Piše: Immanuel Wallerstein
Već svuda je zvanična priča da će svjetska ekonomija uskoro ponovo dobro izgledati, pod uslovom da mi radimo ovo ili ono. Činjenica je da niko – ni vlade ni megabanke, a čak ni ekonomisti uskih vidika – istinski u tako nešto ne vjeruje.
Svijet je u depresiji i leluja se na ivici istinski velikog sloma, od čijih negativnih efekata niko i nigdje neće biti izuzet, čak i ako malo srećniji budu izvukli neki novac od toga. Istinska briga svake vlade nije kako da radi dobro, već kako da radi manje loše od onih u drugim državama.
Pažnja svjetske štampe bila je fokusirana na javnu debatu u SAD, eurozoni i u Kini, ali to ne znači da druge zemlje – velike ili male, rastuće ili stagnirajuće – nijesu jednako zabrinute, utoliko što su često manje sposobne da manevrišu nego najveći igrači.
U julu, u sred velike drame, izgledalo je da je u eurozoni napravljena neka vrsta političkog kompromisa. Da li će to omogućiti EU da prođe manje loše nego njeni manji takmaci? Mislim da hoće, ali da bi vidjeli šta se zaista događalo, moramo se vratiti u prošlost komplikovanih ekonomskih odluka. Niko se izgleda ne slaže oko toga šta je stvarno dogovoreno, a još manje da li će to donijeti nešto dobro u pogledu dilema sa kojima su se suočile zemlje eurozone.
Kompromis je bio politički, a ne ekonomski, pa će i najveća posljedica biti politička. Ono što su zemlje eurozone odlučile da urade je da sačuvaju euro kao jedinstvenu valutu. Neki misle da je to čarobno; drugi da je katastrofa. No, stvar je u tome da je euro sačuvan. Ovo će obezbijediti Evropi da ostane veliki igrač u tekućim geopolitičkim borbama u svijetu.
CarstenVolkery, koji piše za Der Spiegel, sažeo je diskusiju na ovaj način: „Evropski lideri su 21. jula kroz drugi paket pomoći prezaduženoj Grčkoj progurali iznenađujuće visok nivo učešća privatnog sektora. Osim toga, zaštitne mreže eurozone su ojačane nečim što sumnjivo podsjeća na neki evropski MMF.”
Prethodna ekonomska rasprava o Grčkoj zaduženosti (kao i drugih zemalja eurozone) imala je sve standardne elemente. Na jednom polu su bili oni koji su propovijedali punu vjeru u tržište nezavisno od posljedica. Najekstremniji među ovima su željeli da izguraju Grčku iz eurozone (iako se to zakonski doima skoro nemogućim). Na drugom kraju su bili oni koji su govorili o ekonomskoj solidarnosti, baziranoj na neokenzijanizmu, sa naglaskom na oživljavanju tražnje – „mini Maršalov plan”.
Temeljni politički problem su bile unutrašnje politike različitih zemalja. Kejnzijanska solucija je bila veoma nepopularna u Njemačkoj i gospođa Merkel se opravdano bojala izborne katastrofe ako bi se priklonila tome rješenju. Neoliberalna solucija je donosila rizik oštrih narodnih nemira u Grčkoj, Španiji i moguće u većini drugih država. Ispostavilo se da je najveći kompromiser bio niko drugi do francuski predsjednik Nicholas Sarkozy, koji se borio za to da se ojača moć Evropskog fonda za finansijsku stabilnost (European Financial Stability Facility – EFSF) i javno je proslavljao ono što je označio kao početak Evropskog monetarnog fonda. Čak se i gospođa Merkel složila da poređenje nije neumjesno.
Gospođa Merkel je dobila željene ustupke – uključivanje privatnih investitora. I, konačno, Evropska centralna banka (European Central Bank – ECB) se složila da, takođe, da svoj blagoslov. EFSF će izdati svoje obveznice i oni koji posjeduju grčke obveznice moći će da ih razmijene za ove nove, čije će kamatne stope vjerovatno biti niže. MMF se, preko nove direktorice Christine Lagarde, složio da će efekti ovih mjera biti pozitivni za svakoga. Naravno, ovaj novi aranžman je obezbijedio MMF-u da bude manje uključen u trenutku kada su njegovi resursi rastegnuti. Čak i Velika Britanija, koja nije članica eurozone, aplaudirala je kompromisu.
Da li je ovo neka vrsta magije koja će „sačuvati” Evropu? Ne u svemu. Prvo, postoje još uvijek igrači koji pokušavaju da ponište kompromis. Izborne posljedice tek treba da budu viđene.
Zašto bi Sarkozy, postdegolistički nasljednik De Gaulle, postao arhitekta kompromisa koji Evropu približava zajedničkim upravljačkim strukturama? Realna su razloga za to. U jednu ruku, poslije serije političkih prepreka, izgleda dobro u pogledu predstojećih izbora u Francuskoj da je Sarkozy postigao nešto u spoljnoj politici. Sondaže javnog mnjenja u Francuskoj pokazuju da je njegov rejting u usponu.
Drugi razlog je, ipak, degolistički. De Gaulle se protivio da Evropa ima više federalizma, zbog toga što je mislio da to čuva interese SAD na štetu francuskih interesa. Kolaps eurozone bi eliminisao zapadnu Evropu kao velikog igrača u međudržavnom sistemu – i ojačao dolar u vrijeme kada mu je potrebna sva pomoć koju može da dobije.
Glasovi koji su na ljevici ljevice stalno se žale da je eurozona u osnovi neoliberalna institucija, koja štiti banke i povređuje slabe momke. Ovo je uglavnom tačno. Ono što ja nikada nijesam razumio je zašto neki misle da bi ljevici bilo bolje u nizu potpuno odvojenih država. Meni se čini da bi neoliberalne snage bile moćnije ako bi EU nestala.
Glavna stvar je da će EU i njena eurozona proći manje loše u velikom slomu koji će uskoro doći. To možda nije veliko postignuće, ali u trci ka čamcu za spasavanje, Evropa može biti sigurna da će najmanje pokrenuti jedan od tih čamaca.
Prevod: PCNEN
0 Comments