Piše: Anneli RUFUS

Odrasli smo vjerujući u tri obroka dnevno.

Kada preskačemo obroke, jedemo dodatni obrok ili rušimo paradigmu – špagete za doručak, palačinke za večeru – osjećamo se loše, nervozno i kao zlikovci. “Tri obroka dnevno” zvuči poput fraze iz Biblije.

No, riječ je o kulturnom konstruktu.

Ljudi diljem svijeta, čak i na Zapadu, nemaju uvijek tri obroka dnevno. Model ‘tri obroka dnevno’ je konvencija novijek datuma, koja je sada potisnuta, kao i sve drugo, pa jedenje sve više postaje stvar ličnog izbora. Šta, kada i koliko često jedemo sve manje zavisi od izbora naših porodica, saradnika  i ostalih, a sve više i više od želja, ličnog ukusa i omiljenih stilova, kao i marketinških šema poput one koju promoviše Taco Bell o jedenju kasno noću, poznatom kao „Četvrti obrok: Obrok između večere i doručka”. Kako i kada ćemo da jedemo je poput punjenja naših iPoda.

Bujica novih studija traga za odgovorom na pitanje kakve efekte na zdravlje ima uzimanje tri obroka tokom dana. Njihovi nalazi su daleko od konačnih. Studija američkog Ministarstva poljoprivrede je otkrila da uzimanje samo jednog obroka tokom dana, za razliku od tri normalna, smanjuje tjelesnu težinu i masna tkiva, ali povećava krvni pritisak. Istraživanje Nacionalnog instituta za starenje je otkrilo da uzimanje jednog obilnog obroka dnevno, za razliku od tri uobičajena, podiže otpornost na insulin i netoleranciju na glukozu: dvije glavne odlike dijabetesa tipa B.

Studija Univerziteta Mastrikt je pokazala da uzimanje najmanje četiri mala obroka dnevno smanjuje rizik od gojaznosti 45 posto. Holandska istraživanja su, takođe, došla do toga da su ljudi koji preskaču doručak skloniji gojaznosti od onih koji redovno doručkuju. Studija Univerziteta Otava je otkrila da uzimanje mnogo obroka dnevno ne uzrokuje mršavljenje. Tako je uradio i Francuski centar za naučna istraživanja, koji je odbacio konzumiranje više obroka dnevo: „Epidemiološka istraživanja koja sugerišu da je više obroka povezano sa mršavošću su ekstremno osjetljiva na metodološke pogreške”, upozoravaju njihovi autori.

Istraživanje koje je sproveo UC Berkli je pokazalo da jednodnevni post – jedan dan posti,  a sljedeći se gosti bez ograničenja – može da smanji rizik od bolesti srca i raka.

Istraživanje efekata koje proizvodi učestalost obroka je varljivo, zbog toga što to uključuje mnogo varijabli: nutricionistički sadržaj, doba dana, vježbe, genetiku. Tako da se naučnički žiri još ne oglašava.

„Ne postoji biološki razlog za uzimanje tri obroka dnevno”, kaže Pol Fridman, profesor istorije na Univerzitetu Jel, autor knjige Istorija ukusa (The History of Taste).

To koliko puta ćete dnevno jesti, u koje vrijeme i koju hranu, ”su kulturni modeli, ništa drugačiji od onoga koliko ćete blizu stajati kada govorite ljudima ili šta da radite sa svojim tijelom kada govorite. Ljudima odgovaraju modeli ponašanja zato što su predvidljivi. Mi smo se navikli na ideju o tri obroka. S druge strane, naši rasporedi obaveza i naše želje svakodnevno tu ideju ruše sve više i više”, kaže Fridman.

Tokom većeg dijela istorije, obroci su bili prilično promjenljivi. Srednjovjekovni seljak na sjeveru Evrope ”počeo bi dan pivom ili hljebom ili bi uzeo oboje, onda bi ponio u polje neku hranu i pojeo obilan obrok negdje iza podne”, kaže Fridman. ”On je mogao da ima ono što je nazivao ručkom u dva popodne ili u šest naveče, ili kasnije” – u zavisnosti od posla, sezone i drugih faktora.

”On ne bi jeo previše naveče. Ščepao bi nešto malo i brzo. Večera tada nije bila ono što je postala u posljednja dva vijeka”.

Sklonost jedenju na dnevnom svijetlu nije bila zbog toga što se smatralo da je to zdravije, nego zato što je kuvanje, konzumiranje i čišćenje bilo teže u mraku ili pri svjetlosti vatre.

”Ljudi koji nijesu bogati nastoje da imaju sva tri obroka prije mraka. Nakon što je bila izmišljena električna struja, u početku su je samo bogati mogli priuštiti”, kaže Fridman. ”Od tada pa nadalje, jedno od obilježja bogatstva je bilo kasno jedenje. Uzimanje hrane pošto padne mrak zato što imate električnu energiju bio je znak visokog statusa, urbanosti i određenog ranga.”

Jesti kasno – ili u bilo koje vrijeme, ili više ili manje od tri puta dnevno – takođe odražava nečiju distancu od dvije glavne sile koje su u Americi standardizovale tri dnevna obroka: konvencionalni radni raspored i tradicionalni porodični život.

Tokom većeg dijela 20. vijeka, većina radnika je mogla jesti jedino u posebno vrijeme.

”Kada se začuje fabrička sirena u pet sati, to je vrijeme da se ide kući i uzima hrana. Ali sada sve fele Amerikanaca jedu sve kasnije i kasnije zbog toga što rade duže nego što su to činili ranije, ili zbog toga što je njihovo radno vrijeme sada flaksibilnije. Mi prilično napuštamo model tri obroka dnevno, zahvaljujući tome što čupkamo više puta hranu tokom dana, kao i tome što članovi domaćinstva imaju različite dnevne rasporede, te činjenici da djeca ne žele da jedu isto što i njihovi roditelji.

Ideja da se djeci dopusti da sama izaberu svoje obroke i vrijeme za klopu bila bi šokantna nekoliko decenija ranije, kada je za porodičnim stolom u toku ručka bila aktuelna mantra ”Jedi ono što je u tanjiru”  ili “Jedi grašak ili nema kolača”. Ali porodični sto za ručavanje izlazi iz upotrebe. Šta je bilo prvo: raspadanje standardnog porodičnog jezgra ili propast modela troobročnog dana?

“Američki roditelji imaju posebnu vrstu krivice u vezi sa nestajanjem porodičnih obroka”, kaže Fridman. Možda zbog dobrog razloga: Najnovije istraživanje Univerziteta Minesota je otkrilo da uobičajeni zajednički porodični objedi poboljšavaju ishranu, uspješnost i vještinu međusobnog ophođenja i smanjuju rizik od neumjerenosti u ishrani.

Elektronske spravice su, takođe, potkopale model tri obroka dnevno. One su odjednom centri zabave, radni prostori i gotovo ljudski drugari. Njihova prenosivost i stalna prisutnost nam dopušta da jedemo kad god prestanemo da radimo, a da nam ne bude dosadno i da ne osjećamo da smo sami dok jedemo.

”Izčezavanje porodičnih objeda prethodi izumu ručnih elektronskih spravica”, kaže Fridman.  To nije dovelo do toga, ali je sa njima došlo do pogoršanja. Sada, čak i ako se sjedi zajedno za stolom, nije jasno da li svi koji sjede obraćaju pažnju jedni na druge.”

Model tri obroka dnevno je, takođe, bio pod udarom industrije hrane.

”Industrija hrane želi da kupite više hrane”, što nas nagoni da jedemo što je moguće više i češće. To je imalo prođu, ”jer Amerikanci su uvijek voljeli da založe.”

Bum sa mjestima gdje se moglo prezalogajiti počeo je sredinom 20. vijeka i nije prestajao. Globalna snek (snack) industrija je doživjela procvat u ruiniranoj ekonomiji i procjenjuje se da će do 2015. godine njena vrijednost dosegnuti 330 milijardi dolara. Samo u SAD maloprodaja pakovanih užina porasla je od 56 milijardi na 64 milijarde dolara između 2006. i 2010. godine, a očekuje se da će dostići 77 milijardi dolara do 2015.

Nejasna linija između užina i glavnih obroka je sve promijenila.

”Dugoročna posljedica je to da je bilo koji dio dana postao vrijeme za jedenje. Slabljenje modela tri obroka dnevno i porast užina su u vezi, iako ne bih želio da kažem da postoji direkna veza”, kaže Fridman.

Druga vrsta strategije industrije hrane je stvaranje posebnih niša hrane, baziranih na uzrastu, etničkoj pripadnosti, polu, životnom stilu i lokaciji. Nekoliko decenija ranije, svi su jeli istu hranu.

”Sada postoji hrana za djecu, postoji klopa za tinejdžere i postoji hrana za odrasle, tako da neki roditelji kupuju tri puta više hrane” nego što su to činili njihovi roditelji.

“Njima se manipuliše tako što im se stvara osjećaj krivice: Tako sam zauzet čitave nedjelje i tako malo kvalitetnog vremena posvećujem svojoj djeci, da najmanje što mogu učiniti za njih je da im omogućim da jedu ono što žele, a ne da insistiram na tome da svi zajedno jedemo istu hranu.”

Prevod: PCNEN

AlterNet