Piše: Hrvoje ŠTEFAN

Situacija u Grčkoj tek je krajnja točka iste tendencije koja obilježava dinamiku kretanja svih deficitnih nacionalnih ekonomija u Europi, pa tako i hrvatske. Bez obzira na razlike u pojedinim ekonomskim i političkim faktorima, koji ublažavaju navedenu tendenciju, sve deficitne ekonomije na primjeru Grčke mogu gledati u vlastitu budućnost, naravno ukoliko i dalje bude prevladavao pristup i shvačanje problema kakvo danas prevladava. Takva ocjena posebno vrijedi za malene ekonomije kakva je i hrvatska.

Naznaka takvog kretanja spominjanje je MMF-a u već zahuktaloj predizbornoj kampanji. Znamo da je Italija, puno veča i snažnija ekonomija od Hrvatske, samoinicjativno pozvala MMF da vrši monitoring nad programom „financijske konsolidacije“ kojeg namjeravaju provesti.

Spominjanje MMF-a indikator je prjeteceg pada kreditnog rejtinga i nemogucnosti refinanciranja vanjskog zaduženja.

Jedni kažu da MMF Hrvatskoj nije potreban jer cemo sami provesti potrebnu konsolidaciju javnog sektora i tako ocuvati povjerenje investitora i prihvatljivi kreditni rejting, dok drugi tvrde da nam je MMF neophodan i zbog jeftinijeg zaduživanja i lakšeg nametanja bolnih mjera racionalizacije i štednje.

Sve defictne ekonomije u začaranom su krugu vlastitih dugova iz kojih se ne nazire izlaz.. Naime, mjere štednje ne osiguravaju uvjete za pokretanje proizvodnje, zapošljavanja i rasta, pa se deficiti i dalje produbljuju. S druge strane, pokretanje ekonomskog rasta i rasta dohotka moguće je prvenstveno putem otvaranja novih radnih mjesta a ono je blokirano jer ne postoji povjerenje investitora u mogućnost profitabilne investicije vlastitih ali i posuđenih sredstava, iz čega bi se dugovi vracali.

Ekonomije u suficitu odnosno međunarodni financijski kapital, postavlja pred zadužene zemlje zahtjeve za provođenjem mjera štednje i racionalizacije, kao uvjet daljnjeg refinanciranja. U pozadini takvih zahtjeva stoji ista iracionalnost koja je prije krize predstavljala plimu sveopćeg povjerenja na valovima kojeg su se krediti odobravali. Razlika je tek u tome što se nekadašnje iracionalno povjerenje sada prometnulo u rapidno nepovjerenje i ucjenu. Sada se dužnicima ne vjeruje da će moći vračati dugove, pa se traže realna uporišta njihove mogućnosti otplate kroz zahtjevane mjere rezanja troškova, prije svega javnih izdataka, privatizaciju, ali i smanjenje nadnica u privatnom sektoru.

To bi navodno trebalo dohotke dužnika svesti na razinu njihove produktivnosti, što bi omogucilo održivost plačanja kreditnih obaveza. Ono što se ne razumije jest da kapitalizam, od kada je ušao u fazu tzv. financijalizacije a tome ima već par desetljeća, svoju reprodukciju zahvaljuje prvenstveno rapidnom odvajanju produktivnosti od dohotka, putem gargantuanskog širenja kreditnog odnosa. Utoliko i onaj dio tzv. realne proizvodnje i investicija presudno ovisi o iracionalnom bujanju kredita i generiranju efektivne potražnje (ili stvaranju kreditnih balona).

Uzmimo kao primjer odnos suficitne Njemačke i deficitne Grčke da to ukratko ocrtamo. Na prvu loptu stvari izgledaju jasne. Njemci su u suficitu za iznos za koji je njihova produktivnost veća od njihovog dohotka, a Grci u deficitu za iznos za koji su ukupno manje produktivni od dohotka kojim raspolažu i kojeg troše. Njemačka je u toj situaciji kreditor, a Grčka dužnik. To znaci da Njemačka polaže pravo na budući dohodak i buduća dobra Grčke na ime toga što joj je isporucila pravo na korištenje prethodno i aktualno proizvedenih dobara.. Ključno je uočiti činjenicu da Njemačka ne bi bila produktivna da nije imala pri tome pomoc kreditnog odnosa, jer bez njega ne bi postojala ni efektivna potražnja za njezinim proizvodima u zemljama koje su uzele kredite poput Grčke. Produktivnost je utoliko relativna kategorija jer da bi bi produktivnost bila efektivna trebaju postojati oni manje produktivni koje ces dovoditi u odnos kreditne ovisnosti i koji ce kupovati tvoje proizvode. Bez njih jednostavno ne postoje pretpostavke da vlastitu produktivnost učiniš efektivnom. .

S nastupom krize svjedoci smo dva stava koja ocrtavaju karakter moći kreditnog odnosa. Prvi je „tko je Grčkoj kriv što se toliko zadužila, nitko je nije na to tjerao“, a drugi „tko je Njemačkoj kriv što je davala kredite nekome tko ih ne može vracati“. Naravno, tu zapravo nije stvar Njemačke niti Grčke ni Hrvatske, već krupnog kapitala, prvenstveno financijskog. On sad instrumentalizira javno mijenje i putem medijskih apologeta potice šovinističke i rasističke stavove u javnosti, kako bi skrenuo pažnju s činjenice da kreditni odnosi koji određuju dinamiku najrazvijenih ekonomija, imanentno su odnosi (samo)zavaravanja i u konačnici ucjene (ironija je što onaj koji vara i onaj prevarani, nisu uopce svjesni prevare dok stvari štimaju, karakter varljivosti i ucjene kreditnog odnosa postaje jasan tek kada nastupi kriza). Govori se o lijenim, korumpiranim, neproduktivnim Grcima, a ne spominje se recimo Amerika koja je u relativnom smislu još zaduženija od Grčke, dok je u apsolutnim brojkama njezin dug na razini ukupnog svjetskog GDP-a.

Međunarodni kapital sada postavlja uvjete zaduženim zemljama da provode mjere rezanja javnih izdataka. Time misli osigurati povrat sredstava, no takva politika gura zadužene ekonomije još dublje u recesiju. Rezanjem javne potrošnje smanjuje se agregatna potražnja, što privatnim investitorima smanjuje očekivani budući prinos ispod razine isplativosti investicija. Naime, smanjivanjem troškova u vidu smanjivanja nadnica ne osigurava se povečanje proizvodnje, zaposlenosti i standarda.. To je još dobri stari Marx razumio kad je rekao da je svakom kapitalistu u interesu čim više smanjiti nadnice radnika u vlastitoj firmi, dok u isto vrijeme priželjkuje da nadnice radnika u drugim firmama budu čim vece kako bi mogli kupovati njegov proizvod i kako bi on imao poticaja proizvoditi..Ono što se sada predlaže skupno je „stezanje remena“, bez razumijevanja da smanjivanjem ukupnih troškova (nadnica) smanjuješ i ukupne prihode privrede, a time i profitne izglede, pa je jedini izgledan rezultat deflacija i trajna depresija.

Ono što je do sada odgađalo trajnu stagnaciju razvijenih kapitalističkih ekonomija bila je financijalizacija odnosno bujanje kreditnog odnosa koji je omogučio da se kapital profitabilno ulaže.. Tzv. realni proizvodi i usluge stvarani su na pozadini financijske poluge bez koje ne bi postojala adekvatna potražnja za istima. Drugim riječima, bez iracionalnih kreditnih balona cjelokupna svjestka ekonomija stagnirala bi od početka 70-ih godina prošlog stoljeca. Financijalizacija je taj proces stagnacije tek usporila, a zapravo prikrila, i to sa uvijek novim novim financijskim inovacijama koje su služile kao kanal za profitabilno ulaganje golemog viška za kojeg je u sferi realnih investicija bilo sve manje prilika.

No time je puštena zvjer sa lanca i virtualno oplođivanje kapitala počelo je samo sebe hraniti. Na neki način ukupna je financijska sfera postala spekulativna, razni kreditni instrumenti više nisu imali gotovo nikakvog uporišta u realnosti već su sami sebe stvarali, a optimizam daljnjeg rasta bio je jedini jamac njihove održivosti (centralne banke su odigrale posebno važnu ulogu u tome). Obistinilo se Keynesovo upozorenje koje je dao još 30-ih godina prošlog stoljeca, nakon iskustva Velike depresije, kad je rekao „speculators may do no harm as bubbles on a steady stream of enterprise. But position is serious when enterprise becomes the bubble on a whirlpool of speculation“. Vjerojatno nije ni slutio da će se pola stoljeca kasnije, s financijalizacijom kapitalizma, upravo institucionalizirati takav način funkcioniranja ekonomije.

Sada svjedocimo paničnom pokušaju očuvanja navedene globalne financijske arhitekture, gdje se profitabilnost ostvarivala balonima u financijskoj sferi, a posljedice preljevale u realnu sferu i uvjete u kojima ona posluje. Realna sfera s nastupom krize povratno je ukazala na granice takvog iracionanog bujanja, no sada se ironično pokazuje da je to iracionalno bujanje bilo pokretac realne proizvodnje i zaposlenosti.

Sve to pokazuje koliko je postojeci sustav iracionalan, jer sudbina ljudi ovisi o balonima optimizma i pesimizma na financijskim tržištima, a egzotični financijski instrumenti i klađenje špekulanata na budućnost predstavlja faktor o kojem ovisi dal će ljudi imati posla, dal će moći zadovoljiti osnovne ljudske potrebe i sl.

Naravno da vladajuce elite nastoje prikriti inherentnu iracionalnost sustava kojim vladaju. Pokušavaju podmetnuti krivnju večini koja treba snositi troškove takvog iracionalnog sustava, zahtjevajući od večine žrtvovanje jer je kriza navodno nastupila zbog njihove lijenosti, neproduktivnosti i života iznad mogućnosti. Nažalost, mnogi su nasjeli toj propagandi, što se može prepoznati u raširenom uvjerenju da je nužno rezanje javne potrošnje, otpuštanje ljudi u javnom sektoru, smanjivanje mirovina, i ostalih socjalnih prava, kako bi se stvorili „zdravi“ uvjeti za rast.. Time se stvorila podjela između privatnog i javnog sektora, a time se ozbiljuje vjekovno načelo održavanja elite na vlasti, načelo „podjeli pa vladaj“..

Ipak, stvari polako ali sigurno postaju jasnije, sustav je došao do granica vlastite reprodukcije i sada se može dalje održavati jedino zaoštravanjem sukoba, naravno onih lažnih.. važno je stoga prepoznati i razumjeti koji je sukob u pozadini tih lažnih onaj istinski univerzalan sukob i promjeniti odnos snaga u njemu.. tada će se promjeniti i pravila igre i samo razumijevanje toga što je moguće i potrebno učiniti sa ekonomijom.

Pollitika.com