedni ili drugi), njihova je mesijanska uloga zagarantovana.

A da bi postojao mir, makar i prividan, pravna država i institucionalni načini za rješavanje konflikata se moraju baciti u stranu, da ne bi smetali etničkim pregovorima. Da li je normalno da u jednoj državi koja se suočava s nasiljem na ulicama zasijeda parlamentarni Komitetet za odnose među zajednicama, koji apeluje, ukazuje, osuđuje i preklinje? Ko je to utvrdio da nasilnici pretstavljaju zajednice? Zar se u demokratskoj državi javlja bivši američki ambasador sa svoje nove pozicije da bi smiriovao strasti? Ne, u demokratskim državama bi najprije svoj posao obavile institucije zadužene za rano upozoravanje i prevenciju, pa ako to ne da rezultate, onda bi stvar preuzele institucije za spovođenje zakona i, na kraju, pravosuđe. Upotreba zakonske sile i sudskog progona ne bi zaobišla nikoga, uključujući državne zvaničnike ili, bolje rečeno – krenula bih od njih.

Ovaj „okvirni sistem“ nije izrastao na demokratskom tlu, a bogami nema ni namjeru da ga stvori, jer bi tada trebao da raspusti samog sebe. Svakako, porodica i društvo kao takvo se ne mogu amnestirati od onoga što se dešava. Ali, sve dok se smatra da su ovi sa bejzbol palicama djeca koja su se zaigrala, pa i potukla, to ne vodi nikuda i govori o dominantnoj kulturi nasilja i mačoizma. U konkretnim slučajevima sumnjam da se radi o djeci, ali ako se i prihvati logika jednog kolumniste da djeca odrastaju preku tučnjave i da se tako postaje muškarac, tako se bori za prestiž i muževnost (očito, djevojčica ga nisu zanimale), onda nije daleko dan kada će djeca od starijih naučiti uistinu da se nasilje isplati. Ako ništa drugo, onda im pomogne da postanu poslanici ili stranački mačo-lideri.

Dok sam pisala ovu kolumnu, Skopje je bilo uzdrmano (istinskim) zemljotresom. Svi su odahnuli, jer ovaj se potres mogao lako i kredibilno izmjeriti. Onaj drugi, društveni, još je uvijek predmet prepirki, i oko intenziteta i oko štete koje je nanio.

Nova Makedonija

Prevod je autorkin