Piše: Juan COLE

Organizacija Ujedinjenih Nacija za obrazovanje, znanost i kulturu priznala je u ponedjeljak Palestinu kao punopravnu članicu, otvorivši krizu između Sjedinjenih Država i Ujedinjenih Nacija koja bi mogla još više izolirati Washington i smanjiti njegov utjecaj u svijetu.

Glasanje u UNHCR-u moglo bi pokrenuti lavinu takvih prihvaćanja u raznim tijelima UN. Premda nije izgledno da Palestina sljedećeg mjeseca dobije većinu u Vijeću sigurnosti UN, ima vremena u idućoj godini. A primitak Palestine u veći broj organizacija UN mogao bi ipak na sličan način djelovati na većinsko glasanje u VS UN.

Zemlje kao što su Norveška i Irska najavljuju da žele povisiti razinu predstavljenosti Palestine do punog statusa ambasade, a svako internacionalno glasanje poput onoga u UNESCO-u dodatno ih potiče na to. Status ambasade može pak u nekim zemljama dovesti Palestinu u položaj da pred sudovima treće zemlje tuži Izrael zbog delikata kao što su uzurpacija zemlje i vode.

Budući da zakon koji je Kongres usvojio u 1990-im godinama zabranjuje SAD da financiraju tijela UN koja priznaju Palestinu, Obamina vlada nema druge nego povući 80 miliona dolara koje godišnje daje UNESCO-u, što je petina budžeta te agencije. Ali taj korak zapravo znači da SAD gube utjecaj nad UNESCO-om, a mogle bi izgubiti čak i članstvo u toj organizaciji. UNESCO će možda morati zatvoriti neke urede i ostati bez nekih zaposlenika. Ili će netko drugi, poput Saudijske Arabije ili Kine, preuzeti tih 80 miliona dolara i steći utjecaj u UNESCO-u na štetu SAD.

Ako to postane uobičajen postupak, SAD bi mogle završiti u sve većoj izolaciji i nemoći. Što ako Palestinu kao članicu prizna Internacionalna atomska agencija? Ako SAD raskinu s njom, gube ključnu arenu unutar koje su dosad vršile pritisak na Iran zbog njegovog programa obogaćivanja urana. I tako dalje i dalje.

Premoćan utjecaj koji u Kongresu SAD imaju izraelski lobiji (uključujući i lobije kršćanskih cionista) vode SAD u sve veću međunarodnu izolaciju i nemoć. Glas SAD protiv Palestine bio je predmet glavnih naslova u vijestima arapskih satelitskih informativnih programa, a čak i u Indiji i Rusiji to je glas zbog kojega SAD djeluju kao čudovište.

U UNESCO-u je bilo 107 glasova za, 14 protiv i 52 suzdržana; 14 predstavnika članica bilo je odsutno. Bilo je nužno dobiti dvije trećine glasova država koje glasaju “da” ili “ne”. Dakle, uzdržavanje od glasanja je u toj situaciji više-manje pomoglo pobjedi Palestinaca.

Taj obrazac glasanja pokazuje kakav je utjecaj koji SAD imaju u svijetu. U glasanju se nije radilo naprosto o Zapadu protiv Ostalih. Osim što su palestinsko članstvo snažno podržale Latinska Amerika, Afrika i Azija, na kraju je to učinila i Francuska. Britanija i Italija su se pak uzdržale, radije nego da glasaju protiv. Sve jači blok BRIC – Brazil, Rusija, Indija i Kina – u cijelosti je glasao za. Izgleda da je u svijetu preostalo samo 14 pro-cionističkih zemalja, odnosno 12 ako ne računamo SAD i sam Izrael.

Izraelski ambasador u UNESCO-u nazvao je to glasanje “znanstvenom fantastikom” jer, kako je rekao, ono priznaje imaginarnu državu. Stara nesposobnost Izraela da 11-milionski narod Palestine vidi kao nacionalnu državu, koja je svojedobno navela izraelske konzule u SAD da potiču kampanje slanja pisama protiv novina u SAD koje bi u svojim člancima upotrebile i samu riječ “palestinsko”, očevidno je još uvijek netaknuta.

Što je važnije, UNESCO-ovo priznanje palestinskih spomenika kulture kao sjedištā svjetske baštine lako bi moglo komplicirati postupnu izraelsku krađu palestinskog teritorija na Zapadnoj obali i oko Jeruzalema. Ta uzurpacija zemlje i životnih uvjeta moguća je zbog toga što su Izraelci režirali bezdržavnost, tj. nacionalno beskućništvo Palestinaca.

Liga nacija bila je planirala državnost Palestine kao Mandat klase A, a još 1939. britanska vlada je obećala palestinsku državu za deset godina. Kampanja etničkog čišćenja koju su u Palestini proveli militantni pripadnici Yishuva, a potom Izraelci, dovela je do protjerivanja otprilike 700.000 Palestinaca iz njihovih domova. Ali oni nisi postali samo izbjeglice, koje su izgubile svoju imovinu. Postali su ljudi bez države. Državnost je pravo da imate prava. Palestinci ne samo da nemaju prava, nego nemaju ni pravo da ih imaju. Upravo je zbog toga bilo tako lako kasnije iznevjeriti obećanja koja su im dana u mirovnom procesu u Oslu. Palestinci su nitko na Levantu, ne-bića, žrtveni jarci.

Ovo glasanje ponovo dokazuje kako se krupna promjena dogodila u internacionalnoj zajednici u odnosu na izraelsko-palestinski sukob. Vjerujem da za tu promjenu postoji nekoliko razloga:

1. Svatko može vidjeti da je izraelska vlada premijera Jicaka Rabina u sklopu mirovnog sporazuma u Oslu preuzela spram Palestinaca neke obaveze, kao što je povlačenje sa Zapadne obale, koje je Izrael iznevjerio.

2. Napadom na Libanon 2006. Izrael je djelovao kao bezobziran nasilnik.

3. Zbog blokade osnovnih životnih potrepština za palestinsko stanovništvo koje ne sudjeluje u borbenim aktivnostima i za djecu u Pojasu Gaze od 2007. Izrael djeluje bezosjećajno.

4. Zbog napada na malenu Gazu 2008.-2009., gdje su 40 posto stanovnika izbjeglice koje žive u logorima i čije su porodice bile 1947.-1948. protjerane iz onoga što je danas Izrael, Izrael djeluje kao bezobziran nasilnik.

5. Zbog napada na turski humanitarni brod Mavi Marmara 31. maja 2010., u kojem su komandosi ubili devet osoba, od kojih i jednog američkog državljanina, Izrael je djelovao kao bezobziran nasilnik.

6. Stalne izraelske najave o širenju naselja na palestinskoj teritoriji uglavnom se smatra kršenjem međunarodnog prava, kao i jednim oblikom krađe.

Gađenje spram te izraelske politike stalnog zlostavljanja Palestinaca toliko je prošireno i duboko da je čak i Njemačka upravo zaprijetila da će otkazati isporuku jedne podmornice Izraelu, zbog najave naseljā u arapskom istočnom Jeruzalemu. Iz razumljivih povijesnih razloga, Njemačka gotovo nikada ne kritizira Izrael. Ali Likudovo nastojanje da protjera Palestince iz njihovih davnih domova u Jeruzalemu natjeralo je čak i Berlin da javno kritizira takvu politiku.

Zbog uspostavljanja dugoročnog izraelskog apartheida nije konsternirana samo svjetska zajednica. Čak i udovica izraelskog ratnog heroja Moše Dajana sada lamentira:

“Ja sam pobornica mira, ali sadašnja izraelska vlada ne zna kako stvarati mir. Idemo iz rata u rat, i to neće nikada prestati. Mislim da je cionizam došao do kraja. …

Danas koristimo inozemnu radnu snagu za rad u Izraelu jer to Palestincima nije dopušteno. A ovo stalno širenje naselja posvuda – to ne mogu prihvatiti. Ne mogu tolerirati ovo pogoršavanje stanja na teritorijima i blokade cesta posvuda. I taj grozni zid! To nije pravo.”

Za MirZINE