Kud prije? Zar već? Još samo pola godine i navršit će se cijela tri desetljeća otkako je Krleža "odložen" u svoj mirogojski grob gdje ga je čekala Bela, glumica. Koliko je samo toga od tog vremena u – odlaganju. Koliko iznevjerenih nada u bolje! 

Piše: Slobodan Šnajder

Cijeli "tuđmanizam" stane u taj raspon vremena, i još bi preteklo, sa sobom samim, kao vrhovnikom koji se u međuvremenu doselio u Krležinu blizinu (na koju nema pravo), nakon što su se toliki morali iseliti. I kad nadođu obljetnice koje su državi nesravnjivo važnije, na Krležinu i Belinu grobu ostaju blatni tragovi onih koji dolaze pokloniti se njima mnogo važnijoj sjeni. Tako je to. Gužva je na ulazima u hrvatski "onaj svijet". Važni su pokojnici i svoj lik i svoje djelo ostavili nedovršenim. U posve različitom smislu riječi, ovo vrijedi i za Tuđmana i za Krležu. Prekjučer bio je Krležin rođendan. On nije bio tako "okrugao" kao što će ove godine biti Krležin smrtni dan. Nije bilo vatrometa.

Duh vremena učinio je od Krleže sablast. Ali nama koji su Krležu tu i tamo čitali upravo se taj duh vremena doima sablasno.

Tko će pomiriti naše rogove u vreći?

Krleža sanjao je o "južnoslavjanskoj sintezi". Jedan lik iz "Zastava", zatravljen ljepotom, gleda freske po manastirima "slavjanskoga jugoistoka" da bi uskliknuo: "I sve je to naše!" Ispada da nije. Svak je pokupio svoje svece i svoje ikone u svoju vreću. Umjesto sinteze, analiza (raščlamba). Svatko je otišao na svoju stranu, pun gnjeva na sve što je bilo, ili je moglo biti, zajedničko. Za polupane lončiće kako-tako. Ali njih dvijestotine tisuća moralo je "na onaj svijet", a mnogima se ne zna ni groba. Dva milijuna ih je "stavljeno u pokret" i još i danas oni žive svoje "nomadske egzistencije". To su uistinu bajni uspjesi jednoga političkog programa koji se doduše povremeno kleo i u Krležu, ali koji je u biti jako daleko od svega do čega je Krleži bilo uistinu stalo.

– Velik pisac, čuo sam od svojih najboljih prijatelja, ali šteta što je bio boljševik!

Čuo sam to mnogo ranije no što je Krležina "južnoslavjanska" sinteza, bogumilska, plebejska izašla na tako zao glas. Bila je to kao neka varnica koju sam vrlo rado odmah zaboravio; da bih početkom devedesetih shvatio što se time htjelo reći: Ono što je "pjesnik htio reći", tojest Miroslav Krleža, odsad će biti "operirano" od svog političkog smisla, i Krleža će smjeti biti još samo pjesnik koji ni sam nije razumio što je htio reći.

Tako je to: Neka vrsta lobotomije. U rituale "presvlačenja na otvorenoj sceni" spadalo je i javno odbacivanje krležijanstva kao zablude, mladalačkog grijeha. Ljudi su se upisivali u nove odanosti. Elite tražile su nove gospodare kojima bi mogle iznajmiti svoje usluge. Intelektualci su proizvođači ideja. Doduše, u devedesetim nisu proizvedene ama baš nikakve nove ideje, štoviše, neispitane ideje mogle su pričiniti štetu koja se ne bi dala kontrolirati. Valjalo je oživjeti stare ideje. Valjalo je evocirati stvarnosti koje kao stvarnosti nikada nisu postojale. Valjalo je zazvati sablasti iz povijesnog mraka, malo ih umiti, tu i tamo preobući (ako i to), i poslati na "liniju razgraničenja". Što bi na sve to rekao Miroslav Krleža da je mogao ustati iz groba?

Sreća je njegova što to nije mogao. Kad je "odlagan" u svoju grobnicu, bez posebnih političkih oznaka pripadnosti (kao što ni Titova grobnica nema nikakvih sličnih oznaka), mnoštvo je došlo vidjeti hoće li ona biti dobro zalivena. Devedesetih se našlo i takvih koji bi rado bili potegnuli kolce "za upokojiti" boljševičkog vampira.

Deklarativnih "krležijanaca" doduše uvijek je bilo; stvarni mogu se danas nabrojati na prste jedne ruke invalida.

Što bi, dakle, bilo da je Krleža mogao živ svjedočiti posljednjem balkanskom fratricidu u devedesetim godinama? Teško nam je o tome i misliti, premda možemo zamisliti.

Kad umiraše A. G. Matoš, teško i bolno, Krleža je Rabija kojemu se inače divio posjećivao. Ali kad je Matoš umro, Krleža nije hodio za njegovim lijesom. Njegovo obrazloženje upisao sam si u zalihu najdragocjenijih intimnih uputa i zapisaka. On je u tom povodu, u kojem je hrvatsko općinstvo moglo vježbati svoj ukus, napisao: "Nisam išao, JER JA ZNAM KAKO SE TRUJU NARODNI BUNARI."

Što je sve u novije doba bacano u "narodne bunare" danas svi znamo, u devedesetim su tek rijetki imali hrabrosti držati oči otvorenima. U "narodnim bunarima" danas je više otrova no što ga je bilo – "kad Matoš umiraše". To su eminentni uspjesi "tuđmanizma"; tim se trovačima, njemu i njegovima, dolazi pokloniti mnoštvo, u važnijim obljetnicima, u povodu važnijih smrti naših besmrtnika, i pri tome mnoštvo blati Krležin i Belin grob. Tako je to.

"Od raznih vjera i vjerovanja da se ovaj svijet može poboljšati, vjera u poslanstvo ljepote, kao u nešto što bi moglo poslužiti doista kao poboljšanje stvarnosti, možda je bezazlena, ali nije lišena svake vjerodostojnosti." Tako govoraše "boljševik Krleža" davne 1922., pet godina poslije Oktobra, a u povodu praizvedbe "Golgote", koja je bila bolje sreće od "Galicije", te je uistinu izvedena (vidio ju je i Stanislavski na svojem proputovanju kroz Zagreb). "Poboljšanje stvarnosti", stoji tu, i uistinu, cijelo je Krležino djelo prožeto velikom nervozom na stvari boljeg svijeta. Već iz ovog malog citata razvidno je kako su besmislene redukcije Krleže na politiku, ma što ona bila. "Boljševik" ovdje izriče skrivenu pohvalu Friedrichu Nietzscheu koji je mislio da za svijet kakav jest nema nikakvog opravdanja, osim ako ga se promatra kao estetski fenomen; pa makar to bilo "virtuozno kreketanje žaba u močvari". Makar to bila "mjesečina kao intimni pogled na svijet".

Krleža je, ako to nije surovo reći, umro nekako na vrijeme: točna smrt. S krležijanstvom, s njegovim golemim opusom, vladajuća šutljiva većina ne zna što bi počela, kao što to nije znala ni za njegova života.

Krleža ostao je autor "sporednih ulica", a ima ih koji bi njegovo ime najradije dali slijepim ulicama. Nije se Krleža "obrodio", kao Vladimir Nazor, Koča Racin, Hanibal Lucić – sve su to imena prekrasnih brodova "bijele flote" koja je, kao i Krležina južnoslavjanska utopija, odvučena u nekakvo rezalište.

To su, sjećate se, oni lijepi brodovi koji su nas razvozili po otocima kao đake i maturante, na čijim smo gornjim palubama svirali gitare, pjevali i bili mladenački sretni, i nitko od nas nije smatrao da je obavezno naroljati se do besvijesti u svrhu svojega odrastanja. Danas brodovi služe za prijevoz automobila, a prijevoz veselih đaka tek je usputna funkcija.

Tako i u krležijanstvu ima sporednih tokova koje šutljiva većina može priznati kao vrijednu, čak kao veliku književnost, ali bit krležijanstva davno je odvučena u rezalište nakon čega je prodana za bakšiš, za šaku Judinih srebrnjaka.

Uistinu, mi živimo u prilikama kao da Krleža nije napisao ni jednu jedincatu riječ.

Novi list