Patriotizam je tek sentiment. Tek mogućnost da ga osjetiš u posebnom trenutku, na posebnom mjestu. Ne da ga raznosiš po ulicama i da se njime kitiš kao plastičnim cvijetom u reveru.
Znam, svi smo gledali „Wag the dog“ i vidjeli kako filmski producent, samo zbog predsjedničkih izbora, „proizvodi“ rat kojim milionima Amerikanaca mami suze, novac i glasove. I dobro znamo da „rep može da maše psom“, umjesto obratno, i kako medijska slika može prevariti. I kako može izmamiti realno osjećanje, prave suze i istinsku strast. Ipak, neću da vjerujem u dijabolične scenarije, bez obzira na spornu promjenu trenera i ružne komentare, bez obzira na mogućnost da sve i nije bilo baš tako iskreno kao što je izgledalo. I tako veličanstveno kako se meni činilo.
Jer, u utorak su crnogorski navijači dobili utakmicu. I još više od toga – i igrači i navijači su položili ispit iz patriotizma. Čak i ako niste zaljubljenik u „najvažniju sporednu stvar na svijetu“, morali ste osjetiti poštovanje dok se u drugom poluvremenu igrači nadmeću sa srećom i sa zemljinom težom, kad trče srcem, a sreća-varalica uporno odbija da im se makar na trenutak osmjehne. Čak i ako vam često nije simpatično ponašanje navijačkih grupa, niste mogli a da ne osjetite ponos dok se sa tribina prolamala pjesma. Pjevali su je navijači koji su tog trenutka shvatili da je poraz konačan i da Česi idu dalje. I nisu podlegli vječitim racionalizacijama slabih i tankodušnih. Nisu umanjili pobjedu Čeha. I nisu umanjili zahvalnost svom timu koji je na terenu goreo i utihnuo kao baklja. Nisu vikali „ua, sudija“, niko im nije bio kriv bez krivice. Navijači su bili zreli i obzirni ljudi, bili su „roditelji“ timu. I kao roditelji, rekli su „djetetu“ da će biti još prilika i da može računati na njihovu podršku.
Zato je za mene to veče bilo jedno od najljepših sportskih večeri u dugom nizu naših igara. A sport je davno oprobani način „loženja“ patriotizma. I više od toga – on je čak i lakmus-papir vrijednosti nacije. A mi smo nekako navikli da nam timovi valjaju samo dok pobjeđuju, da ih mazimo i pazimo samo kad nam se udvaraju pobjedama u koje ništa nismo uložili. Da zaboravljamo da je Crna Gora mala zemlja i da se neće proslaviti ni sjajnom ekonomijom ni velikim tehnologijama. Da će njeno ime možda bolje pronijeti pojedinci – možda baš takvi momci koji „ginu“ na terenu dok sreća-varalica mudro ćuti. Pa iako mali, mi ipak možemo ulagati u sport. Ne odjedanput, ne preskupo i sa „ugrađivanjem“ svih mogućih „zaslužnih“, već sistematski i stalno, ulaganjem u igrače i u igru. Do sjanog trenutka kad će i sreća-varalica ipak morati da popusti.
Na žalost, Crna Gora je zemlja čudnih patriotizama. Nikako da shvatimo da su najveće patriote profesionalci u svom poslu, baš kao i oni koji plate naveći porez državi, baš kao i oni koji vrijedno rade ili treniraju i vjeruju da to ima smisla.
Patriotizam je tek sentiment. Tek mogućnost da ga osjetiš u posebnom trenutku, na posebnom mjestu. Ne da ga raznosiš po ulicama i da se njime kitiš kao plastičnim cvijetom u reveru. Patriotizam je utorak uveče i pjesma nakon poraza. Patriotizam je kad priznaš da je neko bio bolji i spreman si da radiš još više da ga dostigneš i prestigneš.
Na žalost, patriotizam naš nasušni obično nije takav. Obično je „plastični cvijet“, koji valjda treba da bude znak „čiji smo“, da obezbijedi posao ili mjesto u društvu, da nas kvalifikuje i preporuči, kao pravovjerne. Često bez razloga, jer vi možda imate sposobnosti i nije vam potrebno ni da potežete taj sentiment. Vaša sposobnost, vaš profesionalizam, rad, dobra igra ili porez koji plaćate državi, već su ljubav prema domovini.
A plastični patriotizam se mogao vidjeti, na primjer, sedmicu prije utakmice, u Jutarnjem programu. Nije bilo nikakve potrebe za njim i zbog toga je zvučao lažno. Gostovala je pjevačica sjajnog glasa, koja je izvodila izvorne crnogorske pjesme. I dok je iz pozadine dopirao njen moćni glas, pjevačica je objašnjavala kako je najzad našla djevojku koja može u spotu da dostojno reprezentuje crnogorsku čobanicu. Zatim se krajnje ozbiljno saopštilo gledaocima da je u Crnoj Gori čobanin je muška profesija. A kad nju u Crnoj Gori obavlja žena, onda je to nešto sasvim drugo. “Znate“, kaže pjevačica, „crnogorska čobanica je drugačija nego u ostalim zemljama u okruženju, NAŠA čobanica je posebno elegantna i dostojanstvena“. I najzad, dama divnog glasa izjavljuje da je sve to „uradila za crnogorske građane“. A nije trebalo. Trebalo je da to uradi za sve koji vole muziku, bez obzira koje su nacije. Jer muzika jeste univerzalni jezik, lingua franka čovječanstva, pa i kad je u pitanju izvorna crnogorska pjesma. Ako to zaboravimo – zaboravili smo i samu muziku.
Eto, zato su navijači i igrači u utorak uveče bili moj izbor i mjera patriotizma. Bez obzira na očajničku želju za pobjedom, za navijače je te večeri igra na kraju postala lingua franka, univerzalni jezik zbog kojeg su u vrijeme drevne Olimpije prekidani ratovi i sukobi. I voljela se Helada. Zato mi se čini da je taj čudesni poraz otvorio jednu dosad nepoznatu stranicu crnogorstva. Onog građanskog, koje ne „ne buči“ već pjeva, koje dostojanstveno prihvata poraz ukoliko je protivnik zaslužio pobjedu. I koje je spremno da sljedeći put uradi još više, tako da mu ni sreća-varalica ne mogne odoljeti.
Znam, svi smo gledali „Wag the dog“ i znamo da lako može „rep da maše psom“ umjesto obratno. Znamo da se sve može izrežirati i izgledati kao pravo, ali ne vjerujem da se to dogodilo u utorak uveče. Ne vjerujem.
Moji komplimenti za tekst Bozani Jelusic. Napisala je ono isto sto sam i ja osjecao (i u jednoj recenici napisao u komenatru poslije utakmice), i jos uvijek osjecam – nasa publika je bila velicanstvena i ona je bila (moralni) pobjednik te veceri.
U eri globalnig varvarstva i divljanja oko fudbaskih terena – i na njima – crnogorska publika je pokazala te veceri nesto jedinstveno na svijetu – ponos i dostojanstvo u porazu, gostoprimstvo i humanost, optimizam i hrabrost. Zaista sa pravom smo mogli biti ponosni sto smo gradjani CG.
Predlozio bih da FIFA uvede nagradu za najbolju publiku na svijetu. Jer i publika je ucesnik u sportskom nadmetanju. Siguran sam da bi se tu borili za sam vrh. Jos jednom cestitka navijacima. Osvijetlali ste nam obraz.
Gospodja Bozena je jedna rijetko inteligentna i u punom smislu rijeci savremena Crnogorka. Medjutim Wag the dog se bayira na cinjenici da se operise ogromnom masom ljudi, u Crnoj Gori neko uporno pokusava da iyvrsi kompletno ispiranje mozga nad 600 i kusur hiljada gradjana, a pri tom to radi vrlo nevjesto, laicki, ali vrlo prljavo. Sve nam je tako, i studentski protesti i navijanje i “dobra fudbalska publika kojoj treba da ti nagradu”, i gradjanske slobode, novinarstvo i podobni intelektualci – nevjesto, laicko, uvijek na granici amaterizma, i u sezdesetoj godini- a pri tom vrlo prljavo, onako po seljacki.
@sanco. Razmisljao sam da li da komentarisem vas komentar, jer me nijeste direktno pomenuli, a ni “pogodili”, ali sam, na kraju, ipak odlucio da to ucinim. Zasto?
Zato sto vi, izgleda, pripadate ljudima koji sve oko sebe vidi negativno, za koju je smisao zivota “kritika svega postojeceg” u ime nekih “visih vrijednosti”. Ima tu i ogromne gordosti (ega), i prezira prema ljudima a to ukazuje na “necisto” srce.
Lijepo je sto je vas mozak “neispran”, medjutim, problem je sto je ovo bio tekst o iskrenim i pravim, emocijama – o cistom srcu! Te veceri imali smo (vecina) veoma ciste i pozitivne emocije. Osim vas naravno. Jer vi, sa vasim “neispranim umom”, vidite bolje i vise nego drugi? I vidite manipulacije tamo gdje ih nema. I gdje ih defintivno nije bilo te veceri. Jer je publika reagovala spontano – iz srca.
Smatram da nema te vlasti ili propagande koja moze da “ispere mozgove” ljudi od integriteta (“integralan” znaci potpun, cjelokupan, cjelovit;..), tj ljude cista uma ali i – srca!
Jer svako vidi svojom licnoscu. Sto je u nama to je i izvan nas. Lijepo Isus kaze : “Svijetiljka tijelu je oko . Ako dakle tvoje oko bude zdravo, i sve tijelo tvoje bice svijetlo; ako li oko tvoje bude kvarno, i tijelo ce tvoje biti tamno. Pazi dakle, da svijetlost koja je u tebi ne bude tama” (J. po Luki 11.34-35).
Cini mi se da u CG ima dosta onih koji se “uspjesno” odupiru “pranju mozgova” od strane vlasti jer su im mozgovi vec isprani i dobro zacementirani (od strane crkve ili neke druge ideologije). Jer im je srce na suprotnoj strani? Ili puno ne bas cistih i lijepih misli i zelja prema svojoj domovini – CG?
Problem u tome da kada posmatramo svijet kroz svoje (obojene) naocari onda i zivimo u tom, i takvom, svijetu. Ako je za vas sve, bas sve, u CG ruzno i tuzno zao mi vas je. Onda je zivot za vas medju nama avetnima zaista pravo mucenje. Ako je za vas jedno veliko pozitivno i iskreno osjecanje publike te veceri za prezir – tesko vama.
Isus dalje kaze: “..Sto izlazi iz covjeka ono pogani covjeka. Jer iznutra, iz srca ljudskoga izlaze zle pomisli, preljube , blud, ubistva. . Kradje, lakomstva, pakosti, lukavstvo, razvrat, zlo oko, hula na Boga, gordost, bezumlje. Sva ova zla iznutra izlaze i pogane covjeka. (J. po Marku 7.20-23).
Da zakljucim, dok god imate cisto i svijetlo srce niko vam ne moze “isprati mozak”. Jer vi u srcu (ako je cisto) znate kada je nesto istinito, a kada nije. A srce puno mrznje i prezira nije cisto.
Za mene je srce publike te veceri bilo cisto i plemenito. I to je ono lijepo sto je, jos ljepse, Bozena Jelusic izrazila u svom tekstu. Zao mi je sto se nijeste radovali sa nama.
Gospodine/druze Danilo, svaka cast svima koji navijaju za Crnu Goru, i ja navijam, sta cu, drugu zemlju nemam, kakva je da je moja je, sve je moje u nju ugradjeno, volim je vise od svega, ali upravo zato sto je volim, nikad necu biti podobni gradjanin koji ce se sloziti sa svim sto joj rade. Ono sto volis cuvas,a ne dajes ga u prciju onima koji imaju racune na Sejselima, zgrade po Beogradu, hotele, jahte i slicno, i busaju se ljubavlju prema CG i crnogorc sve u sesnaest na najdegitantniji moguci nacin. Mislim da ste vi upravo prototip onoga sto gospodja Bozena opisuje, jer ste jedan od dezurnih mjeraca patriotizma – od kojih neka me Bog za sve vijeke sacuva. Imam pravo da volim i mrzim sta ja hocu, vasa pitanja tipa- ” Ili puno ne bas cistih i lijepih misli i zelja prema svojoj domovini – CG? ” su na granici dobrog ukusa i nisu primjereni 21. vijeku, osim ako ne vrsite saslusavanje u milicijskoj stanici sa lampom uperenom nekome u lice. Mislim da vam je vrijeme da se probudite, iako ste cijelog zivota mozda sanjali jedan komunisticki san, bojali se svoje sijenke, bili podobni i uvijek uz dlaku vlasti. Zapamtite – Crna Gora nije njena vlast – Crna Gora je mnogo, mnogo vise od toga. A vlast, ne da ne volim, nego zaista se nadam da ce joj vrlo brzo doci kraj – za blagodat nase Crne Gore. Jedino sto mi se svidja je sto ste citirali Bilbliju, savjetujem vam zaista da je sto vise citate i sto bolje razumijete.
P.S. Crna Gora je izgubila, stoga ne znam cemu ste se radovali. Mozda da ostavimo radovanje kada pobijede.