Kada je 2003. godine objavljen Nepokoreni svijet, meditacije o istoriji i moći nenasilnih akcija, tajming nije mogao da bude gori. Amerikanci su bili u ratu – i uspjeh je bio na dohvat ruke. Snage SAD su napale Irak i zauzele Bagdad (“misija završena”) samo koji mjesec ranije i već su se duže od godinu dana borile sa Talibanima u Avganistanu. Šelova knjiga je dobila pregršt hvalospjeva, a onda je nestala iz javnih  rasprava kada su bombe spalile Irak i broj mrtvih tijela počeo da raste.

Sada poruka koju je pokrenuo Nepokoreni svijet– da je u eri nuklearnog oružja, nenasilna akcija najveća snaga, sposobna da obori čak i najveće imperije – doživljava pravu renesansu. U decembru 2010., samožrtvovanje mladog Tunižanina bilo je okidač za talas narodnih pobuna na Srednjem istoku, u mnogim slučajevima nenasilnih, koje su oborile takve autokrate poput Tuniskog Zine el Abidine Ben Alija i egipatskog Hosnija Mubaraka u samo nekoliko nedjelja. Okupacije prostora, marševi i protesti raznih vrsta širili su se poput požara diljem Evrope, od Engleske do Španije i Grčke, a kasnije Moskve, pa čak sve tamo do Medisona, Viskonsina. I onda, naravno, postoje umjetnici, student i aktivisti koji su prošlog Septembra čuli poziv “Okupiraj Vol strit” i pokrenuli nacionalni pokret sa nešto više šatora, znakova i poruka na komadima kamenja i zemlji u Zuccotti Parku na Donjem Menhetnu.

Moglo bi se reći da je Šel, nekadašnji novinar New Yorkera slavan zbog svoga rada o nuklearnom oružju i razoružanju (njegova knjiga Sudbina Zemlje/The Fate of the Earth bila je bestseler 1981. i za tren je postal klasika), predvidio Okupiraj i Arapsko proljeće a da to nije ni znao.

On priznaje da je bio iznenađen kao i bilo ko drugi u vezi sa talasom nenasilnih akcija koje su se razmahale svijetom u 2011., ali oni koji su čitali Nepokoreni svijet nalaze da su bili nevjerovatno dobro pripremljeni za rađanje najvećih planetarnih protesta koji su se ikada desili.

Ta knjiga je ostala idealan pratilac za one pripadnike Okupiraj pokreta i egipatske revolucionare, kao i njihove pandane u Španiji, Rusiji, Čileu i drugdje.  Šel je trasirao rađanje nenasilne akcije od Gandijevog protestnog sjedenja u Imperijalnom pozorištu u Johanesburgu 1906. i nastavka kroz dvadeseti vijek, prisiljavajući nas cijelo vrijeme da promislimo ponovo sve što znamo o onome što zovemo “sistem rata” i njegova organičenja, jednako kao i proteste i pobune svaka vrste i nestajanje imperije.

Jednog januarskog popodneva, sreo sam Šela, sada saradnika lista Nation za teme o miru i razoružanju, u njegovoj  kancelariji u Nacionalnom institute, nekoliko blokova  od Union Square na Menhetnu. Bio je to svijetao prostor i iznenađujuće čist i miran za pisca. Mekov lap top je stajao otvoren na stolu, kao da sam ušao u pola rečenice. Razna izdanja Šelovih knjiga, uključujući njegove ratne reportaže iz Vijetnamskog rata  Selo Ben Suc (The Village of Ben Suc), bile su složene u police među popularnim i mračnim naslovima. Ja sam se smjestio u praznu fotelju do Šela, koji je na sebi imao jaknu i  pantalone khakis, i uključio diktafon. Blago govoreći i artikulišući, on je opisao svijet isti elegantan način kakvo je i njegovo pisanje.

***

Andy Kroll:  Vi ste pisali mnogo o nuklearnom problem, i neko će to osjetiti kroz knjigu. Ali, Nepokoreni svijet je nešto sasvim originalno. Kako ste došli na ideju da napišete ovu knjigu?

Jonathan Schell: Pripreme su trajale dugo. Početni kvasac je nastao krajem 1980-tih kada sam počeo da zapažam da padaju velike imperije. Izvještavao sam o Vijetnamskom ratu, tako da sam vidio da SAD ne mogu da nametnu svoj put u maloj zemlji trećeg svijeta. Slično se desilo Sovjetskom Savezu u Avganistanu.

Ja sam počeo da šire sagledavam sudbine imperija. Naravno, Britanska imperija je već bila nestala pod talasima istorije, kao i sve druge evropske imperije. Kada vi stanete da o tome razmišljate, vidite da sve imperije, osim možda SAD, ili se raspadaju ili su se već raspale.

Čini se da postoji nešto u ovom svijetu što ne voli imperije. Počeo sam da se pitam šta je to tačno. Posebno, zašto nacije i imperije koje posjeduju nadmoćne snage nijesu sposobne da pobijede one koji su bili daleko slabiji u vojničkom smislu?

Što god ta stvar bila, to mora biti superiornost političke nad vojnom moći. Ja sam tu nadmoć vidio na zemlji kao izvještač za New Yorker davnih 1966, 1967. Zapravo, Nacionalni oslobodilački front i Sjeverovijetnamci će ovo shvatiti. Ako vi čitate dokumente, oni su neprestano govorili da je “politika” primarna, da je rat bio samo nastavak politike.

AK:  Kako kažete u knjizi, oni su zvučali jezivo kao Karl fon Klauzevic, poznati pruski filozof rata iz 18 vijeka.

JS: Da tačno, zato što su znali da je srž njihove snage bila njihova pobjeda u srcu i svijesti. Svojevremeno je to shvatila američka vojska. Sjećam se jednog komandanta marinaca, “Brut” Krulak, koji je kazao da SAD mogu dobiti svaku bitku ali će, ipak, izgubiti rat. One su dobile put u poraz.

Postoji, zatim, pojava Solidarnosti u Poljskoj. Imao sam prijatelje, Irenu i Jana Grosa, koji su bili izbačeni iz Poljske 1968. zbog toga što su bili disidenti i Jevreji (zahvaljujući antisemitskoj kampanji u tom trenutku). Čak i ako je postojala iskra pobune u Poljskoj, to se činilo kao definicija plemenite uzaludnosti: ustati protiv vlade koju podržava poljska tajna policija i cijeli represivni aparat Sovjetskog Saveza – Crvena armija, KGB-a i nuklearni arsenal. Šta su pobunjenici mogli da urade s tim? Nijesu čak ni koristili oružje. Oni su samo pisali letke i demonstrirali na ulici, i ponekad okupirali fabrike. Ličilo je to na pravi primjer izgubljenog slučaja.

Ipak, kako su godine prolazile, počeo sam da zapažam imena Irena i Jan koja su bila pominjana u novinama. Oni su slali pakete krekera i sira, i ilegalnu literature nekome ko se zvao Adam Mihnjih i nekome ko se zvao Jacek Kuronj – koji su, kako će se ispostaviti, bili glavne osobe u pokretu koji je preteča Solidarnosti, a potom i u samoj Solidarnosti.

Kada se Solidarnost razmahala, bivajući sasvim nenasilna, to je bacilo novo svijetlo na pitanje koje sam ja sebi postavljao: Šta bi to moglo da se nosi sa superiornim nasiljem?

Solidarnost je pokazala drugačiju verziju političke moći, potpuno nenasilne vrste. Od tada, bio sam vođen da vidim da postoje forme nenasilne akcije koje mogu rasklimati i srušiti najveće nasilne forme vladavine ikad smišljene, totalitarizam. Ovo je bilo potpuno u suptornosti sa konvencionalnom modrošću političke nauke, koja je mislila da je sila posljenje sredstvo, konačni sudija; da vi ako imate superiorno oružje i superiornu vojnu silu možete biti pobjednik. Realno je oko toga postojao konsenzus od ljevice do desnice, sa vrlo malo izuzetaka.

Pa, pitao sam se, šta je tačno nenasilna akcija? Šta je javni protest? Kako to djeluje?

Ajnštajn nenasilja

AK: Vi vidite rođenje ove snage u  jednom događaju od 11. septembra 1906. godine.

JS: Precizno, mirni protest koji je predvodio Mahatma Gandi u Imperijalnom pozorištu  u Johanezburgu, Južna Afrika, 11. septembra 1906. Rjetkost je da možete datirati neki socijalni izum u jedan dan i sastanak, ali ja mislim da je to u ovom slučaju moguće. Gandi je sebe nazivao nekim ko eksperimentiše u istini. On je, realno gledajući, Ajnštajn nenasilja.

Ubrzo sam počeo sebi da postavljam pitanje o drugim nenasilnim pokretima, u koji, naravno, uključujem i pokret za građanska prava u SAD.

AK: Vi ukazujete na četiri ključna momenta u istoriji – Francusku, Američku, Slavnu (englesku) i Boljševičku revoluciju – i opisujete kako su se stvarne revolucije, nenasilne revolucije desile u srcima i svijesti  ljudi u tim zemljama. I da nakon krvavih sukoba, u nekim slučajevima, nije uslijedila istinska revolucija, nego produžetak nasilja. To otkriva dio knjige. Da li ste već imali ovu ideju kada ste počeli Nepokoreni svijet ili je to bio Aha! trenutak tokom rada na knjizi?

JS: Bilo je ovo drugo. Gandijev pokret je pokrenuo najmoćniji udar protiv Britanske imperije, a pokret Solidarnost i revolucije u Čehoslovačkoj i druge aktivnosti masa bile su, po mome mišljenju, stvarna propast Socjetskog saveza. To nije bio mala istorijska promjena. To su bile nesumnjivo dvije najveće imperije u svoje vrijeme. Pošto sam vidio da postoji takva moć u nenasilju, počeo sam da se pitam: Kako ovo funkcioniše u drugim revolucijama?

Ja sam se začudio kada sam otkrio da čak i u revolucijama koje su se na kraju pretvorile u  ekstremno nasilje – revolucionari, neki od njih, poput Boljševika, koji nijesu čak vjerovali u nenasilje – nenasilje je ipak prethodilo, Neko se našalio da je više ljudi ubijeno prilikom snimanja napada na Zimski dvorac u filmu Sergeja Ejzeštajna (u njegovih 1o dana koje su šokirali svijet), nego u stvarnom napadu. To je istina, jer Boljševicima se nije niko suprotstavljao.

Kako je to moglo da bude? Dobro, zato što su oni pridobili garnizon u Sant Petersburgu; oni su pridobili “srca i svijest” vojske i policije.

AK: Bastilja je bila slična, takođe.

JS:  Bastilja je bila potpuno ista. U toj prvoj etapi Francuske revolucije nije, takođe, bilo u svemu nasilja. Nekim ljudima je bila odrubljena glava nakon akcije, ali pobjeda nije stečena putem nasilja, neko kroz dezerterstvo od podaništva vladi. To ne znači da revolucionari vole nenasilje. Suprotno, ono što je uslijedilo bio je Teror, u slučaju Francuske, i Crveni teror, u slučaju Boljševika, koji su prolili više krvi kao vladaoci nego dok su osvajali moć.

Uobičajeni je kliše da je faza prevrata nasilni dio, a da je faza konsolidacije ili uspostavljanja nove vlasti postnasilna ili nenasilna. Ja sam otkrio da je  bilo obrnuto.

AK: Ovu temu, kako jasno pokazuje vaša knjiga, potrebno je ponovo učiti. Mi smo uslovljeni da mislimo o obaranju kao fizičkim aktima: razbijanje vrata, rušenje tvrđava, ubijanje kralja, proglašavanje zemlje svojom.

JS: U određenom smislu, obaranje je pogrešna riječ. Ako vi oborite nešto, vi treba da ga podignete i bacite dolje. U ovim slučajevima, međutim, vlada gubi legitimitet i spontano se dezintegriši iznutra.

AK:  Kako ste napomenuli, mađarski pisac Đerđ Konrad da bi opisao ovaj proces koristio je  sliku sante leda koja se topi iznutra.

JS: On i zapravo cijeli pokret Solidarnost su već zapazili kako se Frankov kriptofašizam u Španiji rastopio iznutra i konačno predao vlast u normalnom procesu demokratskim snagama. Ovo je bio jedan od tih modela.

AK: Čitajući Nepokoreni svijet osjećate se kao da plivate protiv struje konvencionalne mudrosti, konvencionalne istorije. Zašto nas, po vašem mišljenju, stare ideje o moći i njenom korišćenju još uvijek tako snažno drže?

JS: Postoji konvencionalna pretpostavka da je nadmoćno nasilje uvijek odlučujuće. Drugim riječima, šta god vi radite, na kraju će pobijediti onaj ko ima veću armiju. On će preći granicu, nametnuti svoju ideologiju ili religiju, pobiće žene i djecu, uzeće naftu.

Da budem pošten, moram da kažem da u najvećem dijelu istorije postoji veliki broj dokaza za tako rezonovanje. Ja sam veoma shvatio rađanje nenasilja 1906. kao nečega fundamentalno novog, čega nije bilo u istoriji koja je prethodila. Ja o tome msilim kao o otkriću, izumu.

Temeljna kritika nenasilja je bila da ono ne funkcioniše. Vjerovanje, više neizgovorena pretpostavka nego uvjerenje, bila je da ako vi želite da djelujete efikasno u odbrani vaših najdubljih uvjerenja ili, pak, najgorih želja, vi morate potegnuti revolver i, kako bi rekao Mao Cetung, moć će poteći iz njegove cijevi.

Trebalo je da potraju dokazi ove vrste da bi govorili o stavljanju nenasilja na kartu. Sada, usput budi rečeno, države su mnogo bolje shvatile ovu moć i opasnost od nje. Nesumnjivo, razumjeli su je oni koji vladaju Egiptom. A šta sa aparatčicima Sovjetskog Saveza? Oni su to vidjeli iz prve ruke – sve se srušilo bez opaljenog metka.

Uzmimo, primjera radi, iransku vladu. Njih veoma brinu strani aktivisti i to što se određene knjige mogu pojaviti u njihovoj zemlji, zato što se plaše da će se u Iranu desiti plišana revolucija. I oni brinu s razlogom. Oni su već imali dva velika talasa protesta, od kojih je posljednji Zelena Revolucija 2009-2010.

To nije tamo još uspjelo. Da budemo načisto, ne postoji ništa magično u vezi sa nenasiljem. To je ljudska stvar. To nije čarobni štapić kojim ćete mahati iznad imperija i totalitarnih režima i oni će se rastopiti, iako ponekad izgleda tako. Može, naravno, biti neupjeha. Pogledajte sa čim se suočavaju ljudi u Siriji upravo sada. I pogledajte zapanjujuću sirovu hrabrost koju oni pokazuju izlazeći na ulice opet i opet, i to u svijetlu činjenice da su mnogi iskasapljeni u toj zemlji. Pitanje je ko će tamo izaći kao pobjednik.

AK: To može ne uspjeti.

JS: Može da neuspije. Ali činjenica da može uspjeti sugeriše nešto istorijski novo. Ljudi su, mislim, počeli da razumiju i da zapažaju. Svakako, i vlade su zapazile to, pa postaju nervozne čim vide malo ljudi da izađe na ulice. Primjera radi, Rusija Vladimira Putina je očito osjetila tu nervozu tokom talasa aktivista na smrznutim ulicama Moskve.

Skrivena sfera ljudskog srca i uma

AK: Nepokoreni svijet je objavljen tokom rata u Iraku, kada je jeka bubnjeva poprimala zaglušujuću jeku. Kako se to odrazilo na prijem knjige?

JS: U momentu kada je knjiga izašla, u ovoj zemlji su prevladali oni koji su vjerovali u vladavinu nasilje. Ovdje sam govorio da sve imperije nestaju pod talasima, i ovdje pod Džordžom W. Bušom SAD su oblikovale sebe kao posljednju svjetku imperijalnu supersilu da vlada nezaustavljivo, šokom i strahopoštovanjem svoje moći. Tako da taj moment nije bio naklonjen za slanje poruke o moći nenasilja. Bilo je nakih pozitivnih reakcija, ali u tom trenutku nije se realno otvorila šira diskusija.

Ja pošteno pitam sebe da li je ova istorija uspješnih nenasilnih pokreta ako ne završena, a ono otišla na pauzu. Osam godina unazad, mene bi, kao i bilo koga drugog, iznenadilo Arapsko proljeće. Iako sam se zaista nadao nečemu poput Okupiraj pokreta u SAD, nijesam ga predviđao. Ja sam bio srećno iznenađen tim pokretom, koji je udahnuo novi život cijeloj tradiciji nenasilnih akcija i revolucija.

Razlog zbog koga sam se pitao da li mi prolazimo kroz neku vrstu pause bio je taj  što je Dvadeseti vijek povezan sa antiimperijalističkim i antikolonijalnim pokretima. To je zaista bilo istina u slučaju Gandija i Sovjetskog saveza. Čak je i pokret za ljudska prava u SAD bio, u izvjesnom smislu, odgovor na kriminal koji je počeo pod imperijalnim pokroviteljstvom – naime, hvatanje robova u Africi je bilo izrazito imperijalna aktivnost. Ako sam u pravu, doista je određena vrsta teritorijalnog imperijalima nametnuta  silom, onda možda i pokreti nastali u suprotstavljanju njoj. Postoji malo primjera gdje to nije bio slučaj. Mjanmar, primjera radi.

Postoji, međutim, i drugi aspect iznenađenja koja su se desila 2011. Ja mislim da je moguće da je priroda takvog nanasilnog pokreta koji je došao nenadano bila već u korijenu i da se odjednom promijenila u skrivenoj sferi ljudskog srca i svijesti, i postala zarazna.

To je kao da ispod vidljivog političkog pejsaža, čije trajanje i snagu mi uobičajeno   procjenjujemo, postoji drugi krajolik koji mi prilično neodređeno nazivamo svijetom mišljenja.

I negdje u ovom pejzažu narodne volje, u ovim promjenama u srcima i svijestima – fraza koja je postal kliše ali još izražava duboku istinu –  leži skrivena moć, koja, kada eruptira, može savladati i oboriti postojeće strukture. To je ono što je Džon Adams rekao o Američkoj revoluciji: revolucija se desila u srcima i svijesti ljudi. Bilo je uzbudljivo otkriti frazu iz Vijetnamske ere u onome što je Adam pisao u Osamnaestom vijeku. Ono što je govorio Adams vi nalazite opet i opet kroz istoriju kada za tim tragate.

Okupiraj i sloboda

Jas am govorio, prije pokreta Okupiraj, da smo mi Amerikanci trpjeli od naše vlastite energetske krize, koja je bila mnogo važnija od toga da nećemo moći da bušimo u potrazi za sirovom  naftom. Mi ne znamo kako da zabacimo vedro u naša srca i tamo nađemo neophodnu volju da učinimo stvari koje treba da budu urađene. Ono što nam je potrebno je da se zadubimo u vlastitu svjesnost i izađemo sa voljom

AK:  Kako vidite istoriju nenasilne akcije nakon objavljivanja Nepokorenog svijeta? Šta mislite o pobunama u Tunisu i Egiptu, pokretu Okupiraj i uopšte o tome što globalni protesti postaju upadljivo nenasilni?

JS:  Bio sam zapanjen. Čak i sada, ja ne osjećam da sam shvatio šta su bili uzroci. Ja čak nijesam siguran da li ima smisla govoriti o uzrocima. Ako istaknete uzroke – tlačenje, rast cijena hrane, nepotizam, korupcija, tortura – te stvari su se dešavale decenijama i ništa se nije desilo. Niko ništa nije učinio. Onda se u tren oka sve izmijenilo. Dvadeset tri dana u Egiptu i Mubarak je otišao.

Kada i zašto ljudi odjednom razviju volju da promijene uslove pod kojima žive, po meni je duboka misterija svih politika. To je ono zbog čega ne mogu optužiti sebe i bilo koga drugog za to što nijesmo očekivali ili predvidjeli Arapsko proljeće. Kako su ta dešavanja, konačno, mogla biti neotkrivena. Ja mislim da je razlog  za to povezan sa slobodom. Takva promjena mišljenja i volje je blizu korijena onoga što mi imamo u vidu kada govorimo o ostvarivanju slobode. Skoro po definiciji, sloboda se odnosi na nešto nevidljivo ili nešto što nije bilo čime uzrokovano. U suprotnom, to bi bila prisila, a ne sloboda.

Pa, ipak, ne postoji ništa nejasno – u smislu skrivenosti ili zamračenja – u vezi sa slobodom. Njeno upražnjavanje je možda najjavnija od svih stvari, takođe i najmoćnija, kao što pokazuje najnovija istorija. To je misterija dnevnog svijetla.

Andy Kroll je saradnik  urednik u TomDispatch i reporter u D.C. birou Mother Jones magazine. On piše o politici, biznisu i finansiranju kampanja.

Prevod: PCNEN

Alternet.org