Koleginica Olja Nikolić, koja je saradnica nekog njemačkog radija (ime se nijesam ni trudio da zapamtim), zamolila me je danas da prokomentarišem ’slučaj Nikolaidis’. Iako ovih dana nijesam baš u nekoj formi, jer me je izmučila viroza, rekao sam joj moje mišljenje, koje sada prenosim i ovdje.
Kao prvo, rekao sam da je glupost optuživati Andreja Nikolaidisa za terorizam. U kontekstu u koji je autor stavio, inkriminisana rečenica (Civilizacijski iskorak bio bi i da je Bole upotrijebio dinamit i puške koje je sakrio u dvorani u kojoj su glavari, duhovnici i umjetnici proslavljali dvadesetogodišnjicu postojanja RS) ima snažnu političku i socijalnu poruku, ali nije nikakav teroristički poklič, kakvim ga neki žele prikazati.
Nikolaidisov tekst i sva politička tarapana povodom njega i oko njega otvara, međutim, jedno ozbiljno pitanje: Kada književnik ili slobodan mislilac, uopšte, odluči da rentira svoje intelektualne i kreativne sposobnosti državi, kada, dakle, postane državni službenik, da li ga ta činjenica obavezuje na drugačija pravila ponašanja u javnoj komunikaciji?
Iako se u demokratskim društvima svakome garantuje sloboda izražavanja, pa, dakle, i državnim službenicima bilo koga ranga, onaj ko hoće da bude u državnoi službi i za svoje usluge bude plaćen od novca građana, ne može više da bude baš sasvim slobodan u javnoj komunikaciji.
Generalna javnost, naime, ne može ili ne mora da procjenjuje kada on govori kao slobodna, kreativna osoba, a kada kao državni činovnik. Pripadnici pojedinih javnosti mogu ovu raspolućenost (slobodno)misleće osobe iskoristiti tako što će tendenciozno tumačiti njene poruke. U zavisnosti od toga šta im odgovara, oni će nekad poruku pripisati državnom službeniku, a nekad onom slobodnom i kreativnom dijelu iste persone.
Dužnost slobodnomislećeg je da pretjeruje, ako ništa drugo a ono da isprovocira javni dijalog o nečemu/nekome. Dužnost državnog službenika je da pokaže uzdržanost.
Kada se, prije nekoliko godina, srpski pomoćnik ministra kulture Branislav Dimitrijević očitovao u medijima u svoje lično ime o jednoj kontroverznoj temi, otvoreno je pitanje da li, uopšte, državni službenik može javno da govori u svoje ime. Tada je istraživač saradnik beogradskog Instituta za političke studije Miodrag Radojević podsjetio da je “na Zapadu razrađena regulativa i postoje etički kodeksi“, prema kojima je državnim službenicima to donekle limitirano . “Podrazumijeva se da državni službenici govore nešto što je opšta politika vlade. U suprotnom, može se nanijeti određena šteta vladi“, rekao je Radojević.
Ne znam da li još uvijek važi Etički kodeks državnih službenika i namještenika koji je Crna Gora usvojila 2005. godine, i da li se taj kodeks odnosi i na gospodina Nikolaidisa. Ako taj kodeks važi i dalje, i ako se on odnosi i na Nikolaidisa, onda ona opaska o uzdržanosti dobija na težini u konkretnom slučaju.
Ne kažem da slobodnomisleći ne treba da služe državi, ali je jedna stvar služiti, a druga je stvar službovati u državi.
Slažem se da je Nikolaidis provokativno nametnuo nezaborav genocida i siromaštva, koji se prečesto markira ”identitetskim pitanjima”, i da tako sagledan kontekst njegovog teksta ne opravdava optužbe o govoru mržnje. Međutim, pokušavam da doprinesem Vašoj konstruktivnoj diskusiji na temu da li savjetnik predsjednika Skupštine može slobodno da se izražava ili ne.
Moj zaključak je da savetnik lično nema obavezu da se uzdržava, ali da njegov poslodavac može da mu da otkaz, ako proceni da mu savetnik nanosi štetu svojim javnim nastupom. Savjetnici predsjednika države i Skupštine u Crnoj Gori ne spadaju u državne službenike i namještenike, njihov status nije uređen zakonom i kodeksom koji pominjete, već posebnim odlukama predsjednika države i skupštine. Iz Uprave za kadrove su sinoć obavestili da ovi savjetnici imaju slobodan status u tom smislu da mogu da nastave da se bave svojom osnovnom profesijom, dakle da budu književnici, profesori i sl. S druge strane, razumno naglašavate da su savjetnici plaćeni od novca građana i da to treba da ih obavezuje. Međutim, Nikolaidis veruje da to što piše, kako piše, čini u najboljem interesu građana i to ne samo CG već i šire. Ako njegov poslodavac to ceni drugačije, on može da se liši svog savetnika. Ali ne mislim da savetnik lično ima obavezu da se ponaša diplomatski, drugačije nego što bi se inače ponašao u svojoj profesiji, jer iako je postao savjetnik, on nastavlja da bude ono što osnovno jeste i u tom svojstvu i savjetuje.
srdačan pozdrav, Tea
Hvala Tea na prepoznavanju moga konstruktivnog pristupa. S tim u vezi preporučujem čitaocima/čitateljkama moga bloga i tekst na sljedećoj stranici: http://www.oecd.org/dataoecd/52/42/39599540.pdf
iz koga su i sljedeći zaključci.
• Funkcije političkih savjetnika bi se trebale jasno precizirati, po mogućnosti zakonom. U idealnom slučaju, ovo bi trebalo biti podržano kodeksom ponašanja za političke savjetnike. Poštivanje propisa i kodeksa bi trebalo biti ugovorna obaveza političkih savjetnika.
• Pripadajuće odgovornosti političkih savjetnika i državnih službenika bi se trebale jasno definisati.
Gdje se granica između njih povlači je sekundarno pitanje; ono što je od primarne važnosti jeste da bi trebala postojati granica koja je jasno označena, i koju svi razumiju i poštuju.
• Međutim, razgraničenje funkcija između dvije grupe bi trebalo predstavljati liniju koja im pomaže da razumiju svoje pripadajuće funkcije, a ne barijeru koja će ih sprečavati da rade zajedno, kako bi postigli ciljeve ministra. Jednostavni svakodnevni radni aranžmani, kao što su redovni sastanci, potrebni su da bi se riješio radni odnos između političkih savjetnika i viših državnih službenika u ministarstvu, posebno razmjena informacija i usaglašavanje raspodjele posla između njih.
• Politički savjetnici bi trebali djelovati u skladu sa zdravim razumom i oprezom. Oni ne bi trebali zloupotrebljavati svoj privilegovan pristup ministru, njegovim sastancima ili informacijama.
• Državni službenici trebaju raditi sa političkim savjetnicima, i podržavati ih u izvršavanju njihovih različitih i odvojenih uloga.
• Potreban je etički okvir da bi dopunio pravni okvir koji reguliše političke savjetnike, paralelno sa uspostavljenim okvirom za državne službenike. Korisno bi bilo da on obuhvati i kodeks ponašanja.
Njegovo funkcionisanje bi se trebalo podržati obukom, i upravljanjem kadrovskim resursima.
• Potreban je nezavisni mehanizam za istraživanje i kažnjavanje kršenja propisa, koji regulišu
ponašanje političkih savjetnika, paralelno sa mehanizmima, koji bi trebali postojati za istraživanje i kažnjavanje prekršaja državnih službenika.
Procitajte (i objavite – ako se moze) tekst Milosa Vasica – na ovu temu.
http://pescanik.net/2012/01/afera-ugricic-nikolaidis/
Ista stvar – u zelji da doprinesem tezi:
Da je Nikolaidis po prvi put iznio stavove ovog tipa sa pozicije savjetnika logika koja je iznijeta u tekstu g. Vukovica bi imala smisla i on bi mogao biti pozvan na odgovornost. Imajuci u vidu da je rijec o drustveno angazovanom pojedincu, prepoznatljivom i mnogo prije stupanja na ovu duznost po vidjenjima ovog tipa i osudi desavanja u BiH devedesetih, mislim da se na njega ne moze primjenjivati ogranicenje postavljeno Etickim kodeksom drzavnih sluzbenika.
Istina, na njegovom mjestu bih podnio ostavku na mjesto savjetnika da ne otvaram mogucnost na pogresne interpretacije od strane zlonamjernika zatrovanih ideologijama.
Uporedo sa slučajem Nikolaidis, crnogorsku javnost ustalasao je i jedan drugi javni istup, od pojedinih medija okvalifikovan takođe kao govor mržnje. Govorim o Ani Vukčević, kandidatkinji za funkciju menadžera Podgorice koja se na svom FB profilu našalila sa Pljevljacima. Za razliku od Nikolaidisa, čija je poruka o “civilizacijskom iskoraku” objavljena na više medija, Ana se “izletjela” na svom, uslovno rečeno, privatnom medijumu, čiju publiku čine samo njeni prijatelji i poznanici. Problematičan vic o Pljevljacima ispisala je, inače, u komunikaciji sa svojim rođakom Pljevljakom. Uprkos svemu, Ana je trpjela mnogo veće kritike od ovdašnjih nezavisnih medija nego Nikolaidis za svoju poruku ljubavi i socijalne pravde.
Za razliku od Nikolaidisa, u čiju su odbranu stali gotovo svi državni i paradržavni mediji, Anu nije branio niko. Ispalo je tako da je neoprostivo našaliti se “masno” na račun stanovnika jednog grada sa pozicije KANDIDATA za menadžera Podgorice (na FB profilu, u komunikaciji sa rođakom koji pripada grupi na čiji se račun Ana šali), ali nije tugovati što na nekoj proslavi nije eksplodirala bomba. Šta je to pojedine tumače Nikolaidisove poruke navelo da zaključe kako je ona zapravo samo jedan umjetnički iskaz, izraz sarkazma, a što joj po osnovi “ars poetike” oduzima teret sadržaja govora mržnje, dok su u Aninoj šali prepoznali neoprostivi ton animoziteta prema stanovnicima jednog grada, za jednog KANDIDATA za menadžera glavnog grada?
Na ovaj komentar inspirisala me je pravna i strukovna preciznost u tumačenju Nikolaidisovog problematizovanog iskaza, koju sam prepoznao u tekstu i prvom komentaru, jer me je zaintrigiralo zbog čega je ona izostala u tumačenju Aninog problematičnog zbijanja šale? Ne na ovom portalu, naravno, već uopšte u CG javnosti.
“Sloboda govora i pisanja cuva nase ostale slobode” T. Jefferson (Predsjednik SAD)
g. Vukovicu – Ocekivao sam da cete biti (kao autor i pubilcista), bez oklijevanja., na strani slobode misljenja, a ne na strani “politicke korektnosti “ – “newspeak” –a? Ako ubijemo metaforu u politickom govoru – ubili smo slobodno i racionalno razmisljanje, razgovore i rasprave. Ubijamo put ka istini. Posljednji politicar koji se cesto koristio metaforom – kao sredstvom objasnjavanja negove politike– Zoran Djindjic (”progutaj prvo najvecu zabu ”..) je brutalno likvidiran. Od strane onih kojima su (te) metafore bile strane i opasne. Kojima nije bilo stalo do istine. – jer oni vise vole onoga “ko (ih) lepo laze”. A evo i Nikolaidesu prijete i proricu slicnu sudbinu svi vodeci srbijanski mediji a i (vas “omiljeni”?) list Dan u CG. I to vas ne brine – ali vas brine “da li još uvijek važi Etički kodeks državnih službenika i namještenika CG” ???
“Civilizacijski iskorak bio bi i da je Bole upotrijebio dinamit i puške koje je sakrio u dvorani u kojoj su glavari, duhovnici i umjetnici proslavljali dvadesetogodišnjicu postojanja RS-a. Da je Bole, recimo, nezadovoljni radnik, koji je shvatio da su nacionalni i vjerski antagonizmi samo maska pod kojom elita skriva temeljni antagonizam svakog društva, onaj klasni. Da je Bole, recimo, rekao: jesam Srbin, ali sam i radnik, STOGA CU U ZRAK DICI ONE KOJI SU ME OPLJACKALI – ne bi li to bio civilizacijski iskorak? Bila bi to, još, i poetska Pravda” (Andrej Nikolaidis).
Pitanje je: Zasto su se gospoda Tadic, Dodik, Patrijarh Irinej i ostali ucesnici te velicanstvene svecanosti prepoznali kao “oni koji su opljackali Boleta”? I smrtno se uvrijedili?
Sto Nikolaidis intimno misli to samo on zna? KO, onda ima prava da odlucuje sto se nalazi u umu A.Nikolaidisa? KO je tako sposoban da to utvrdi? Niko! No strasno je da u Srbiji ima tako malo onih koje interesuje istina. Na celu sa medijima koji ocito vise cijene polticka “‘proseravanja” i skandale.
Naravno, izuzimam casne pojedinace i grupu pisaca koji su prvi reagovali na pozive na linc Nikaidisa u srbijanskim medijima .
S druge strane, zaista je zagonetno zasto su nasi intelektualci i pisci cekali tako dugo da se izjasne. Neki – i to najvece “demokrate” u CG (cuveni kolumnisti “Vijesti”) nijesu to ni do danas ucinjeli!?.
No, nemam utisak da imamo tako razlicite poglede o tom pitanju. Medjutim, mene brine mnogo vise vase povezivanje autorskog teksta sa statusom A.Nikolaidesa – kao “savjetnika Predsjednika Skupstine”. Unisono sa srpskim medijima, vi implicrate (”pitate se”), bar tako mi izgleda, da li, ako si savjetnik nekog od politickih bosova – moras da zamrznes svoju funkciju pisca i autora – dok ne napustis to mjesto? Da li treba zaboraviti svoju sopstvenu svijest – i savjest – jer “sluzis” drzavi ili nekom politicaru? Da li treba zaista da svoj talenat (pisca) “prodas za nekoliko srebrnjaka”? Sumnjam da je Predsjednik Skupstine to zahtijevao od A.Nikolaidisa? A, sumnjam da bi A.Nikolaidis to i prihvatio?
Da ne pominjemo, da titula “savjetnika” ukazuje da se radi o osobi koja ne donosi (politcke) odluke.
Da li treba navesti primjere velikih filosofa i pisaca koji su bili, ne savjetnici , vec najvisi politicki faktori , a ipak su slobodno stvarali svoja djela u tom periodu (Tomas Mur – nastradao zbog slobodnog misljenja, Francis Bejkon, i u modernom dobu – cuveni pisac Andre Malro – koji je bio vise od 10 godina ministar kulture u de Golovoj vladi. I citavo to vrijeme objavljivao je svoje knjizevne tvorevine. Valjda ne mislite da ih je de Gol provjeravo prije izlaska u stampu? Ili Malro razmisljao, pisuci te tekstove, da li ce se to dopasti de Golu – ili francuskom narodu?
Ono sto je sramno je sto ne samo sto se prebacuje A.Nikolaidisu da je “’zloupotrijebio sluzbeni polozaj” (sto je ocita laz, jer se radi o autorskom tekstu – licno potpisanom), nego je i njegov sef, na volseban nacin, postao “su-odgovoran” tj. saucesnik u tom “(ne)djelu”. Po toj logici on je trebao onda da zajedno podigne evropsku nagradu za knjizevnost koju je dobio A.Nikolaidis – sto je apsurd.
Ali to nije bilo apsurdno za Predsjednika Tadica jer mu je to dobro doslo da konsoliduje svoj status (image) ”velikog Srbina” u naglo rastucem nacionalistickom birackom tijelu u Srbiji. Dakle, “idealna lopta “ za skore izbore. Nista ne konsoliduje nacionaliste kao (stvarni ili izmisljeni) – “neprijatelj nacije” A, istovremeno, je otvorilo siroko vrata “opoziciji CG” na celu sa PZP/SNP i listu “Dan” da zestoko napadnu ( preko brda, tj.A.N.) omrznutog Predsjednika Skupstine. Samo zato sto je u njihovim nacionalistickim umovima on olicenje “crnogorske” CG.
Iako ova histericna reakcija srbijanske vlade (i domace opozicije), mozda, i ima nekog politickog smisla (za njih), nema smisla ocigledna dvolicnost u njihovim stavovima . Naime, prje desetak dana “savjetnik g. Tadica”– g. Nebojsa Krstic – je tuzen od strane Dr. Zarka Koraca zbog navodno neistinitih izjava napisanih u blogu koji je Krstic objavio na sajtu B92. Siguran sam da sud u Beogradu nece pozvati i g. Tadica na odgovornost zbog onoga sto je pisao N. Krstic (njegov savjetnik). Naravno, jer sve je to apsurdno. Ali apsurd je sustina svakog nacionalizma.
I na kraju, bez obzira na sve, “mozda bi” ovaj slucaj mogao biti prekretnica u politckom miljeu na Balkanu. Isuvise dugo se glumi neka lazna ljubav – a ispod lijepih izjava vodecih politicara tinja stravicna nacionalisticka mrznja prema “drugom”. Mrznja stalno prodgrijevana od strane korumpiranih medija. Nema sumnje da je Nikolaidis svojim clankom (recenicom) probio taj “gnojni cir”. I sada, iz njega kulja sav taj “nacionalisticki gnoj”. Ruzno i tuzno – ali to je, paradoksalno, i nasa jedina sansa za ozdravljenje. Jer samo kada na svijetlo dana izroni ruzno lice nacionalizma mozemo da ga vidimo ogoljelog – u svoj svoj ruznoci, zlobi i zlu. “Car je go” uzviknuo je Nikolaidis – i to je njegova tragedija (pretpostavljam da mu nije ni najmanje lako da trpi ovo medijsko nasilje i pozive na njegovu likvidaciju?). Tragedija nacionalista (posebno velikosrpskih) je sto ne uvidjaju da je najvece “anti-srpstvo” upravo “’velikosrpstvo” . To skupo placaju svi gradjani Srbije. A bogami i okolnih drzava.
Moramo biti svjesni da je svako drustvo – kada se utisa slobodan govor – osudjeno na laganu propast. Zato treba braniti tudje (slobodno) misljenje ma koiko se ne slagali s istim. Upravo u sukobu misljenja i u otvorenom razgovoru mogu se rjesiti ozbiljna pitanja. Prijetnjama i obmanama, politickim nasiljem, zabranama, itd. samo se ozbiljno razara drustveno tkivo i dijele gradjani. Nadam se da ce do takvog razgovora uskoro i doci – jer moramo prevazici nase podjele, strahove od drugih – i mrznju. Ali uslov je da svi pocnemo da vise govorimo istinu i da izbjegavamo lazi. A jos i vise “proseravanja” (bullshit) – koja su mnogo opasnija od lazi. Jer lazov bar zna da laze. “Seratora” (bullshiter-a) ne zanima – istina.