Maailma on jalleen tasapainossa ja sydameni on paikallaan…
Ili u prevodu: Svijet je ponovo u ravnoteži, a moje srce na mjestu...

”Pisanje romana je čin koji podsjeća na svlačenje. Drugim riječima, to je svojevrstan striptiz: pod svjetlošću bestidnih reflektora djevojka sa sebe svlači odjeću i postepeno otkriva skrivene draži. Isto tako, kroz romane romanopisac javno razgolićuje svoju intimu. Ipak, u tome ima izvjesne razlike. Jer pisac ne otkriva svoje skrivene draži, kao što bez snebivanja čini vragolasta i drska djevojka; on iznosi na vidjelo svoje demone koji ga muče i salijeću, kao i nostalgije, zgrješenja ili grižu savjesti, dakle najružniji dio sebe. Osim toga, izvodeći striptiz, djevojka je na samom početku sasvim obučena da bi na kraju ostala sasvim naga; za razliku od nje, romanopisac je na početku sasvim nag, ali se potom postepeno oblači dok na kraju ne bude sasvim obučen…”

K'O OD MAJKE ROĐEN Tako bi bilo lijepo napisati ove rečenice bez navodnika, zar ne.  Ali da biste zaista vi bili njihov autor, potrebno je prije toga da zadovoljite nekoliko sitnih uslova: da se recimo rodite u Peruu, pa da živite pola života u Parizu, da napišete mnogo izvanrednih  romana, pozorišnih komada, eseja, priča… I da pored svih drugih, silnih nagrada dobijete još ”samo” i onu Nobelovu nagradu za književnost.  E tek onda na tastaturi vašeg lap topa ne bi morali da se mučite tražeći  ”šift i dvojku” (kako li se ovdje kucaju znaci navoda?)  već bi bilo dovoljno da se potpišete ispod tih nekoliko rečenica vašim punim imenom i prezimenom – Mario Vargas Ljosa.  Ako bi, naravno, pristali da se tako zovete.

I baš kao što Ljosa kaže, i sam ću u ovom tekstu o povratku iznijeti ”svoje demone koji me salijeću” i ne zamijerite mi što ću na samom početku biti sasvim go – ko od majke rođen, a kako priča bude odmicala navlačiću dio po dio robe na sebe  i upristojiti se da ne bi morali da sklanjate pogled i da se crvenite u licu…

U jednom od mnogobrojnih intervjua koje je dao novinarima nakon što je stigao u Itaku, Odisej – tada već interplanetarno poznat – na pitanje da li se njegovo rodno mjesto izmijenilo za posljednjih dvadeset godina i šta je na njega ostavilo najjači utisak, kazao je da je Itaka uglavnom ostala kakva je i bila.

– Tu i tamo je nešto novo izgrađeno, ali većina stvari koje pamtim je na istom mjestu. Ono što je mene mnogo više iznenadilo je Penelopina figura.  Ugojila se skoro petnaestak kilograma od kad se nijesmo vidjeli. Pravo da vam kažem jedva sam je prepoznao.

Tako vam je to sa povratcima. Svaki sa sobom nosi izvjesnu ljepotu rizika i zagonetku  – a šta ako sve ne bude onako kako očekujemo?

Pa, ukoliko sve ne bude onako kako Vi očekujete u ovom tekstu, isključivi krivac sam Ja. Malo sam se udaljio od javnog pisanja (iako tajno nikad nijesam prestajao to da radim) i zaboravio neke stvari…  Sigurnost i vjera u sebe (koji su me možda nekad krasili) malo su poljuljani. Od tuda će ovaj tekst obilovati drhtavim rečenicama, rečenicama koje strijepe i uzmiču pred vašim strogim pogledima, stide se i plaše, ”zbrda  – zdola” konstrukcijama, nepovezanim milsima itd. itd…

A kako i ne bi, kad sve one nijesu otkrivale svoju nagost pred čitaocima pune dvije i po godine…

Naime, toliko je prošlo od kada se ”upokojila” dnevna novina ”Republika” za koju sam svojevremeno pisao. Ma ne ona italijanska ”La Republica” (ta je još dobrodržeća), već ova naša – ”Tra – la – la Republika” kojoj, kako su ”doktori” utvrdili, nije bilo spasa i umrla je poslije ”duge i teške bolesti”.

Mislim da sam je dovoljno  ”žalio” (i prežalio) i da je vrijeme korote prošlo, pa sada mogu kao svaki pošteni udovac konačno da se vratim u život i ponovo ”oženim” za neki drugi medij! Naravno, ako me iko bude htio.

A zašto ne bi?

Nijesam ja loša prilika i optimista sam po tom pitanju.

Borhes je u nekoj od priča ili pjesama ”izrodio” termin ”vedri pesimista”. To mi se jako svidjelo i prisvojio sam ga. Ali sa druge strane Alber Kami kaže:

”Legitimno je biti pesimista na metafizičkom planu, gdje ne možemo ništa da učinimo ali smo obavezni da budemo optimisti na istorijskom planu gdje sve zavisi od nas! ”

Sad ću sam sebi malo da oponiram. Kad gledam televizijske intervjue ili ih čitam u štampi, nikako mi se ne dopada kad se intervjuisani prave važni i počnu da citiraju velike pisce, filozofe, političare (dobro, njih manje – više). Uvijek pomislim, pa to je, brate, tvoj intervjuu, tu je bitan tvoj stav i sud, a ne da nam dokazuješ koliko si načitan i pametan koristeći se tuđim formulacijama. Te rekao ovaj, rekao onaj… Dokle?

A sad, primjećujete, upravo ja to radim. Te Ljosa, te Borhes, te Kami… Who is the next?  Na kraju neću zavrijediti pravo da se potpišem ispod rođenog teksta. Ali upozorio sam vas – to je ta nesigurnost. Kažu (o ne, opet to kažu? ko kaže?) da kad jednom naučiš da voziš bicikl – nikad više ne možeš to da zaboraviš. Jeste, ali kad ponovo sjedneš na bicikl poslije duže vremena, ne ide sve glatko, malo se klimataš – čas na jednu čas na drugu stranu. Možda je potrebno u početku da te neko i pridržava dok se ”ne vratiš u sedlo” a smatram da nije sramota ni prikačiti one pomoćne točkiće. Tako si siguran da nećeš pasti.

Slično je i sa pisanjem. Tako shvatite i ovo korišćenje citata u tekstu.

Oni su kao ”pomoćni točkići” koji mi ne daju da padnem, i dok god su tu siguran sam da ovaj tekst neće ”dotaći dno”.

A ja vam, evo,  obećavam  da ću ih vremenom sam ”otkačiti” kad opet budem siguran u Svoje Riječi i kad se potpuno ”vratim u sedlo”…

KOPAČKE, GETE, DRES… A vratio se nedavno i Stevan. Koji Stevan? Kako koji? Pa Jovetić naravno. Od februara – marta, kada je prema najoptimističnijim prognozama sporstkih ljekara najavljivan njegov povratak na zeleni teren iz nedelje u nedelju isčekujem kad ću mu pročitati ime u startnoj postavi Fiorentine. Ili makar na spisku ”rezervista”. Ali ništa! Teška povreda, koja ga je cijelu sezonu odvojila od terena, još nije bila dovoljno sanirana,  i rok za povratak je prolongiran.  Iskreno, u jednom trenutku sam pomislio (s obzirom na tadašnju krizu rezultata Fiorentine) da (trener) Mihajlović neće ni imati tu čast da ga stavi u tim, već će nesretnog Mihu ”šutnuti” sa klupe prije nego se Jovetić vrati.

Nemojte krivo da me shvatite, s obzirom na kvalitet koji posjeduje, Jovetiću sigurno ne trebaju privilegije sa klupe i kod bilo kog trenera, kada je spreman, on bi imao zagarantovano mjesto u timu. Ipak, kad ti je trener jedan od ”naših” Stevanova skromnost i nenametljivost ne bi predstavljale manu nego vrlinu. Sjećate li se samo utakmice u kojoj je Jovetić određen da šutira jedanaesterac, a onda su mu Vargas i Đilardino prosto oteli loptu iz ruku, ”vadeći oči” jedan drugom ko će da bude glavni izvođač. Prandeli (svaka njemu čast na funkciji selektora Italije) tada je samo neautoritativno posmatrao šta se dešava, puštajući da se ”sporni detalj” riješi sam od sebe. E to kod Mihe ne bi moglo:

– Ej ti mali  Crnogorac – viknuo bi on sa klupe. Što ih puštaš da pucaju, nije ti ih majka rodila! Uzmi tu loptu i daj gol, a oni će šutirati (malo) sjutra na treningu…

Zato sam jedva čekao (i još čekam) da vidim kako će ”viola” funkcionisati sa Mihom (na klupi) i Stevanom (na terenu).

Na kraju sezone Mihajlović nije otišao (ovo sa prelaskom u Inter su čaršijske priče!?!) ali ni Stevan (još) nije zaigrao u ljubičastom dresu, bar ne na zvaničnoj utakmici. To je uradio u njemu, svakako dražem, crvenom dresu u posljednjih dvadeset minuta utakmice Crna Gora – Bugarska, u groznici (junske) subotnje večeri.

Koliko god čudno zvučalo, taj njegov povratak veća  je pobjeda za Crnu Goru (i za sav fudbalski svijet) nego da su našoj reprezentaciji na tabeli grupe  ”G” upisana sva tri boda u susretu sa nekadašnjim istočnim susjedima.

Zbog takvih igrača kao što je Stevan, prosto se obožava najvažnija sporedna stvar na svijetu.  Jer takvi igrači ne igraju fudbal, oni se igraju fudbala.

Postoji u portugalskom jeziku izraz (koji su osmislili Brazilci) ”toque de pelota” što u prevodu znači pipnuti loptu.

Evo kako Ljosa (da, ponovo on!) to objašnjava:

”… taj izraz znači da igrač prima loptu i dodaje je saigraču bez zadržavanja, jedva je dotaknuvši vrhom kopačke, tek toliko da je uputi u pravcu koji najviše odgovara njegovom timu. Ali taj glagol označava i kako igrač drži loptu ”u nogama”, bez udaranja, jedva je ”pipkajući”, dakle kudikamo ležernije i gipkije nego što iko očekuje da se može izvesti nogama… Kao da  se neka neobična, zanimljiva i fascinantna veza uspostavlja između lopte i tih vještih nogu: skakutava saradnja, ritmična koketerija,  čarobno razumijevanje… ”

E Jovetić zaista umije da ”pipne” loptu. I ne samo da je pipne. On je jedan od rijetkih fubalera današnjice sa oreolom čarobnjaka. Ako smo bez njega remizirali sa Englezima na Vembliju, onda sa njim u timu, u Podgorici, u oktobru, može biti svašta… Šta? Skeptični ste. Pa mislio sam da smo se već dogovorili u vezi optimizma… Uostalom, Jovetić je Engleze već dobijao. A dati Liverpulu (do nedavno najuspješnijem klubu Premier lige) dva gola i to u Ligi šampiona nije ”cats cough”.

Dobro se sjećam da mi je tog dana stigao SMS od prijatelja (inače velikog navijača Liverpula) da bi iskreno volio da Jovetić postigne pogodak ali da Liverpul na kraju pobijedi. Odgovorio sam mu, da Stevan neće postići jedan, već dva gola!

Sajt goal.com. analizirajući statističke podatke i formu igrača oba tima, prije pomenute utakmice naveo je imena dvojice igrača na koje treba posebno obratiti pažnju. Naveo je imena jednog Rumuna i jednog Španca: Adrijan Mutu  (Fiorentina) i Fernando Tores (Liverpul). Oni su naznačeni kao najveća potencijalna opasnost za protivničke golmane i kvota da će postići gol na njih je bila ubjedljivo najniža. Ispostavilo se, međutim, da portali www.goal.com i ”www.moj.prijatelj.com” nijesu baš uspješni prognozeri. Zapravo moj prijatelj je bio djelimično uspješan.  A ja, nije da se hvalim, stoodstotno… Na semaforu stadiona ”Artemio Franki” poslije 90 minuta igre pisalo je: Fiorentina – Liverpul 2:0 (Jovetić Stevan – 28’ i 37’).

I to je za sada, pored onog dvomeča protiv Bajerna i možda meča protiv Sportinga iz Lisabona, Jovetićev evropski meč karijere… Ali ne zadugo. Već od jeseni, biće prilike za nove spektakularne utakmice. I novu ”skakutavu saradnju, ritmičnu koketeriju,  čarobno razumijevanje” ovog sjajnog mladića i fudbalera…

KRALJEV GOVOR ZA RODE I SLAVUJE… Kada vam po završetku finalnog meča na londonskom Central Court – u, hirurški precizno ugraviraju ime na onom impozantnom peharu (što ga blagosilja kraljica) s pravom postajete kralj ne samo Vimbldona, već i nezvanični prvak svijeta u tenisu.

Ako takvu stvar ponovite šest puta onda još nijeste Pit Sampras,  ali možete biti – hmmm? –  recimo – Rodžer Federer, što i ne zvuči tako loše.

Ipak preloman je taj peti osvojeni Vimbldon. Jer nakon njega slijedi ”krunisanje”.

Naime, onom teniseru kome pet puta pođe za rukom (ili reketom) da pobijedi u vimbldonskim finalima, organizator turnira (umjesto krune) poklanja u trajno vlasništvo – bijeli smoking.

Kralj bijelog sporta u bijelom smokingu…

U ljeto te 2007. godine kada je Federer osvojio peti Vimbldon za redom, svi moji ukućani bili su jako uzbuđeni a moja tetka je zaplakala… Sa suznim očima dočekala je trenutak kad će vidjeti svog heroja u bijelom smokingu…

Federer je još ranije bio pretedent na presto ispisavši neke od najljepših stranica teniske istorije, ali je i pored mnogo osvojenih pehara, tek u tom ”travnatom” duelu sa Rafaelom Nadalom – zamonašen.

Svojim ponašanjem na terenu (i van njega) zaslužio je sve počasti.

I kako to obično i biva sa kraljevima – kada mu je taj presto prvi put uzdrman od mladog španskog imperatora i kad je pored već tradicionalnih poraza na šljaci, izgubio od njega i meč na travi, Federer se počeo zaista ponašati kao pravi  kralj.

Držao je sve više ”kraljevih” govora (za medije) a sve manje onih poslije osvojenih titula. Kritikovao mlade nadolazeće snage, računajući Nadala za jedinog ravnopravnog takmaca ali ipak stavljajući i dalje sebe u prvi plan. A onda poslije jednog finala (čini mi se u Melburnu?) kada je shvatio da je Nadal neuništiv, Federer je zaplakao kao moja tetka.

Ma šta zaplakao, zaridao je priznajući po prvi put da je drugi igrač na svijetu (i možda bi tu i ostao da nije bilo Nadalove teške povrede).

Rodžer Federer je danas treći igrač svijeta ali po ocjenama mnogih stručnjaka  i biviših teniskih šampiona (posebno one ”sveznalice” Vilandera) bio je prvi kandidat za osvajanje londonskog pehara.  Svi oni su očekivali  ”povratak kralja” koji bi u slučaju da je osvojio još jedan londonski trofej postao sedmostruki šampion Vimbldona.

Ako vam kažem da sam prognozoriao da Federer ove godine neće osvojiti taj vimbldonski pehar, opet mi nećete vjerovati… Doduše, bio sam uvjeren da će ispasti u polufinalu, ali on me je preduhitrio…

Izgleda da je došlo je vrijeme novih vladara… Kralj je mrtav, živio kralj!!!

Izvinjavam se unaprijed što ću na kraju intimizirati ovaj tekst ali smatram da je neophodno da pomenem još dvije (lične) stvari:

”Bijeli smoking” (ni nalik onom Federerovom) nosila je i glavna medicinska sestra sa ginekološko – akušerskog odjeljenja kada je prije neki dan mom bratu od ujaka i njegovoj divnoj supruzi stavila u naručje jedno savršeno malo stvorenje – dječaka Vasilija. Eto vratile su se rode i u dom Mitrovića…

…A još jedna ptica odnedavno ponovo slijeće na moj prozor. Ne mogu vam sa sigurnošću reći je li to slavuj ili ne, jer nikad je nijesam vidio. Samo je tako s vremena na vrijeme čujem kad iza zavjese zapjeva  neku svoju – izuzetno veselu i dragu pjesmu. I od te pjesme odmah mi se popravi raspoloženje, pa sve da sam tog dana mračan kao filmovi Mikelanđela Antonionija.

Jednom sam pokušao da razgrnem zavjesu i da je bar na tren vidim, ali čim sam to uradio ona je odletjela. Više se ne usuđujem da kvarim čaroliju i skriven iza zavjese slušam njenu božanstvenu pjesmu.

Ali jedno vrijeme je nije bilo. Mislio sam da je zauvijek nestala i da njenu pjesmu nikad više neću čuti. Otvorio sam prozor i gledao prema jugu – kamo uglavnom lete i otkuda dolaze sve obične ptice. Ali ova ptica je sve, samo ne obična…

Ostavljao sam na prozoru mrvice svojih radosti i svojih tuga, ne bih li je namamio da opet dođe. Ali nije dolazila…

A onda odjednom kao kroz  koprenu sna opazio sam siluetu kako dolijeće sa mjesta na kom je jutro upravo porodilo sunce. Sa istoka…

I ptica je ponovo sletjela na moj prozor i zapjevala…

Jedna stara finska izreka glasi:

Maailma on jalleen tasapainossa ja sydameni on paikallaan…

Ili u prevodu:

Svijet je ponovo u ravnoteži, a moje srce na mjestu…

***
Kao što vidite, sad sam pred vama skoro potpuno obučen i znam da je vrijeme da idem. Samo bih vas još zamolio na kraju da mi dodate moj šešir i štap pa ću kao Čarli Čaplin onim čuvenim, smiješnim hodom odmah odgegati iz kadra…