Piše: Robert Pigott

 

Rev Klaas Hendrikse može da ponudi svojoj zajednici malo nade u pogledu života poslije smrti, jer on sam ne pripada ljudima koja nude slatke pilule.

Impozantna figura u crnoj odori i sa bijelim klerikalnim okovratnikom, gospodin Hendrikse predvodi nedjeljnu službu u Crkvi egzodusa u Gorinchem-u, u centralnoj Holandiji.

To je dio glavne Protestantske crkve u Holandiji i služba je prilično konvencionalna, sa troparima, čitanjem iz Biblije i Očenašem. Ali poruka propovijedi gospodina Henriksa izgleda prilično turobna – “Uzmite najviše što možete od života ovdje na Zemlji, jer to će, vjerovatno, biti jedini koji ćete imati”.

“Lično nemam talenta da vjerujem u život nakon smrti”, kaže gospodin Hendrikse. “Ali, za mene je naš život, naš zadatak prije smrti”.

Klaas Hendrikse ne vjeruje ni da Bog postoji kao nadprirodna stvar.

”Kada se to dešava, dešava se ovdje na zemlji, između vas i mene, između ljudi, i tu se i može desiti. “Bog uopšte nije biće… To je riječ za iskustvo, ili za ljudsko iskustvo”.

Gospodin Hendrikse opisuje biblijsku priču o Isusovom životu kao mit o čovjeku koji nije mogao da postoji, čak i ako je vrijedan izvor mudrosti o tome kako voditi dobar život.

Od više tradicionalnih hrišćana je zahtijevano da njegova knjiga Vjera u nepostojećeg Boga bude uklonjena. Međutim, posebni crkveni skup je procijenio da su njegovi pogledi široko rasprostranjeni među crkvenim misliocima da bi se moglo izopštiti.

Jedno istraživanje Slobodnog univerziteta u Amsterdamu je pokazalo da je svaki šesti svještenik u Protestantskoj crkvi u Holadniji i u šest manjih vjerskih organizacija ili agnostik ili ateist.

Rev Kirsten Slattenaar, redovna svještenica Crkve egzodusa, takođe odbacuje ideju – široko prihvaćemu kao centralnu u hrišćanstvu – da je Isus bio i božanstvo i čovjek.

“Misli da je ‘Sin Božji’ neka vrsta titule”, kaže ona. ”Ja ne milim da je on bio bog ili polubog. Mislim da je bio čovjek, ali on je bio poseban čovjek zbog toga što je bio veoma dobar u življenju u ljubavi, što je duh Božji otkrio u sebi.”

Gospođa Slattenaar priznaje da ona mijenja ono što kaže Crkva, ali insistira na tome da to ”nije istinsko značenje hrišćanstva”.

Ona kaže da “ne postoji samo jedan odgovor” i vajka se da su ”mnoga tradicionalna vjerovanja izvan ljudi i da su izrasla u krute stvari kojima vi nikoga više ne možete da dodirnete.”

Dienie van Wingaarden, koji dolazi u Crkvu egzodusa već 20 godina, pripada laicima koje privlači takvo slobodno mišljenje.

Wim De Jong kaže da “ovdje možete da vjerujete u ono što želite, u ono što vi stvarno ocjećate i vjerujete da je istina.

Crkve u Amsterdamu se nadaju da privlače takve ljude nedavno otvorenim večernjim službama.

U Staroj crkvi ”u najvrućem dijelu ulice crvenih fenjera”, atrakcija uključuje ”brzo zabavljanje.”

Kada oskudno odjevene djevojke počnu da se pojavljuju u crveno osvijetljenim prozorima, posjetioci crkve idu od stola do stola da raspravljaju o ljubavi sa strancima.

Profesor Hijme Stoeffels sa Slobodnog univerziteta u Amsterdamu kaže da su takvi koncepti kao i ljubav na kojima ljudi zasnivaju svoje difuzne ideje o religiji.

”U našem društvu to se zove ‘neštizam’”, kaže on. ”Mora nešto da postoji između nebesa i zemlje, bilo da to zovemo ‘Bog’ ili čak ‘lični Bog’,ali je za većinu Holanđana to suviše dalek most.

“Hrišćanske crkve djeluju na tržištu. One mogu da ponude njihove ideje većini ljudi koji se zanimaju za duhovnost ili neku vrstu religije.”

Da bi se natjecale na tome tržištu ideja, neke grupe hrišćana su izgleda spremne da bukvalno ponovo izmisle hrišćanstvo.

Oni žele da Holandija bude laboratorija za hrišćanstvo, koja eksperimentiše sa radikalno novim načinima shvatanja vjere.

Zapadni tok je eksperiment smišljen od jedne crkve koja želi da privuče mlade ljude.

U amsterdamskom pozorištu mladi ljudi razmatraju koncept vječnosti na taj način što svako od njih odvaja po podu zrna riže koja se nalaze na gomili.

”Razlika od drugih crkava je u tome što mi … eksperimentišemo sa  sadržajem jevanđelja”, kaže Rikko Voorberg, koji pomaže da se pokrene Zapadni tok. Trdicionalno mi dajemo lijepe priče i tražimo od ljudi da sjede i slušaju, i steknu uvjerenje. To je drugi, okolišni način”.

Zapadni tok se usredsređuje na ličnu potragu za Bogom, a ne tradicionalne crkvene crno-bijele odgovore.

Rikko vjeruje da tradicionalno hrišćanstvo postavlja Boga u previše ograničen prostor.

On je uvjeren da u postmodernom društvu ne postoji više ista vjera u izvjesnost, već da postoji urgentna potreba da se “Bog izmjesni iz kutije”.

“Crkva mora da bude obazriva prema onome što se u društvu dešava”, kaže on. “Ona mora da se mijenja ako želi da ostane hriščanska. Vi ne možete propovijedati o nebesima na isti način danas  kao što je činjeno prije 2.000 godina, i mi moramo ponovo da mislimo šta je to. Mi možemo koristiti iste riječi, a kazati nešto potpuno različito.”

Kada sam pitao Rikko da li vjeruje da je Isus bio božiji sin, pogledao me je sa nelagodom.

“To je vrlo teško pitanje. Nijesam siguran šta to znači, kaže on.

“Ljudi imaju vrlo striktne ideje o tome šta to znači. Sa nekim idejama se mogu složiti, a sa nekima ne”.

Takvo vrludanje je anatemisamo među velikim brojem ljudi u Holandiji koji ispovijedaju ortodoksno hrišćanstvo.

U mirnom gradu Staphorst oko četvrtine stanovnika ide svake nedjelje u Holandsku reformatorsku crkvu.

Taj grad čak ima zakon protiv psovanja.

Zamjenik gradonačelnika, Sytse de Jong, optužuje pokušaje progresivnih grupa da hrišćanstvo prilagode aktuelnim društvenim normama.

“Ako mi dobijamo ljude u crkvu tako što ćemo iz crkve izbaciti Isusa Hrista, onda mi gubimo srž hrišćanstva. Onda mi ne reformišemo institucije i stavove, nego suštinu naše poruke.”

Ali većina crkava je voljna da radi sa nekim ko vjeruje u “nešto”.

Oni vjeruju da religija može jedino preživjeti kroz prilagođavanje.

Mladi ljudi u Zapadnom toku ispisuju na tanjirima nazive stvari koje sprječavaju zemlju da postane nebo – tumor, rat, glad – i simbolički ih uništavaju.

Novo hrišćanstvo je već razvilo svoj vlastiti ritual.

 BBC

Prevod: PCNEN