Sreo sam, poslije dugo vremena, starog prijatelja. Dugo smo pričali o svemu. Na kraju mi je kazao priču koju je čuo nedavno nekim povodom. Ja vam je prenosim, trudeći se da ništa ne propuštim.

Bio jednom jedan čovjek koji je nalazio manu svemu što su govorili i činili drugi, dok je sve njegovo optakao ljeporječjem i superlativima.

Nije mogao nikako da podnese tuđe dobro i napredak.

Svemu što su kazali drugi se narugao, svaku tuđu visinu unizio.

Kad je saznao da je Mont Everest najviši vrh na svijetu, a da u tome nema nikakve njegove zasluge, mjesecima mu san nije dolazio na oči, a pljuvačka mu se žućela od muke.

Nakon noći u kojoj je uspio da trene taman toliko da usni šta treba da uradi, počeo je sa kondicionim pripremama.

Kad je uradio sve što treba, priključio se grupi alpinista riješenih da se ispenju na najviši vrh Himalaja.

Njegova snaga je bila ohrabrujuća, a njegova upornost je nadahnjivala.

Peo se sa takvom lakoćom kao da ga je gravitacija ignorisala.

Kad je došao do vrha, na licu mu se pojavio osmjeh od koga se Himalaji i sada stresaju.

Dvojica koja su stigla pet minuta kasnije vidjela su ga kako s mukom pokušava da zakopča alpinistički kombinezon.

Posljednjim atomima snage im je pokazao na već smrznuto govno.

“Ovo je sad najviši vrh na svijetu“.

Bile su to njegove posljednje riječi.