Moj otac je jednom naručio poštom monografiju hrvatskog slikara – naivca Josipa Generalića. On je, mislim na oca, imao talenat za crtanje, slikanje i vajanje ali nikad nije imao velike ambicije. Iako bez adekvatnog obrazovanja kad je umjetnost u pitanju, mogao je što god vidi, sa neopisivom lakoćom (koja je tako nesvojstvena našuoj porodici) da prenese na papir ili izvaja, pa bi se mnogi oduševljavali kada bi vidjeli njegovih ruku djelo. – Auuu, kako je ovo prelijepo – govorili bi.  Doduše, naš poštar, baba Dara, rođak Radomir i stari komšija Jovica (koji je već tada  prebacio devedesetu i imao glaukom na oba oka) teško da su mogli biti kompetentni kad je očev stvaralački rad u pitanju. Ali otac mi se jednom povjerio da su u njegovoj mladosti profesori likovne umjetnosti i priznati slikari iz tog doba kojima je pokazao neke svoje crteže, bili takođe fascinirani. Smatrali su da ’’tako talentovan momak mora da upiše školu za slikanje’’. Ipak, tvrdoglav kakav je bio (što je tako svojstveno našoj porodici) otac se nije dao nagovoriti…

I tako, nije se školovao za umjetnika (u povjerenju, on je to bio i bez škole) već je nastavio da stvara ’’kućna’’ remek djela, za svoju dušu…

Oca je kopkalo da vidi kako to drugi rade, pa je bio redovni posjetilac izložbi, drugovao sa slikarima i s vremena na vrijeme naručivao debele knjige sa reprodukcijama slika i crteža, pokušavajući da ’’skine poteze’’ velikih majstora i   ponešto nauči iz njihovih radova. Tog Generalića je baš ’’apsolvirao’’.

Sjećam se kako sam listajući Generalićevu monografiju nailazio na slike iz raznih opusa njegovog stvaranja: od prelijepih pejzaža sa seoskim motivima, preko slike četvorice Bitlsa prilagođenih ambijentu brdovitog Balkana (gdje su, sa sve harmonikom i pohabanom nošnjom, ličili na lokalni ciganski kvartet), zatim zavodljive Sofije Loren sa galantnim, tirkiznim šeširom širokog oboda i nekakvom mačketinom u ruci (koja je više podsjećala na risa!?!) pa sve do ribarica sa bujnim grudima koje nude mušterijama svježe ulovljenu ribu… Ugledajući se na oca, i sam sam pokušao da ’’kopiram’’ neke od tih slika, ali to što sam crtao bilo je o-čaj-no!

Dobro, od dječaka koji ima deset godina – ne može se očekivati Bog zna šta, ali ako su ti pokušaji bili na na nivou trogodišnjeg djeteta, onda riječ ’’očajno’’ sasvim odgovara, zar ne…

Od oca sam naslijedio pregršt stvari: stan, staru bijelu ’’Fiću’’, vaučere uložene u fond ’’Moneta’’ tokom masovne vaučerske privatizacije,  tvrdoglavost, crnu kosu, duhovitost, neambicioznost, iskrenost i poštenje, visok krvni pritisak, bolove u kičmi, stidljivost,  avanturistički, sanjalački duh… I još mnogo toga…

Ali talenat za crtanje je izgleda pretezao na Božjem kantaru, i odbačen je kao višak od ’’onih stvari’’ koje bi meni mogle pripasti u nasleđe.

Srećom, pa sam to na vrijeme shvatio…

Od desete godine naovamo nacrtao sam svega dvije stvari: Sent Egziperijevog Zmijskog cara (koji je progutao slona) i mornara Popaja…  

Austrijski filozof  Ludvig Vitgenštajn je napisao da kad oko vidi nešto prelijepo, ruka poželi to da nacrta.

Eto da znam da crtam, sad bih vam ovdje nacrtao svoje putovanje u Pulu na koncert maestra Đorđa Balaševića, najvećeg Don Kihota među ovdašnjim pjesnicima – vitezovima.

Koliko god to okrutno zvučalo, na tom crtežu Pulska arena ne bi bila u gro-planu.

Da ne budem pogrešno shvaćen i uz svo poštovanje, Arena u Puli jeste velelepna stara građevina, podignuta još za vrijeme cara Vespazijana i jedan je od najočuvanijih objekata te vrste iz doba rimske imperije. Ali po nekim mojim proračunima – biće ona na istom mjestu i u narednih par hiljada godina (ma kakav smak svijeta, šta vam je!) pa ukoliko želite da je vidite uvijek možete doći u Pulu…

No ukoliko želite da vidite i Balaševića u njoj, e ta vam se prilika neće pružiti baš tako često. Pogotovo, ako živite u Podgorici i ako nijeste spremni da se vozite jedanaest sati (sa presijedanjem u Dubrovniku) autobusom do Splita, a poslije kraćeg odmora,  još četrnaest do Pule…

Da, četrnaest sati, nije greška?!?

E to bih vam recimo nacrtao, taj autobus koji je krenuo iz Splita i pokvario se poslije nekoliko desetina pređenih kilometara, tamo negdje kod Šibenika i kako nas je vozač savjetovao da sačekamo prvi  sledeći i njime se odvezemo u Pulu.

– Sve će biti u redu – rekao je.

Ali ako ste krenuli iz Podgorice u 6.00 prethodnog dana, pa u Split stigli oko 17:00, da bi sledećeg jutra krenuli u 5.00 ujutru za Pulu i stali već oko 6.00, zbog kvara na autobusu, a naredni autobus tuda prolazi tek u 9.45, a vi recimo još nijeste ni kupili karte za koncert, koji opet počinje u 21:00, a predviđanja su da ćete u Pulu u najboljem slučaju, stići tek poslije19:00, onda ipak neće biti ’’sve u redu’’.

– Ali šinjor, morate biti strpljivi ovo su i za nas vanredne situacije. Nama se ovo dešava tek treći put u sedam godina – uvjeravao me vozač, nadurivši se malo.

A meni se dešava prvi put u 33 godine – da idem u Pulu.

Nijesam to rekao vozaču, ali sam pomislio – dok sam napadno fokusirao oznaku iznad njegovog džepa od radne uniforme, bezuspješno pokušavajući da mu otkrijem identitet. Ne, nijesam htio da ga prijavim šefu zbog neljubaznosti već samo da mu zapamtim ime, ako bi mi jednog dana (ko zna, sve je moguće!?!) poslao zahtjev za prijateljstvo na Facebook. Pa da ne prihvatim…

Da umijem da crtam, sebe bih nacrtao kao Gregori Peka iz filma ’’Praznik u Rimu’’ ali to ne bi bilo baš vjerodostojno. Doduše, i ja sam novinar, kao i on u tom filmu, takođe mi je desno uho klempavije od lijevog baš kao i njemu (ako ste pažljivo gledali film!), možda čak imamo i približan broj godina (ja sad i on tada) ali ipak mislim da sam malo pretjerao sa poređenjem.

Onaj filozof je fino kazao ’’kad oko vidi nešto prelijepo…’’ a ja sam u tom drugom autobusu (koga smo konačno dočekali) zavaljen u sjedištu broj 25, umoran i iznuren od dugotrajne vožnje više ličio na prepariranog rakuna od kojeg je napravljena kapa Dejvi Kroketa, nego na Gregori Peka.

Bio sam sav blijed u licu i spreman da povratim ono malo kroasana koje sam tog jutra pojeo.

E to vam baš i ne bih crtao, to kako sam djevojku pored sebe (koja je spavala) pozvao, jedva izgovarajući ’’muka mi je’’ i ’’povratiću’’,  a ona je odmah stala da pretražuje po torbi ne bi li našla neku kesu ’’za prvu pomoć’’.  Pa sve i da znam da crtam ne bih se odvažio da prikažem tu scenu u kojoj su sekunde odlučivale da i drugi autobus ne prekine vožnju zbog ’’incidenta’’ koji se desio kada se jedan od putnika ispovrćao po podu istog.

Na sreću, djevojka je uspjela da pronađe kesu u posljednji čas, tutne mi je u ruke i spasi me gustog oblaka sramote koji se bješe nadvio nada mnom…

No i pored toga, uspio sam da se obrukam, kada sam se protegnuo poslije velikog olakšanja i ’’izbacivanja’’ te muke iz sebe, ispruživši noge, pri tom potpuno zaboravljajući da mi se u krilu pored ’’upotrijebljene’’ kese, torbe i kape, nalazila puna (i to otvorena) kesa sa štapićima…

Baš kad sam se, oprostite na izrazu, ritnuo – štapići su počeli kao kiša da pljušte iz kese.

Ispod mog sjedišta, djevojčinog sjedišta, ispod sjedišta dva putnika ispred nas, stvorila se prava ’’lokva’’ štapića… (smotanost nijesam naslijedio od oca!)

Srećom, već na sledećoj stanici moje mjesto je zauzela neka gospođa sa djetetom, tako da sam baš kao Mr. Been u onom skeču, mogao da se izvučem iz nelagodne situacije i tog klinju okrivim za sav nered oko prosutih štapića (ali ne brinite, nijesam baš toliko pokvaren).

I tako konačno stigosmo u Pulu…

’’Na stanici u Puli’’, nije me čekala Katrin (kao u pjesmi) već moj domaćin Darko, porijeklom Crnogorac, sa Cetinja (adanooklebičoče)!

Zapravo, u Hrvatskoj sam imao nekoliko predivnih domaćina, i sve ću vam ih ukratko predstaviti – ali sad moramo, iz ovih stopa, na koncert jer se već stvaraju kilometarski redovi ispred Arene i ako ne požurimo zauzećemo takva mjesta odakle će se vidjeti samo desna ruka profesora Saše Dujina – Đoletovog pijaniste, Balaševićeva mornarska kapa, ili eventulno tamburica jednog od članova benda ’’Zorule’’ koji prate Đorđa na ovoj koncertnoj turneji i daju starim, poznatim  pjesmama, sasvim novi ’’poseban’’ ton.

Da bi vidjeli kompletnu scenu i sve umjetnike na njoj, morali smo da pružimo korak…

E tek bih sad, na ovom mjestu – nacrtao Pulsku arenu, u kojoj se ’’stislo’’ tih10 hiljada (alijas 10 tisuća) ljudi koji su došli na koncert. Stariji stanovnici Pule se kunu da ih nikad nije bilo više u tom monumentalnom zdanju. Balašević je dakle potukao lični rekord koji je postavio 2001. na prvom humanitarnom, posleratnom koncertu u Hrvatskoj, koji je održao baš u Puli, za pomoć Općoj bolnici.

Potreban bi mi bio papir neviđenih dimenzija, da nacrtam sve te ’’bistrooke’’ kako ih Đorđe naziva, koji su došli Ko Zna Odakle: automobilima, autobusima, avionima, trajektima, da bi tog 13. avgusta (alijas kolovoza) bili tu i kao ’’prateći vokali’’ pjevali zajedno sa čovjekom, čije sve pjesme znaju napamet. Osim tih ’’dođoša’’ morao bih da ostavim dovoljno prostora da nacrtam ’’ovdašnje’’ uvažene građane Pule i cijele Istre.  Većina tih Puljana je žrtvovala fudbalski (nogometni) praznik i gostovanje Hajduka koji je igrao protiv domaće Istre’ da bi svoje ljepše polovine ipak izveli na koncert, priredivši im veče za pamćenje.

Na tom crtežu, da samo znam da crtam, skicirao bih trenutak kada veliki broj Balaševićevih fanova, smještenih ispred same bine već poslije prve strofe – one antologijske pjesme ’’Neki novi klinci’’ obasipa Đoleta bijelim, plišanim zečevima. Ti ’’remorkeri’’  – vjerni Balaševićevi pratioci na njegovim koncertima, nestrpljivo čekaju da u drugoj strofi Đorđe pomene ’’devet sveća na torti… par mandarina i malog, belog zeca’’ i da ga zaspu sa zečevima.

Ali ovaj put su malo poranili i preduhitrili Balaševića bacajući tridesetak zečeva na binu i prije nego je zaustio ’’Kroz maglu treperi…’’

Kao da ga je sve to pomalo zbunilo, on potpuno preskače drugu strofu i počinje da pjeva ’’Moj drugar Milutin…’’. Ali brzo se ispravlja, vraća u kolosjek, izvinjava se zbog ’’pogrešnog stiha’’, kupi bačene zečeve i manirom iskusnog igrača (koji ima na hiljade koncerata u mikrofonu) pokazuje jednog (vjerovatno i jedinog) žutog zeca kojeg je dograbio sa bine:

– Hm, hm, žuti zec?? Zar se nijesmo dogovorili da svi budu bijeli – šali se Đole a publika odobrava smijehom i aplauzima.

Ne bih želio kvariti  čaroliju i ’’crtati’’ vam ostatak koncerta…

Morate sami doći jednom na ovakav ’’događaj’’ i uvijeriti se na licu mjesta da ’’nije sve bilo samo fol i nije sve samo jeftin trik’’…

Kad je beba od nekoliko mjeseci, koju su roditelji povili i ušuškali, mogla puna tri sata mirno da odsluša i odsanja sve te savršene stihove, onda morate i vi, obećajte mi…

A ja vam obećavam da ću vas (ako nam se tamo ukrste putevi) upoznati sa gospodinom Darkom i njegovom suprugom Lili kao i sa ostatkom njihove porodice, koji su učinili da se u Puli, ta tri dana, osjećam kao kod svoje kuće. Iako sam ih vidio prvi put u životu, nije bilo te ’’zemaljske sile’’ koja bi ih natjerala da mi naplate sobu u kojoj sam boravio. Čak su insistirali da ostanem još koji dan i budem njihov gost. U šali sam rekao Darku da ukoliko ovako postupaju i sa ostalima turistima, teško da će išta zaraditi. Osim možda prijatelja…

Kad je čula da se bavim pisanjem, Lili me je na rastanku ’’upozorila’’ da ni ne pomišljam da je umetnem u neku od svojih priča. Rekao sam joj da ništa ne brine i poželio da se što prije oporavi od povrede noge koju je zaradila igrajući odbojku na pijesku…

Upoznaću vas i sa doktorom  Pejakovićem – specijalistom za uho grlo i nos, njegovom suprugom i njihove tri kćerke koji žive u Nikšiću ali ljetuju u Puli. Oni su Darkovi porodični prijatelji i baš su bili pozvani na obiteljsku večeru kojoj sam i ja imao čast da prisustvujem. Savršeno veče uz ukusne školjke za čije spremanje se Darko svojski potrudio (uz sestrinu asistenciju) nije moglo da protekne bez viceva. I to onih viceva sa puno holesterola…

Doktor je vodio glavnu riječ.

Dok na scenu nije stupio Nino.

Doktor i on su počeli da razmjenjuju masne viceve kao teniske loptice s kraja na kraj stola i borba je bila žestoka i neizvjesna.

Pobijedio je Nino u taj breku.

Ko je sad pa taj Nino, pitate se vi. Nino vam je Istranin i životni saputnik teta Dragice, a teta Dragica vam je Vedranina ujna. A svi su oni Darkovi prijatelji. A i moji!

Milsim da vam tek sad nije ništa jasno.

Ali nije važno, ne morate baš sve da znate. Dovoljno je ako vam kažem da su Sjajni Ljudi.

Nino je bio naš vodič kroz Pulu, i pokazao nam je uzduž i poprijeko. Baš na blagdan Velike Gospe, obišli smo skoro sve crkve u gradu i okolini. Da bi mi pokazali što više znamenitosti propustili su misu, ali nadam se da će im taj sitni grijeh Bog oprostiti. Evo, ja preuzimam krivicu na sebe. Išli smo do nekih starih tvrđava i građevina iz prošlih vjekova, obišli onaj dio grada koji su još prije nekoliko stotina godina naselili Crnogorci. Iako se većina asimilizovala sa ovdašnjim stanovništvom, Nino mi je rekao da obratim pažnju na ćirilični natpis i na prezimena na jednom od spomenika – koja su predstavljala dokaz o porijeklu tih mještana.

Teta Dragica, rođena Dalmatinka vam je posebna priča – žena zmaj – osoba koja na sve životne nedaće  kojima je Bog nije štedio – odgovara osmijehom.

I taj nepopravljivi optimizam prenosi na druge. U njenom pogledu može se pročitati:

Nemaš razloga da se plašiš/ Čak i kad nizbrdo krenu kola/ Za osmijeh kao za sablju se mašiš/ I strah je već presječen na pola…

Ti stihovi su, sad znam – za nju pisani. I eto, ako Dragicu negdje sretnete u Puli ili Dugopolju (odakle je rodom) molim vas recite joj da sam joj ih poklonio.

U znak zahvalnosti za divno gostoprimstvo…

A ako vas još počasti taze ulovljenim cipalom i domaćom ’’orahovicom’’ – istarskom verzijom Asteriskovog čarobnog napitka, ne smijete to da  joj odbijete…

Evo već se spušta sumrak nad Pulom, uhvaćen detalj sunca koje zalazi, vino, ciganska čerga pored puta, kap posljednje romantike i kraj…

Uz autobusku kartu Pula – Split dobijate Pun Mjesec gratis. (Znate li da Mjesec ima oči, nos i usta?) On je vaš saputnik i čuvar. Kao vjerni, žuti pas prati autobus cijelim putem do Splita…

Još malo davnih – djetinjastih stihova, nikad iskorišćenih u pjesmi…

Možda su baš čuvani za ovu priliku:

Zvijezde su sjale svijetlile put/ Veliki mjesec ko dukat žut/ Podršku im je pružio/ Noć je tiha i mirna bila/ Sve je to smislila dobra vila/ I ja sam joj se pridružio…

Ipak, ova priča se ne može završiti a da vam ne predstavim i Vedranu – najboljeg privatnog turističkog vodiča u Splitu i okolini. Slušajte, možemo se opkladiti u bilo šta, da takvog vodiča nećete naći pa sve da dolazite narednih pedeset godina u Split, i da svaki put koristite usluge druge turističke agencije.

Sa Vedranom od crkve svetog Frane do Spinutske ulice stižete – čas posla. Sa Vedranom ne morate bacati mrvice hljeba da bi se vratili na mjesto odakle ste krenuli. Sa Vedranom se vrtite u krug a mislite da idete pravo. Sa Vedranom žapci postaju prinčevi, a zapuštene bašte pune korova postaju vrtovi sa ružama… Sa Vedranom vam se iz daljine čini da vidite siluete pet pijanih splitskih mornara na doku, i malo vas obuzme strah. Ali kad se približite shvatite da to nijesu mornari već pet galebova koji se spremaju da polete…

Sa Vedranom ako ste odlučili da pođete na Balaševićev koncert, budite sigurni da ćete pola koncerta propustiti…

Sa Vedranom ako idete bilo gdje, ne morate nositi sat, jer je vrijeme sa njom ionako stalo…

Ali bez Vedrane i njenog nesebičnog angažmana oko mog putovanja u Hrvatsku, ova priča bi se vjerovatno zvala ”Praznik na Starom aerodromu…ili u Momišićima”

Bez Vedrane ”Praznik u Puli” ne bi imao smisla…

’’Kad oko vidi nešto prelijepo, ruka poželi to da nacrta’’

Da umijem da crtam, moj crtež bi ovako izgledao…