Sjećanje me obavezuje da govorim da smo ranije bili drugi svijet, koji je disao, širio taj neophodan prtljag ljudskosti u kojem nam je bio zadatak da budemo bolji i sve bolji. Vjerujem da je tvoj ideja realizovana – jer kroz par komentara na vijest o smrti- svi su napustili tvoju smrt i otišli da te slušaju.
Piše: Ervina Dabižinović
Vjerujem da je san onih koji kreiraju i stvaraju da njihovi proizvodi između ostalog vrijednog po nas I svijet, izvrše uticaja na nas, publiku da gledamo, upijamo i uzmemo – da zablista u nečijem životu kroz odnos prema lijepom. Makar nam pluća prošire, makar sa nama podijele ideje, radosti, politiku, život. Makar nauče oko da gleda I uho da sluša vjetar, pomogne da artikulišemo mjesto sa kojeg sami govorimo. Idemo nekom svojom ulicom.
U osamdesetim, važan periodu mog života, već potpunog ušivenog u jugoslovenski identitet, gdje su sve rijeke i planine, Jadran, gradovi, ljudi bili moj portret i krvotok, uzduž i popreko, prošetala je muzika koja mi je onako dovoljno digla adrenalin i napucala mi sliku, popela me na visoku potpeticu – novog upisa u ženski identiteta- Delčeta, Idola, Šarla Akrobate, Ekaterine ocrtali su – novu, savremenu jugoslovensku ženu, izašlu iz nepismenosti, upitanu, visoko obrazovanu, profesionalnu, oslobođenu, zahtjevnu, spremnu na izbore, spremnu na borbu za život sa priznanjem bez potčinjavanja i eliminisanje mreže veza u koje su uranjale bake, majke, tetke…..
To je to mjesto s kojeg bi svako okretanje prema vrijednostima patrijarhata I zločina, bilo vraćanje natrag. Bio je to program. Reći će neko- za naivne, ali ja sam vojela taj neophodan po nas, šmek novog i emancipovanog- makar kao znak, kao signal.
U ostalom, kretanje unatrag može se samo ukoliko je ratno razaranje otvorilo kloaku iz koje je isplivao sav talog, svi sastojci odbačeni davno koji reflektuju stare slike, u spirali ljudskog razvoja, na koje se pozivaju samo oni koji tvrde da čuvaju vječne istine I nose kantare kojima se mjeri njihova zasluga pravedno. naqma se to dogodilo.
Pominjana ekipa se bavila svojim poslom i ćejfom, crtajući portret koji mi se sviđao mnogo više nego mnogi, zauzeli su značajnu poziciju i zaštitili me od padanja u šund i kič, otvorili su ulicu na kojoj je bilo lako okrenuti visoku potpeticu uprkos svemu. I danas kada preslušam i pogledam video materijale, mislim kako smo nekad bili svijet- maker kroz pop-kulturu, koju očigledno da nije u svoje dvorište uvrstila visokok kanonizovana kulturna avlija- što se pokazalo kasnije kada su političari projektovali bazuke kojima su gađana sva opšta mjesta našeg identiteta.
Isti su otvorili jazbine iz kojig se do danas emituje komercijalizacija, oparenje, preprodaja, kapitala sumnjiv koliko I politički rejting, sklon krvavom profiterstvu I trgovini mesom I kostima.
Promicanje sadašnjeg muzičkog elana, koji bezgranično trguje ratom I bolom zarobljenim prostorima, još jedan krug trafikovanja i nasilja nečeg ružnog- toliko ružnog da me tjera u agresiju- makar da bijesno promijenim stanicu ili stranicu. Nepogrešivo odbrojava u ritmu truba I topova. Još uvjek.
Mnogo je tekstova napisano na tom fonu kako se politika i estrada zadnjih godina izboriše za neka nacionalistička prsa, gdje žene imaju samo jedan zadatak da budu meso za priplod i podkusurivanje i razmijenu, i kako se sada opet sa nekim političkim vjetrovima traži da se primitivni zvuk retušira – neće više žuticu u muzici, ali hoće pare pevaljki, da se operu kriminalna prsa pred nekim uglađenim svijetom koji ipak I sam voli crvene tepihe. I pare makar bile i prljave, mjesto na balkonu, hineći prionicu- birokratizaciju i presvlačenje sistema u demokratiju koja leži na temelje podčinjenosti, izmima koje dobro kontroliše postkolonijalnim novcem. Naše gazde su svoje rekle. Gazde će zarađuju i dalje praveći od tričavih marioneta- od žena dupe i sise- a od muškaraca nedorasle farbane dječake/naduvane i nabildobvane svim i svačim- jedno je sigurno ti se vataju šaka više nego momci u moje vrijeme. I svega će toga biti više u razmjeri prema lošem. Poznato je što se desilo sa balkanskom krčmom. U njenom rušenju nestajalo je sve, poput oseke pojavio se balkanski sindrom koji će i danas tako egzotično šizofren, zauzeti mjesto prethodnoj čaroliji i blagostanju, bezbrižnosti.
Vraćam se na Delču, dok i sada slušam- „Hajde polako, hajde lagano"- koji nije osvajao stadione na kojima je nacionalistički bijes diktirao smrtovnice svima koji ne stoje sa njihovim fašizmom I zločinima, nije dovodio popove izvan crkvenih dvorišta, osjetim onaj isti duh sigurnog ljudskog, plemenitog, onog što me navodi na nenasilje, solidarnost i povezanost među ljudima. Osvajao je nas.
U današnjem kiču i trbofolku, u kojem ne pronalazim ništa poznato sem opskurno, sa mukom pokušavajući da izbjegnem te stupidozne tekstove, koji nikada nisu čuli za bosansku svedalinku niti za new wave nekadašnji, prepoznajem samo kriminal, nasilje, ubistva, političke trgovine, pevaljke koje se razmjenjuju između vlada i kriminalnih svadbi- gdje potpredsjenici i premijeri kao i narko bosovi preprodaju i opredmećuju naše živote kupujući ih za male pare i mnogo robe koja se valja ulicama. U čemu da uživaju sem da ruše i udaraju u zidove današnji i sjutrašnji – koji nisu slušali ni Delču ni Miladina.
Prve violine su uspjele- mi smo posustali- moja je odgovornost što mi se svijet srušio- zato me je vijest o Delčinoj dodatno smrti rastužila. Više bih voljela da mogu da kažem- ide on sa nama dalje, bez obzira sa kojeg mjesta se obraća. Ostaje mi da se pitam kako iz te samozaljubljive pozicije, jugoslovenskog uobraženog, sada već pomalo bajatog identitetskog mjesta, da artikulišem tvoj I ostalih džokere prtljag, kada se vrijeme jednog dana umiri- kada uspori da siđemo I sa balkanskog tla kao ponornica, izronimo sa onim što smo sačuvali u tašnama za putovanje, u kojima je svaki tvoj I Mladenovićev tekst manifest onda I sada.
Zahvalna sam što sam bila tu dok je radio to što je ostalo iza njega- i mnogih njemu sličnih- sjećanje me obavezuje da govorim da smo ranije bili drugi svijet, koji je disao, širio taj neophodan prtljag ljudskosti u kojem nam je bio zadatak da budemo bolji i sve bolji. I da ako nisam zaustavila rat, makar dijelim znanje zašto je moguć i danas.
Vjerujem da je ideja urbanog i emancipovanog, nenasilnog moguća – jer kroz par komentara na vijest o smrti- svi su napustili tvoju smrt i otišli da te slušaju. Ostaje da radimo ono što nismo radili- da radimo na tome.
0 Comments