Piše: Jaroslav Pecnik

Premda je Kina ekonomska sila, represija raste – raspisuje se nagrade za one koji prokažu neistomišljenike režima, a konfidenti dobivaju status odgovornog građanina. 

Početkom ove godine kineske su (kripto)komunističke vlasti intenzivirale borbu protiv brojnih oponenata vladajućeg režima. Zaredali su žestoki progoni uglednih intelektualaca, a obračuni s aktivistima ekoloških i ljudskopravaških pokreta, te sljedbenika različitih vjerskih skupina u Kini su postali gotovo svakodnevnom pojavom. Valja podsjetiti kako ne jenjavaju ni separatistički pokreti Tibetanaca i Ujgura, tako da ovo samo upotpunjuje sliku duboke političke krize koja se sve drastičnije manifestira. Međutim, dominantan problem u zemlji su kriminal i korupcija koje je, nedavno, prigodom obilježavanja 90. godišnjice osnivanja KP Kine, priznao i prozvao predsjednik Hu Jintao.

Navodno, od sredine 90-ih pa do danas, iz velikih državnih poduzeća kojima u pravilu upravljaju povlašteni partijski kadrovi, pokradeno je preko 120 milijarda američkih dolara, a za mito i potkupljivanje “usluga”, bilo je utrošeno oko 110 milijarda dolara. Socijalne tenzije dovedene do krajnosti sve jače pritišću zemlju; istina, Kina se pretvorila u svjetsku političku i ekonomsku silu, ali po cijenu dramatičnog produbljivanja društvenog jaza jer su usprkos svemu, milijunima Kineza blagodati životnog standarda i tehnološkog progresa naprosto nedostupne. Većina ljudi i dalje živi u siromaštvu, uz mizerne plaće jedva sastavlja kraj s krajem, dok se tzv. nova elita pod patronatom partije enormno obogatila i živi privilegirano i zapravo posvema otuđeno od vlastitog naroda. Nezadovoljstvo velike većine stanovništva (ali i dobrog dijela tzv. srednjih nomenklaturnih kadrova), može se, smatraju komunistički vlastodršci, suzbiti samo rigoroznim mjerama, koje uključuju široku lepezu represija: od ignoriranja temeljnih sloboda, do uhićenja, fizičkih i psihičkih tortura i interniranja nepoćudnih u tzv. tajne zatvore i konclogore.

Gubitak kontrole

Strahujući od mogućnosti utjecaja arapskih “jasmin revolucija” (koje mnogi od disidenata otvoreno zazivaju), na meti režima su se našli svi za koje se barem moglo i posumnjati da predstavljaju potencijalnu opasnost. Međutim, čak i u tako strogo militariziranoj i policijski nadziranoj državi, pojedini događaji ipak izmiču kontroli, kao prigodom nedavnog bijega Liaoa Yi-wua iz zemlje. Liao je jedan od najznačajnijih kineskih suvremenih književnika (ali ujedno i glazbenik i filmski redatelj); poznat je po veličanstvenoj poemi “Masakr”, koju je posvetio žrtvama stravičnog pokolja na Tienanmenu u lipnju 1989. godine. Uz već legendarnu pjesmu “Krvoproliće” Allana Ginsberga, smatra se najsnažnijom osudom ovog monstruoznog (zlo)čina. Zarad radikalne kritike kineskog totalitarizma, Liao Yi-wu je 1990. bio osuđen na četiri godine strogog zatvora, a izložen svakodnevnom fizičkom zlostavljanju, dva se puta pokušao samoubojstvom riješiti uzničkog pakla. Nakon izlaska s robije nije se mogao zaposliti, pretvorio se u skitnicu i beskućnika, tj. postao je prognanikom u vlastitoj zemlji, a pod pritiskom vlasti odrekli su ga se i supruga i kći.

Hu Jia i Liao Yi-wu Nedavno je njemački izdavač Fischer najavio objavljivanje njegove nove knjige o strahotama kineskih zatvora i vlastitog uzničkog usuda (na knjizi je radio deset godina, a policija mu je u dva navrata konfiscirala kompletan rukopis). Kineske su vlasti na ovu najavu promptno reagirale; zabranile su mu kretanje i onemogućile odlazak iz zemlje. Sankcije su obrazložene potporom koju je Liao iskazao prema uhićenom prijatelju i nobelovcu Liao Xiaoboau, odnosno zbog toga što je potpisao glasovitu “Povelju 08”. Usprkos policijskom nadzoru, Liao je uspio tajno prebjeći u Vijetnam, a potom se dokopao Berlina gdje je dobio politički azil.

U razgovoru za New Yorker je rekao: “U domovini više nisam mogao, ne samo pisati, već ni živjeti, ali jedino mjesto koje smatram svojim domom je Kina; vjerujem da će u mojoj zemlji komunistički kapitalisti biti uklonjeni s vlasti, a ja ću se svojim pisanjem zdušno boriti za to.”

Privilegije cinkarošima

Mjesec dana prije Liaova bijega iz zemlje, iz zatvora je nakon gotovo četverogodišnjeg robijanja bio pušten pravnik Hu Jia, jedan od vodećih kineskih disidenata i beskompromisni borac za slobodu vjeroispovijesti, ljudska prava zaraženih HIV-om (radi se o milijunima bolesnih), ali i istaknuti ekološki aktivist koji je javno prozvao kineske vlasti jer uskraćuju liječenje i skrb tisućama djece koju su godinama veliki industrijski zagađivači trovali olovom. Prije dvije godine, za svoj rad je bio nominiran kao najozbiljniji kandidat za Nobelovu nagradu za mir, međutim ona je te godine bila dodijeljena Baracku Obami. Hu Jia se morao zadovoljiti nagradom Saharov koju za promicanje ljudskih prava dodjeljuje Evropski parlament. Hu Jia je trenutno na slobodi, ali je lišen građanskih prava; iako ima kronični hepatitis B, nema nikakvu liječničku skrb i pod stalnom je paskom tajne policije.

Kina je danas zapravo zemlja s najvećim brojem političkih zatvorenika (tzv. uznika savjesti), a trenutno ih je u tamnicama širom Kine preko 4.000. Tu i takvu rigoroznu i brutalnu praksu režim misli nastaviti, a to potvrđuje čitav niz mjera koje je nedavno obznanilo ministarstvo unutrašnjih poslova. Raspisane su velike novčane nagrade za sve koji po(t)kažu protivnike režima, a tko izda organizatore sve učestalijih i brojnijih radničkih demonstracija (2007. bilo ih je preko 80.000, a nakon toga bilo je zabranjeno iznošenje sličnih statističkih podataka), bit će promoviran u tzv. primjerenog radnika, odnosno odgovornog građanina, te će biti materijalno i društveno privilegiran. Posebna su priča seljaci; ukoliko se pokažu pouzdanim konfidentima, za nagradu će dobiti dozvole boravka bez kojih nije moguće napustiti prebivalište i zaposliti se u gradovima, u kojima se ipak bolje živi nego li u posvema devastiranim i zapostavljenim ruralnim krajevima.

Istina, u pojedinim političkim razdobljima, kineske vlasti naizgled (p)opuštaju svoju tvrdu politiku prema disidentima, ali to je zapravo strogo programirano određenim vanjskopolitičkim i(li) trgovinskim interesima. Primjerice, kad je nedavno kineski premijer Wen Jiabo bio na europskoj turneji, Peking je prema disidentima iskazao akt milosrđa, ne bi li tako otupio oštricu kritike (posebice onu iz Berlina i Londona) stanja ljudskih prava u zemlji.

Stoga je vjerojatno na slobodu bio pušten i Hu Jia, kao i svjetski priznati umjetnik Ai Wei-wei, ali uz obvezu plaćanja kazne od gotovo dva milijuna dolara zbog navodne utaje poreza. Iako je Weija čekala ranije dogovorena profesura na berlinskoj umjetničkoj akademiji, vlasti su mu ipak zabranile odlazak iz zemlje i ograničile kretanje.

Suprotstavljeni klanovi

Nedavno je u pripremi rođendanskog Kongresa KP Kine pripadnik stare garde reformatora Mao Yu-shi objavio članak u kojem je otvoreno kritizirao Mao Zedonga, što je za suvremenu Kinu prvorazredan događaj. Između ostalog je napisao: “Hitler, Staljin i Mao Zedong najveći su zločinci XX. stoljeća”, ali začudo, izostala je očekivana eksplozija osuda i prozivki.

Sve to pokazuje i dokazuje kako se unutar vladajuće oligarhije vrše velike pripreme za predstojeće najavljene promjene u državnom vrhu. Aktualni predsjednik Hu Jintao odlazi koncem iduće godine u mirovinu, a bivši predsjednik Jiang Zemin (jedan od vođa “stare garde” koja tradicionalno ima odlučujuću riječ u izboru novog vođe) teško je bolestan, tako da će borba oko nasljednika trona biti žestoka i neizvjesna. Trenutno najjače pozicije ima Xi Jingping, ali morat će se dobro potruditi kako bi ostvario lidersku poziciju. A nakon eventualnog preuzimanja vlasti sigurno će uslijediti i obračun s dijelom stare nomenklature, jer samo tako može učvrstiti vlastitu poziciju.

Naravno, u toj se igri mora voditi računa i o vanjskopolitičkim okolnostima, a zapravo one presudno određuju odnos vlasti prema disidentima i političkim protivnicima. Dakako, bitan je i trenutan odnos moći suprotstavljenih klanova, ali za Kinu je jedna činjenica nepobitna: od najavljene demokratizacije društva, pod ovim režimom, nikada ništa neće biti; privremeno i(li) povremeno režim će omekšavati progon nepoćudnih disidenata, ali za vlastodršce ljudska prava jednostavno ne znače ništa, naprosto ih ne interesiraju. Sustavno ignoriraju elementarne demokratske, moralne i civilizacijske uzuse, i to je zapravo jedina stvarna konstanta kineske politike.

Novi list