Piše: Biljana VANKOVSKA

Iz nedjelje u nedjelju, obuzima me osjećaj da pišem jednu istu kolumnu, onu o nezavršenim ratovima, mržnji, netrpeljivosti i o podjelama. Čovjek se jednostavno ne može osloboditi ove naše balkanske prokletije: uvukla se duboko ispod kože, ne da ti ni da je se riješiš ni da se pomiriš s njom. Hrvaju se ljubav i mržnja u ovoj zemlji za koju su nas (po ko zna koji put) potsjetili da je region/zemlja meda i krvi. Možeš pobjeći fizički, a da nikada ne napustiš Balkan. On te proganja ma gdje bio…

A na Balkanu se i dalje sve balkanizira, do zadnjeg atoma se dijelimo na „naše“ i „vaše“. Ne postoji ni zajednička zastava, ni pjesma, ni vrijednost oko koje se možemo ujediniti – sve je podložno paležima, ruglu, blaćenju. Paradoksalno, jedino nešto što nas ujedinjuje je pusta nada o jednoj vojnoj alijansi, kao o Obećanoj zemlji gdje se možda nećemo više gledati preko nišana, jer ćemo ganjati neke druge, nepoznate ljude. Ostavljam na trenutak širi region po strani, i gledam našu vlastitu gotesknu sliku ljudi zarobljenih u svijetu stereotipa, ljudi koji vrište do neba zbog trunke u tuđem oku, dok im iz vlastitih očiju sija balvan – revolucija. Neka mi oproste oni ostali što ih neću smjestiti u ovu pojednostavljenu priču, ali Makedonci i Albanci su oni koji se najviše ponašaju kao nesazrela djeca željna naklonjenosti, paćenici nesrećnog (istoriskog) djetinjstva u kome su rasli bez ljubavi, a sada su još prinuđeni i na brak iz nužde. Svaka strana plače i žali se da je ona druga ne voli, i to je nepravedno, jer su oni tako dobri, vrli, vrijedni poštovanja. Odgovor na neuzvraćenu ljubav je mržnja. Ona tinja tiho, kontrolisana politički korektnom tišinom o nezgodnim temama, osim kada je neka budala (a dobrovoljaca je uvijek na pretek) ne odalami onako bez cenzure ili kada se pojedinci kriju iza skandiranja velikih grupa (na sportskim tribinama, na primjer). I onda se svi kao šokiraju, kao da u svakodnevici cvjetaju ruže, pa sada je ovaj prokletnik došao da narušava međuetničku idilu. Ovakav se slučaj desio ovih dana, kada je popularni TV voditelj dospio na naslovne strane zbog psovanja na svom Facebook profilu. Čak se i „njegova“ TV kuća (tačnije, ona na kojoj ide njegov nezavisni producentski projekat) uzrujala zbog FB aktivnosti, a nije se ograđivala kada je ovaj isti čovjek u svojim emisijama koristio obilno govor mržnje prema pojedincima čije je slike lijepio na nekakvim panoima, praveći rang-listu nepatriota/glinenih golubova za odstrel. Ali, kada se upleo u međuetničku okvirnu magiju i to na socijalnoj mreži, prevršio je svaku mjeru, pa se TV kanal ograđuje.

U ovoj zemlji možete individualna prava gaziti koliko vam volja, ali kolektivna su svetinja. Strašno mi je krivo kada moram stati u principijelnu odbranu čovjeka koga ne samo da ne poštujem, nego smatram i da treba da odgovara pred zakonom. Odgovor na njegov najnoviji ekces je bio u vidu orkestriranog govora mržnje u „samoodbrani“: udružile su se albanske stranke, parlamentarci i intelektualci u zajedničkoj dijagnozi da je ovaj luđak bolestan i da se treba liječiti jer je rekao da ne voli Šiptare. Tzv. liberalni (opozicioni) mediji su jedva dočekali da prenesu ovakve reakcije, osuđujući jedan govor mržnje preko favoriziranja drugog! Pitam se da li je grijeh biti duševni bolesnik? Neko se ovdje mora izviniti tim nesrećnicima koji su možda bolesni, ali ne nanose nesreću drugima i umiru zaboravljeni i od ljudi i od boga, sve dok ne postanu zgodna metafora političarima u odbrani etničkog dostojanstva.

Istovremeno, u kuloarima establišmenta vlada taktika noja, sve u duhu suživota. Kad bi ovo zaista bila država, možda bi tema ove kolumne bilo flagrantno kršenje Ustava i zakona od strane jednog ministra odbrane koji je prisvojio i etnizirao ministarstvo po svom ukusu. U nedavnom intervjuu, jedan ga je novinar optužio da je ikebana, jer je bio postavljen kao dekor u jednom tako važnom resoru, zato što šanse za ulazak u NATO su nikakve zbog problema sa imenom. I umjesto da odgovori kako bi priličilo i održi lekciju ovom novinaru-palikući da članstvo u NATO nije razlog za postojanje odbrane i armije, ministar Besimi nije ni pisnuo već počeo da muca. Ali, postao je elokventniji kada su ga pitali o regrutiranju bivših boraca UČK u oficirski kor, i to uz korištenje netačne interpretacije Okvirnog sporazuma iz 2001. Najnoviji „skandal“ ovog ministra je korištenje službenih pisma-memoranduma i obilježja isključivo na albanskom jeziku, a da ne govorimo o komuniciranju na ovom jeziku sa stranim kolegama, nasuprot zakonu. No, ovaj primjer ne samo da nije usamljen, nego je i raširena praksa, pa tako imamo „makedonska“ i „albanska“ ministarstva, zavisno od pripadnosti prvog čovjeka na njegovom čelu.

Zbog čitavog ovog cirkusa, besmisleno je i ulaziti u ozbiljne pravno-politikološke analize pravila o upotrebi jezika, simbola, decentralizacije, „okvirnih“ zapošljavanja, i sl. Sve je otišlo dođavola! Ovo ne samo da nije plemenska država, nego je više labavi savez plemena, koja su nesposobna da makar izmisle i ujedine se oko zajedničkog neprijatelja, nego se klackaju na vlastitim klimavim primirjima. Samoviktimizacija je opšta teza u društvu, a natječaj se vodi samo oko toga ko je veća žrtva (onog drugog). Što se više govori o okviru, on postaje sve apstraktniji, sve teži za definisanje, jer je podložan arbitrernim interpretacijama. U onom času kada je okvirna logika ušla na glavna vrata, ulazeći u svaku poru društva, vladavina prava je izašla na mala vrata. I to je kraj svake ideje o državi i zajednici.

Ovih dana sam se našla usred nekih žestokih debata o ovim temama. Moji dragi prijatelji Albanci, koji me obožavaju kada osudim Vevčanski karneval, uvrede na vjerskoj ili etničkoj osnovi (u kojima je njihova zajednica cilj) ili kada osuđujem ratove u Palestini i Avganistanu, sada su spremni da me osude kao albanofoba. Interesantna je preosetljivost, jer kako kaže narodna poslovica, sto udaraca po tuđim leđima ne bole, a kada jedan padne na vlastita leđa – onda vika o diskriminaciji i fobiji. Jedan od diskutanata, u duhu pomirenja, kaže mi sledeće: profesorice, problemi se mogu riješiti sa malo dobre volje i uz uzajamno razumijevanje, mi se još ne poznajemo dovoljno! Odgovaram mu da je sramota da se tek sada upoznajemo, kao da nijesmo vjekovali na ovim prostorima, kao da smo pali s Marsa. Otuđili smo se, dragi prijatelji, jer „naša“ i „vaša“ djeca se ne druže, ne žive u istim mahalama, ne odlaze u iste škole i diskoteke, ne zaljubljuju se – jer se jendostavno i nemaju gde susresti! Otuđuju nas i popovi i muftije, koji i bez popisa znaju pouzdano da je više od 50% populacije iz njihove vjeroispovijesti. Otuđili smo se od vlastite ljudske suštine, kada se preko nišana gledamo i mjerimo vlastite riječi, kao Makedonci ili Albanci, a ne vidimo da smo ostali zakopanu u ovu balkansku palanku.

No, sve je to obično mantranje o uzajamnoj ljubavi i razumijevanju, jer u očaju koji me sve više obuhvata, sve mi se pogodnija čini jedna druga poruka (iz eks-JU prostora) koju je izrekao moj kolega: mrzite se, ali se nemojte ubijati! Ja ću je parafrazirati saglasno našim uslovima: ne moramo se voljeti, silom i dekretom ne može se do ljepote, ali se moramo prepoznati kao ljudi – ili zajednice neće ni biti, niti će imati potrebu za njom. Moramo se vidjeti kao ljudska bića sa istim bazičnim potrebama i sa jednakim traumama iz istoriskog djetinjstva. Ljubav je davanje, a ne uzimanje. Ali, ljubav je i skupocjen osjećaj koji se daruje konkretnim ljudima, a ne apstraktnim entitetima. Sve to zvuči prazno i uzaludno, jer živimo (kako reče Andrić) u vremenima u kojima su pametni zaćutali, budale progovorile, a fukara se obogatila. Nijesam sigurna da li je ovo i tačan redosled stvari ili je možda obrnuto, ali sam sigurna da sve ovo postaje začaran krug iz koga je sve teže naći izlaz. A govoriti ili pisati kolumne u ovakvim vremenima nosi i rizik da se sam svrstaš u redu (naivnih) budala.

Nova Makedonija

Prevod je autorkin