Piše: Ladislav BABIĆ

Demokracija nije od Boga. Ona ne pada s neba. Nju ne možeš naručiti preko interneta iz udobne fotelje. Nju nam nitko neće pokloniti. Demokraciju treba izboriti! Dok narodu to ne postane jasno, e pa – neka uživa u tome što mu se iz “sna od stoljeća sedmog” – sve što je sanjao, tako sjajno ostvarilo. A što će više – kad tako fino može živjeti i sa manje, zar ne?!

Nedavno održani prosvjedi protiv liberalnog kapitalizma održani su 15.10. i u Hrvatskoj, a u subotu 22.10. ponovili su se u Zagrebu, čini se po onoj Marxovoj: „Povijest se ponavlja – najprije kao tragedija, zatim kao farsa“.

Pogledajmo kako to – u svijetu naraslo – antikapitalističko raspoloženje, funkcionira u Hrvatskoj, koja još nosi tragove podijeljenosti ne samo od prošlog, nego još od II svjetskog rata. Da se ne vraćamo predaleko, pogledajmo stvarne uzroke posljednjeg rata na tlu bivše države. Uobičajena je percepcija kako je to težnja velikosrpskih krugova za ostvarenjem tzv „Velike Srbije“. Na prvi pogled, a posebno onima koji su ga doživjeli i preživjeli, to zaista izgleda tako. Međutim, postoji dublja suština od „Velike Srbije“, i od navodnih nepremostivih kulturalnih, jezičnih, vjerskih, jednom riječju – civilizacijskih razloga. I tu treba tražiti prave uzroke rata. Zašto je poginulo 250000 „bivše braće“, izvršeno bezbroj silovanja, zašto se nakupilo na hiljade tjelesnih i psihičkih invalida i izvršilo na tisuće ratnih zločina, zašto je porušeno na desetke tisuća objekata, srušeno na tisuće spomenika učesnicim NOB-e, popljačkano na stotine (tisuće?) privrednih subjekata? Nije to učinjeno zbog ugroženosti bilo kojeg od naroda bivše države – razlog je mnogo prozaičniji i probitačniji – barem onima koji su rat i pokrenuli.

Sve je to učinjeno zbog ostvarenja interesa uskog sloja – u socijalizmu formirane – nacionalne buržoazije.

S obzirom da je stanovništvo bivše države bilo podjeljenije glede ideološke (što vuče još iz II svjetskog rata), nacionalne i vjerske negoli klasne strane, takva struktura društva olakšala je kapitalu u nastajanju ostvarenje svojih ciljeva. Sve to liči na onu Homerovu o „Boju žaba i miševa“ gdje su se žabe i miševi sukobili oko poginulog mišjeg princa, dok je jugoslavenska radnička klasa vodila međusobno ratove oko egzistencijalno perifernih stvari, nesvijesna da njihove međusobne bitke dobivaju rode i mačke. Zašto? Jer su preparirale blentave žabe i miševe da se međusobno bore za „više“ ciljeve.

I dok su se sitni vodozemci i glodavci, u ekstazi međusobno tamanili, šefovi su potiho provodili svoje skrivene planove. Pa kad su se, što živi a što poluživi žabeki i mišeki vratili iz rata, našavši svoja opustošena gnijezda, jedan ih je mačkorodac utješio: „Sad imate svoju Srbvatsku!“. „Ali, gdje su nam domovi, tvornice, radna mjesta…?“ – zagrajaše mišožabci. „Što niste bolje čuvali svoju imovinu! – odvrati im dobro potkoženi mačkorodac. „Prokleti lopovi, pokrali ste nas dok smo mi ratovali!“ – povikaše (ne baš mnogo) inteligentniji vodozemci. „Tko je jamio – jamio je! Što sad radite tolike probleme oko ove sitnice u svojoj slobodnoj Srbvatskoj, umjesto da slavite što ste se konačno riješili višedesetljetnog mraka?“ – mijauknu im s visine rodine noge, drugom ćešući masne brkove i šeretski mašući repom, onaj usaljeni mačkorodac.

Pokojni dr. Branko Horvat, najpoznatiji eksjugoslavenski ekonomist kome je za dlaku izmakla Nobelova nagrada (za djelo „The Political Economy of Socialism“ – „Politička ekonomija socijalizma“, izdano u SAD gdje je bilo knjiga godine!) rekao je to jednostavnim riječima – radilo se o kontrarevoluciji! I tako se narodu prodao mit o „hrvatskom snu od stoljeća sedmog“, kako bi isti pomogao nekima ostvariti njihove snove koncem dvadesetog stoljeća. Kako god tumačili i nazivali nastali (privremeno?) uspješni preokret, preko noći zemlje regije skočile su iz „mraka“ socijalizma na „zasljepljujuć svjetlo“ neoliberalnog kapitalizma. Svjetlo je bilo toliko jako, da od njega mnogi (čak bih rekao, većina) ni dan-danas nisu progledali, pa je upravo ovaj subjektivni mrak, tamniji od „mraka“ sustava iz kojeg tek što su izašli, omogućio uspješnu tranziciju. Nekima! I da parafraziram velikog senegalskog pjesnika Leopolda Sedhar Sengora:

Koliko jučer imovina je bila društvena, onda su došli „misionari“ sa snom od stoljeća sedmog, i mi se nismo pravo ni snašli a nama je ostao san, dok je imovina prešla u njihove ruke!

No, kako „možeš varati sve ljude neko vrijeme, možeš čak varati neke ljude svo vrijeme, no ne možeš varati sve ljude svo vrijeme“, kao što reče Lincoln, počela se ljudima postepeno vraćati pamet iz stražnjih dijelova anatomije u one najudaljenije od tla. San bijaše zamijenjen krutom realnošću i ubrzo su mnogi na najbolniji način shvatili kako su nas „komunisti varali o komunizmu, ali su o kapitalizmu govorili – istinu!“. Oni hladnije glave, kojima je svakodnevna java bliža umu od „stoljetnog sna“, počeli su primjećivati „čudne“ pojave:

– smanjuju se prava zaposlenima

– smanjuju se prava nezaposlenima

– smanjuju se prava pemzionerima

– smanjuju se prava ženama

– smanjuju se prava ljudima na bolovanju

– smanjuju se prava ljudi željnih umjetne oplodnje

– smanjuju se pravazdravstveno osiguranim osobama

i još štošta…

temeljem čega izvukoše za novo hrvatsko društvo prilično heretični zaključak: Nije isključeno da su „drugovi“ i o komunizmu bar djelomice imali pravo. Kad su neki, na vlastitoj koži, usporedili radnička prava u Hrvatskoj od 1975. do 1990. godine:

1. Suvlasništvo zaposlenih u društvenoj imovini

2. Suodlučivanje o raspodjeli dohotka i o plaćama

3. Potpuna sigurnost radnog odnosa

4. Pravo na društveni stan ili na vrlo povoljan kredit

5. Pravo na doškolovanje uz rad na trošak poduzeća

6. Pravo na besplatno školovanje djece

7. Pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu

8. Pravo na punu mirovinu sa 35/40 godina staža

9. Plaćeni dopusti (za rodilje, za studij itd.)

sa onima poslije 2010.

1. Bezuvjetno služenje pretežno stranom kapitalu

2. Najamni odnos i rad na određeno vrijeme

3. Potpuna nesigurnost svakog posla

4. Do stana samo vlastitim novcem ili na kredit

5. Doškolovanje ili prekvalifikacije na vlastiti trošak

6. Do kvalitetnijeg školovanja djece vlastitim novcem

7. Do sve većeg broja zdravstvenih usluga vlastitim novcem

8. Umjesto mirovina – police mirovinskog osiguranja

9. Trudnoća – kao jednostrani raskid radnog odnosa

(Ivo Jakovljević, „Zbogom socijalnoj državi“, Novi list, 5.6.2010.)

postepeno se – posebice preko internetskih društvenih mreža – počelo širilo nezadovoljstvo, kulminirajući pozivom da se izađe na ulice i kaže NE! agresivnom neoliberalnom kapitalizmu (u Hrvatskoj još ojačanom grabežljivošću nalik onoj pri „prvobitnoj akumulaciji kapitala“). Naravno, kako su Hrvati inače poznati po svojoj čuvenoj „hrvatskoj šutnji“ (ili nam se barem tako servira) poticaj za izlazak na ceste morao je doći izvana. Bila je to svjetska ekonomska kriza koja je – to joj i ime kaže – zahvatila cijeli svijet, samo je kod nas (prema uvjeravanjima HDZ-ovske Vlade) nije bilo! Stanje je bilo tako „dobro“ da su početkom godine građani bili primorani prvi put izaći na ceste tražeći ostavku Vlade. Drugi impuls došao je s Wall Streeta, iz domovine liberalnog kapitalizma, nadahnut pokretom “Okupirajte Wall Street” i općim pozivom cijelom svijetu za globalnim ekonomskim promjenama – „United for Global Change 15.10.“.

Kako je to završilo? Velikim svjetskim fijaskom u odazivu (osim možda u Rimu gdje su ekstremisti iskoristili priliku te potaknuli nerede) iako se to nastoji prikazati uspjehom, podastiranjem podataka o učešću stanovnika 951 grada iz 82 države. A ako je to bio svjetski fijasko, u Hrvatskoj bijaše katastrofa nad katastrofama! Mada su ih poduprle nevladine organizacije i svi sindikati (dok su stranke reagirale „predizbornom šutnjom“, što je za one s desnice razumljivo ali za one lijeve prava sramota), tek par tisuća prosvjednika u Zagrebu uz po nekoliko stotina u Splitu, Rijeci i Puli dok je protest u Osijeku otkazan, porazna je slika otpora hrvatskih građana kapitalizmu koji ih je doveo tu gdje jesu.

Možda (čak vrlo vjerojatno) je na to utjecala spoznaja sa februarskih mimohoda i peticija s potpisima za ostavkom Vlade, kako u ovoj zemlji ama baš ništa ne može izazvati promjene ako inicijativa dolazi iz baze ili saznanje da su onima „gore“ ovi „dolje“ potrebni samo toliko da ih lansiraju na položaje koje ni po koju cijenu (barem ne prije slijedećih regularnih izbora) ne misle ispuštati iz ruku. Naravno, to je samo jedan od elemenata neuspjeha okupljanja za bolji svijet, za globalne ekonomske promjene a protiv grabežlivog liberalnog kapitalizma. Ne treba smetnuti s uma da je hrvatsko društvo u globalu izrazito desno orjentirano, u velikom dijelu nacionalistički (čak šovinistički) nastrojeno, u strahu od svojih susjeda i ponavljanja prošlih „nestabilnosti“, patrijarhalno, velikim dijelom pod utjecajem Crkve, kao i činjenicu da je omladina rođena nakon 1990-te bila podvrgnuta mentalnoj „dresuri“ izrazito revizionistički, nacionalistički i antikomunistički ustrojenog školskog sistema. Ipak, građani su – kako izgleda – čvrsto uvjereni da žive u demokratskom sustavu. Nazivno, bez sumnje, no dali i faktički?

Prisjećam se, prije neki mjesec u mom gradu je održan drugi prosvjed protiv ove hrvatske vlade. Na prvom protestnom mitingu bilo nas je oko 1000 – na drugome, tek pedesetak. Moj sin je uzeo razglas u ruke i upitao:

“Zaslužuju li Međimurci demokraciju?”

Odgovor je bio gotovo jednoglasan, pedesetak ljudi povikalo je:

“Zaslužuju!”

Slijedeće njegovo pitanje bilo je:

“A gdje se onda ovaj čas nalazi ostatak, od njih preko sto tisuća?”.

Začuo se – mukli tajac.

Ova crtica dovoljno ilustrira uzroke neuspjeha svih protuvladinih kao i poslijednjih, antikapitalističkih demonstracija od 15.10. Demokracija nije od Boga. Ona ne pada s neba. Nju ne možeš naručiti preko interneta iz udobne fotelje. Nju nam nitko neće pokloniti. Demokraciju treba izboriti! Dok narodu to ne postane jasno, e pa – neka uživa u tome što mu se iz “sna od stoljeća sedmog” – sve što je sanjao, tako sjajno ostvarilo. A što će više – kad tako fino može živjeti i sa manje, zar ne?!

ZaMir ZINE