Ovo je djelimični transkript nedavnog predavanja Noama Čomskog (Noam Chomsky) na University of Toronto at Scarborough o ubrzanom procesu privatizacije javnog višeg obrazovanja u SAD.

Prije par mjeseci sam išao u Meksiko da održim predavanje na National University u Mexico, UNAM. To je prilično impresivan univerzitet – stotine hiljada studenata, visok kvalitet, angažovani studenti i odlični predavači. Univerzitet je besplatan. Grad Mexico City, a zapravo država je prije deset godina pokušala da malo povisi školarinu, ali su studenti organizovali štrajk na nacionalnom nivou i vlada se povukla. U stvari, još postoje administrativne zgrade u kampusu koje su studenti zauzeli i koje se koriste kao centar za aktivizam širom grada. Postoji, takođe, u samom gradu drugi univerzitet, koji nije besplatan, ali je dostupan. On je kompenzacija za one kojima je to potrebno. Ja sam bio i tamo; to je isto sasvim impresivan nivo, studenti, profesori i tako to. To je Meksiko, siromašna zemlja.

Upravo nakon toga se desilo da idem u Kaliforniju, možda najbogatije mjesto na svijetu. Držao sam predavanje tamo. U Kaliforniji, glavni univerziteti – Berkeley i UCLA – su suštinski u vlasništvu Ivy League – visoke školarine, desetine hiljada dolara, ogromni doprinosi. Osnovna pretpostavka je da će oni uskoro biti privatizovani, a da će ostatak sistema, koji je bio dobar sistem – najbolji javni sistem u svijetu – biti redukovan na tehničku obuku ili na nešto slično. Privatizovano, naravno, znači privatizovano za bogate, a niži nivo, uglavnom tehničke obuke, za ostale. To se upravo dešava diljem zemlje. Sljedeće godine, po prvi put će sistem Kalifornije, koji je zaista bio ogroman sistem, najbolji od svih bilo gdje, prihodovaće više od školarina nego što će dobijati od države Kalifornije. To se dešava širom zemlje. U većini država školarina pokriva više od polovine budžeta fakulteta. Isto je kod većine javnih istraživačkih univerziteta. Vrlo uskoro će jedino opštinski koledži – najniži nivo sistema – biti finansirani od države u nekom ozbiljnom smislu. Analitičari su uglavnom saglasni, citiraću, ”Era pristupačnih četvorogodišnjih javnih univerziteta, veoma subvencioniranih od države, je okončana.”

Sada je važno da se implementira politika indoktrinacije mladih ljudi. Ljudi koji su u dužničkoj zamci imaju veoma malo izbora. Sada, generalno, postoji istinska socijalna konrola; to je, takođe, normalna međunarodna politika – oni od vas koji ste proučavali MMF i Svjetsku banku su veoma svjesni toga.

Kao što ilustruje meksičko-kalifornijski primjer, razlozi za svjesnu destrukciju najvećeg javnog obrazovnog sistema u svijetu nijesu eknomski. Ekonomista Doug Henwood ističe da bi bilo sasim lagano učiniti besplatnim čitav sistem višeg obrazovanja. U SAD, to iznosi manje od 2,0%  bruto domaćeg proizvoda. Trećina ličnih prihoda 10.000 najbogatijih domaćinstava iznosi 1,0% bruto domaćeg proizvoda. To je jednako sumi koju Pentagon potroši za tri mjeseca. To je manje od četvoromjesečnih troškova koje je administracija napravila za privatizaciju zdravstvenog sistema, što je međunarodni skandal.

Radi se o tome da SAD, koje imaju dvostruke troškove po glavi stanovnika, imaju neke najlošije rezultata  u poređenju sa drugim sličnim zemljama, i to je, u stvari, osnova za poznati deficit. Kad bi SAD imale istovjetan zdravstveni sistem kao i druge industrijske zemlje, ne samo da ne bi bilo deficita, nego bi bilo viška. Međutim, kako ističe Henwood, uvođenje ovih činjenica u izbornu kampanju bilo bi samoubilački bezumno. To mu je tačno. U demokratiji gdje, suštinski, izbore kupuju oni koji su koncentrisali privatni kapital, nije bitno ono što javnost želi. Javnost je dugo imala korist od demokratije, ali je nebitna u vremenu ‘trčeće demokratije’.

Treba da se sjetimo da je period velikog ekonomskog rasta u SAD bio u decenijama nakon Drugog svjetkog rata, koju ekonomisti obično nazivaju ‘Zlatnim dobom’. To je bilo znatno potstaknuto dostupni javnim obrazovanjem i univerzitetskim istraživanjima. Dostupno javno obrazovanje je uključivalo posebne stipendije od vojske (G.I. Bill) koje su obezbjeđivale besplatno obrazovanje za veterane. Sjetimo se da je u to vrijeme zemlja bila mnogo siromašnija nego što je danas. Izuzetno, niska školarina je bila čak uvedena i na nekim privatnim koledžima. Zapravo, ja sam pohađao Ivy League koledž i to me je godišnje koštalo 100 dolara; sada je to više; ali to nije tako visoko, to nije 30 ili 40.000, znate?

Šta je sa istraživanjima koja su bazirana na univerzitetima? Kao što sam napomenuo, to je srž moderne high-tech ekonomije. To uključuje kompjutere, internet – u stvari čitava IT revolucija – i mnogo više od toga. Razmontiravanje ovog sistema poslije 1970. je jedan od brojnih koraka ka oštroj podjeli društva na dva nivoa, koncentraciji bogatstva u uskom krugu i stagnaciji za sve ostale. To ima direktne ekonomske posljedice, takođe. Uzmite, recimo, Kaliforniju. Ono što oni rade sa javnim obrazovnim sistemom će potkopati ekonomiju koja se oslanja na kvalifikovanu radnu snagu i kreativne inovacije, Silicijumsku dolinu i tako dalje.

Dobro, osim enormnih ljudskih troškova lišavanja većine ljudi pristojnih obrazovnih mogućnosti, ovakve politike potkopavaju komparativne kapacitete SAD. To je veoma štetno za većinu ljudi, ali to ne smeta malom procentu onih koji su koncentrisali bogatstvo i moć. U stvari, u godinama nakon Pell Memorandum mi smo ušli u novu fazu države kapitalizma u kojoj budućnost jednostavno nema vrijednost. Profit uvećano  pristiže od finansijskih manipulacija. Korporativne politike su usmjerene prema onome što kratkoročno donosi profit i što  smanjuje brigu za lojalnost firmi tokom dužeg perioda. Mi ćemo više o ovome govoriti sjutra, ali mi sada dozvolite da govorim  o posljedicama po obrazovanje, koji su prilično značajni.

Pretpostavimo da je slučajnost ovo što se značajnije dešava ne samo u SAD da univerziteti nijesu finansirani od države, znači opšte zajednice. Pa kako će univerziteti da prežive? Univerziteti su parazitske organizacije; oni, hvala Bogu, ne proizvode robe radi profita. Mogu poneki put. Finansijske teme pokreću mnogo nezgodnih pitanja, koja ne bi iskrsavala ako bi njegovanje nezavisnih misli i traganja bili smatrani javnim dobrom koje ima unutrašnju vrijednost. To je tradicionalni ideal kakav treba da bude univerzitet, iako postoje ogromni napori da to bude promijenjeno. Uzmimo Britaniju. Prema tamošnjoj štampi, od The Arts and Humanities Research Council je bilo naručeno da potroši značajan iznos novca na realizaciju ministrove vizije koja se ticala zemlje. To je njegovo takozvano “Big Society,” koje znači veliki korporativni profiti, a ostatak traže za sebe. Vlada je proizvela ono što oni nazivaju pojašnjenjem poznatog Haldanovog načela*.

To je vijek staro načelo koje zabranjuje vladi da se miješa u akademska istraživanja. Ako ovo ostane, u šta je teško povjerovati, ali ako ipak ostane, teška ruka Velikog brata će ostati na traganjima i inovacijama u umjetnosti i humanističkoj nauci, kako majstori  čovječanstva slijede savjete Pell Memoranduma. Naravno, braneći akademsku slobodu na način koji će dobiti klimoglav od onih koji ne moraju biti imenovani, a koji su posudili retoriku od mojih unuka. Kameronova Britanija traži da preuzme liderstvo u likvidaciji javnog obrazovanja. Ostatak zapadnog svijeta ne zaostaje mnogo. SAD je, na neki način, isprednjačila.

Uopšteno govoreći, u korporativnoj kulturi tradicionalni ideal slobodnog i nezaavisnog mišljenja može računati na prazna obećanja, dok se druge vrijednosti visočije rangiraju. Branjenje autentične institucionalne slobode nije mali zadatak. Ipak, to nije beznadežno na neki način. Govoriću o slučaju koji najbolje poznajem na mome vlastitom univerzitetu. To je prilično frapantan slučaj zbog prirode na koji je univerzitet finansiran. Tehnički gledano, to je privatni univerzitet, ali je on imao obilatu državnu pomoć, posebno poslije Drugog svjetskog rata. Kada sam ja tamo došao prije više od 55 godina, to je bila vojna laboratorija. Nakon toga, oni su tehnički bili maknuti. Akademski programi su, takođe, u to vrijeme, pedesetih godina, u potpunosti bili finansirani od strane Pentagona. Pod pritiskom studenata u vrijeme previranja šezdesetih godina bilo je protesta u vezi sa tim i zahtjeva za istragom. Bila je 1969. formirana komisija sastavljena od studenata i predavača da ispita stvar. Ja sam bio član zahvaljujući studentskom pritisku. Komisija je bila zanimljiva. Ona je otkrila da uprkos tome što je Pentagon bio izvor finansiranja skoro svih akademskih programa, nije bilo nikakvog posla u kampusu koji je bio povezan sa vojskom, osim u smislu da je bukvalno sve moglo biti primijenjeno u vojsci. Zapravo, postojao je izuzetak, odjeljenje političkih nauka, koje je bilo duboko angažovano u Vijetnamskom ratu pod maskom mirnodopskih istraživanja. Od tada je opadalo finansiranje od strane Pentagona, a povećano je finansiranje od strane Nacionalnog instituta za zdravlje. Postojao je razlog za to i on je bio odraz promjena u ekonomiji.

U pedesetim i šezdesetim godinama je ekonomska oštrica bila bazirana na elektronici. Pentagon je bio prirodan način da kradete novac od poreskih obveznika ostavljajući ih u uvjerenju da su zaštićeni od Rusa ili bilo koga drugog, i da ih to vodi mogućem korporativnom profitu. To je bilo urađeno vrlo efikasno. To je uključivalo računare, internet, IT revoluciju. U stvari, odatle dolazi moderna ekonomija. U novije vrijeme, ekonomija je više bazirana na biologiji. Prema tome, državno finansiranje se promijenilo. Prije petnaestak godina, ako biste pogledali okolo MIT, vi biste otkrili da malo elektroničara startuje sa fakulteta. Njih je finansirao Pentagon za istraživanja i ako su bili uspješni, njih bi kupile velike korporacije. Oni među vama koji znaju nešto o high-tech ekonomiji znaće ša je famozna Route 128. To je bilo prije 50 godina. Sada, ako idete po kampusu, vidjećete da je inicijativa bazirana na biologiji i da se nastavlja isti proces. Genetički inženjering, biotehnologija, farmacija i velike građevine koje se uzdižu su Novartis i tome slično. To je način na koji funkcioniše takozvana slobodna preduzetnička ekonomija. Postoji, takođe, i preorijentacija na ono što je primjenljivo za što kraće vrijeme. Dok Pentagon i Nacionalni institut za zdravlje brinu o dugoročnoj budućnosti uspješne ekonomije, dotle je za biznis kompanije tipično da žele nešto što mogu da koriste odmah, a ne sjutra kada to budu imali i njihovi konkurenti. Nije mi poznato neko ozbiljnije istraživanje, ali je prilično jasno da je zaokret ka korporativnom finansiranju vodio prema istraživanjima koja su dovodila do brže primjenljivih rezultata a manje istraživanja nečega što bi moglo ispasti interesantno i važno na kraju puta.

Druga posljedica korporativnog finansiranja je više tajnovitosti. Ovo je iznenađujuće za mnge ljude, ali u vrijeme kada je Pentagon bio finansijer, tajni nije bilo. Vi se možete prisjetiti toga. Vi ste ulazili u laboratoriju finansiranu od Pentagona 24 sata dnevno i to bez da za to imate neku dozvolu. Nije bilo tajni; sve je bilo u potpunosti otvoreno. Danas tajnost postoji. Korporacije ne može da vas prisili na tajnost, ali mogu da vam veoma jasno stave do znanja da nećete dobiti produženje ugovora ako ono što radite procuri do drugih, što se dešavalo. To je dovodilo do skandala, od kojih su neki bili dovoljno veliki da se pojave na prvoj stranici Wall Street Journala.

Osim finansiranja postoje i druge posljedice po univerzitet ukoliko on nije slobodan i nesputan na način kako predviđa Haldanovo načelo. To je bio slučaj u značajnoj mjeri u vrijeme kada su finansijeri bili Pentagon i druge nacionalne institucije. Međutim, kod nekih vrsta spoljnih finansiranja, čak i kada se uvažava Haldanovo načelo, za pretpostaviti je da one određuju nastavni program i predavače. To automatski uspostavlja debalans u akademskoj aktivnosti i može zaprijetiti nezavisnosti i integritetu institucije. U slučaju korporativnog finansiranja to je puno oštrije.

Korporativizacija može da ima znatan uticaj i na drugačije načine. Korporativni menadžeri imaju obaveze. Oni se moraju fokusirati na profit i traže da što je moguće više života bude pretvoreno u robu. Ne čine oni to zato što su loši momci, nego je to njihova zadaća.  Prema anglo-saksonskom pravu, to je takođe njihova zakonska obaveza. Postoji mnogo toga da se kaže o ovoj temi, ali jedan element posebno zabrinjava univerzitete i mnoge druge. Posebna posljedica je fokus na ono što se zove učinkovitost. To je zanimljiva ideja i nije striktno ekonomska. Ona ima suštinsku ideološku dimenziju. Ako biznis smanjuje broj zaposlenih, to može biti učinkovitije od standardnih mjera sa nižim troškovima. Po pravilu, time se teret prebacuje na građane i mi gledamo veoma poznatu pojavu svo vrijeme. Ne računa se koliko to košta građane, a trošak je kolosalnih razmjera. Takav izbor nije zasnovan na ekonomskoj teoriji, već na ideološkoj odluci, koja se direktno primjenjuje na ‘biznis modele’ univerziteta, kako ih oni nazivaju. Povećanje veličine razreda ili uključivanje manje plaćenog privremenog rada, recimo diplomiranih studenata umjesto stalno zaposlenih predvača, može biti dobro za budžet univerziteta, ali to značajno košta. Ti troškovi su prenosivi i nijesu mjerljivi. Oni se prenose na studente i, generalno, na društvo tako što se snižava kvalitet obrazovanja i nastave. Ne postoji, šta više, način mjerenja ljudskih i društvenih troškova pretvaranja škola i univerziteta u oruđa za proizvodnju roba za tržište rada i napuštanja tradicionalnih ideala kada su univerziteti u pitanju. Stvaranje kreativnog i nezavisnog mišljenja i traganja koja dovode u pitanje uvriježena shvatanja, istražuju nove horizonte i zaboravljaju na vanjska ograničenja. Taj ideal, nema sumnje, ima manjkavosti u praksi, ali u mjeri koja je shvaćena kao dobra mjera nivoa civilizacijskog dostignuća.

Ta ideja se dovodi u pitanje vrlo otvoreno u Britaniji  od strane arhitekata državne politike u korporativnom kompleksu, i to direktnim napadom na Haldane načelo. To je ekstrenam slučaj; u stvari toliko ekstreman da ja pretpostavljam da će dobiti po leđima.  Postoje i manje očigledni primjeri. Većina njih su upravo inherentni finansiranju sa strane, bilo da je ono državno ili privatno. Ovo su dva izvora koja nije lako razlučiti imajući u vidu kontrolu države od strane privatnih interesa. Pa, koja je onda prava reakcija na finansiranje sa strane koje predstavlja prijetnju idealu besplatnog univerziteta? Pa, jedan izbor je da to bude principijelno odbačeno i u tom slučaju univerzitet će propasti, pošto je on parazitske institucija. Drugi izbor je da se prihvati kao životna činjenica to da, kada sam na poslu, moram proći Lockheed Martin Lecture Hall i moram da kroz prozor moje kancelarije gledam u Koch building, koja je dobila ime po multiminionerma koji su glavni finansijeri Tea Party i vodeća snaga u kampanji za brisanje ostataka radničkog pokreta i za institucionalizaciju neke vrste korporativne tiranije.

Sada, ako oni koji finansiranja sa strane nastoje da utiču na nastavu, istraživanja i ostale aktivnosti, onda postoji snažan argument da im se, jednostavno, treba oduprijeti ili otvoreno odbaciti, pa šta košta da košta. Takvi uticaji nijesu neizbježni, ali vrijedi to imati na umu.

Prevod: PCNEN

Alternet.org