Piše: Aleksandar Saša ZEKOVIĆ

Nakon dvadeset (20) mjeseci od podnijete prijave Osnovni državni tužilac (ODT) u Podgorici obavijestio me je da da nema osnova za pokretanje krivičnog postupka protiv bilo kojeg lica za bilo koje krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti, a u vezi sa falsifikovanjem zapisnika o policijskom pritvoru.

ODT u Podgorici, podneskom iz januara 2010. godine, upoznao sam sa saznanjem da je službena isprava Zapisnik o zadržavanju lica lišenog slobode u slučaju građanina Miljana M. Mugoše krivotvorena. Prijethodno, o tome sam se konsultovao sa Vrhovnim državnim tužiocem, gospođom Čarapić, koja me je savjetovala o mogućim koracima koje sam bio dužan preduzeti.

ODT u Podgorici sam obavijestio da prema datim saznanjima Zapisnik o zadržavanju građanina Mugoše nije potpisao, kako na istom stoji, ovlašćeni policijski službenik (OPS) Goran Stanković. On tog dana, 6. avgusta 2009. godine, nije bio u smjeni. Sugerisao sam da se ostvari uvid u raspored smjena OPS raspoređenih na poslovima u prostorijama za zadržavanje PJ Podgorica. U odgovoru ODT nema detalja o sprovedenim istražnim radnjama niti da li je pristupljeno grafološkom vještačenju Stankovićevog potpisa.

ODT je skrenuta pažnja i na činjenicu da konkretno lice, građanin Mugoša, i pored donijetog rješenja o zadržavanju, odlukom nepoznatog starješine, kako je svojeručno neko napisao u zapisniku, ”nije spušteno u prostorije za zadržavanje“ što ukazuje, na nejednaki tretman građana kojima je određen policijski pritvor. Osnov takvog tretmana iz policije nikada nije objašnjen dok je motiv moguće tražiti i u socijalnom i familijarnom porijeklu zadržanog lica.

Građaninu Mugoša na osnovu težine krivičnog djela koje mu je stavljno na teret, a zbog postojanja mogućnosti od bjekstva i uticaja na svjedoke, donijeto je rješenje o zadržavanju dana 06.08.2010. godine. U obrazloženju se navodi da je imenovani dan ranije, nešto prije ponoći, u Bulevaru Sv. Petra Cetinjskog oštećenom Mihailu Jovoviću iz Podgorice nanio tešku tjelesnu povredu.

U Zapisniku o zadržavanju navodi se da zadržana osoba nije imala pri sebi ličnih predmeta ili novca. U rubrici ”Potvrđujem da sam dobio informativni list za zadržana lica“ umjesto potpisa zadržanog lica, čime se potvrđuje da je ispunjena važna pretpostavka poštovanja prava zadržanih osoba, nepoznati OPS je napisao ”Lice nije spuštano u prostorije za zadržavanje“. Takođe u rubrici ”Napomene“, u dijelu zapisnika koji tretira postupak nakon zadržavanja radi daljeg procesuiranja, nepoznati OPS je napisao ”Lice Mugoša Miljan nije dovođen u prostorije za zadržavanje područne jedinice već se isti nalazio u kancelariji odsjeka za krvne i seksualne delikte“.

Javno je poznato nekoliko primjera falsifikovanja policijskog zapisnika o pritvorenim osobama. Zabrinjavajuće je što Uprava policije i naročito Unutrašnja kontrola policije nijesu sproveli profesionalnu i efikasnu istragu o ovim navodima i što se nastavlja tolerisanje manipulacija sa važnom službenom dokumentacijom.

Zapisnik o zadržavanju lica lišenog slobode, u kojem treba da se savjesno evidentiraju svi aspekti pritvora i sve radnje preduzete u vezi pritvorenih osoba, predstavlja, prema međunarodnim standardima, dodatnu garanciju poštovanja ljudskih prava i ključni je način provjere policijskog postupanja.

Stankovićev potpis falsifikovan je i u drugim slučajevima. Pema priznanju istražnom sudiji, u drugom predmetu, OPS Ivica Paunović, potpisao je Stankovića, na izmijenjenoj verziji zapisnika o policijskom pritvoru pokojnog Aleksandra Pejanovića. Paunović zbog toga nije odgovarao pred Unutrašnjom kontrolom, a nije prihvatio komunikaciju sa Savjetom za građansku kontrolu rada policije koji je radio na konkretnom predmetu.

Savjet je o svemu blogovremeno upoznao mjerodavnog tužioca. Ishod tih radnji još uvijek nije poznat.

Stanković je gotovo jedini aktivni službenik policije koji je pred pravosudnim i organima kontrole policije otvoreno govorio o zlostavljanju i mučenju građanina pok. Pejanovića. Za saopštavanje istine o tom incidentu opredijelio se iz duboko ličnih razloga, u uvjerenju da postupa profesionalno, štiteći javni interes i kredibilitet policije. Tokom nastavka službe nalazio se pod stalnim pritiskom, opstrukcijama i ignorisanjem kojim su upravljale neposredne starješine. Koliko je bilo zakonito, maksimalno je koristio odmore i bolovanja kako bi izbjegao konfliktne situacije. U komunikaciji sa institucijama i javnošću čuvao je dostojanstvo policije i dostojnost policijskog zanimanja. Ipak, na kraju, formalno na njegov lični zahtjev, sporazumno je raskinuo radni odnos kako bi, između ostalog, sačuvao glavu i došao do izvjesnog, iako skromnog, novca neophodnog za izdržavanje familije i povraćaj nagomilanih dugova nastalih usljed smanjenih ličnih primanja. Danas je suočen sa ozbiljnim egzistencijalnim problemima, bez riješene penzije i bez redovnih primanja.

Unutrašnja kontrola policije je trebala Stankoviću pružiti dodatnu podršku i tako spriječiti njegovo odstupanje iz policije čime je svoju familiju lišio osnovne sigurnosti. Dodatno zabrinjava što Stanković, čiji je svjedočenje pozdravila domaća i međunarodna javnost, više nije u policiji, ali u policiji platu i dalje primaju pomagači i učesnici organizovanog kriminala i osobe koje su zlostavljale građane.

Nije lako na kraju konstatovati da je Stanković ostao nezaštićen, ali jesu neki drugi ”zaslužni“ policijaci. Unutrašnja kontrola policije i ministar unutrašnjih poslova ovakav epilog nijesu smjeli dopustiti.

*Autor je nezavisni istraživač kršenja ljudskih prava