Ova narodna pjesma se, u drugačijim istorijskim okolnostima, zvala Zidanje Skadra.

Piše: Ovlašćeno lice

Dvore grade braća tajkunići,

tajkunići, mladi Pljačkovići.

Dvore grade na plahoj rijeci,

ima tome koja godinica.

Dvore grade sa trista majstora;

Ne mogaše temelj podignuti,

A kamoli sagraditi dvore:

Što majstori za dan ga sagrade,

To sve vila za noć obaljuje.

Kad nastala potonja godina,

Tada viče sa planine vila:

“Ne muč'te se, braćo tajkunići,

Tajkunići, mladi Pljačkovići,

Ne muč'te se i ne harčte blaga!

Ne možete temelj podignuti,

A kamoli sagraditi dvore,

Dok ne nađ'te dva slična imena,

Dok ne nađ'te Stoju i Stojana,

A oboje brata i sestricu,

Da zaziđ'te dvoru u temelja:

Tako će se temelj obdržati,

A vi mladi sagraditi dvore.”

Kad to čuše mladi Pljačkovići,

Dozivaju povjerljiva slugu,

Desnimira na sve naučena:

“Desnimire, naše čedo drago,

Dosad si nam bio vjerna sluga,

A odsade naše čedo drago!

Hvataj, sine, konje u hintove,

I ponesi šest tovara blaga,

što no nam je Tranzicija dala;

Idi, sine, preko b'jela sv'jeta,

Te ti traži Stoju i Stojana,

A oboje brata i sestricu;

Ja li otmi, ja l’ za blago kupi,

Dovedi ih u našu zemljicu,

Da ziđemo dvoru u temelja,

Ne bi l’ nam se temelj obdržao,

I ne bi li sagradili dvore.”

Kad to začu sluga Desnimire,

On uhvati konje u hintove,

I ponese šest tovara blaga;

Ode sluga preko b'jela sv'jeta,

Ode tražit’ dva slična imena:

Traži sluga Stoju i Stojana,

Traži sluga tri godine dana,

Al’ ne nađe dva slična imena,

Al’ ne nađe Stoje i Stojana,

Pa se vrnu među Pljačkoviće,

Predade im konje i hintove,

I onijeh šest tovara blaga:

“Ja ne nađoh dva slična imena,

Ja ne nađoh Stoje i Stojana.”

Kad to čuše braća tajkunići,

Tajkunići mladi Pljačkovići,

Podviknuše Fila neimara,

File viknu tri stotin’ majstora:

Grade braća dvore na rijeci,

Na rijeci plahoj i nesmirnoj,

Braća grade, vila obaljuje,

Ne da vila temelj podignuti,

A kamoli sagraditi dvore!

Pa dozivlje iz planine vila:

“More, čujte, braćo Pljačkovići,

Ne muč'te se i ne harč'te blaga!

No eto vas ima nekoliko,

U svakoga ima vjernih druga;

Koji sjutra na rijeku dođe

I donese bocu prvijenca,

Ziđite ga dvoru u temelje:

Tako će se temelj obdržati,

Tako ćete sagraditi dvore.”

Kad to začu prvi među braćom,

On doziva da priđu ostali:

“Čujete li, moja braćo draga,

Eto vila sa planine viče,

Nije vajde što ‘arčimo blago,

Ne da vila temelj podignuti,

A kamoli sagraditi dvore!

Još govori sa planine vila:

Ev’ mi jesmo brata tajkunići,

U svakoga dosta vjernih druga;

Koji sjutra na rijeku dođe

I donese bocu prvijenca,

Da u temelj njega uzidamo:

Tako će se temelj obdržati,

Tako ćemo sagraditi dvore.

No je l’, braćo, Božja vjera tvrda

Da nijedan društvu ne kazuje,

Već na sreću da im ostavimo,

Koji sjutra na rijeku dođe?”

I tu Božju vjeru zadadoše

Da nijedan društvu ne dokaže.

U tom ih je noćca zastanula,

Otidoše svako kući svojoj,

Večeraše gospodsku večeru.

Al’ da vidiš čuda velikoga!

Vjeru zgazi prvi među braćom,

Te on prvi svojima dokaza,

Svakoga je tri put obrnuo,

Na telefon na spravu mobilnu:

“Čuvajte se, braćo i družino!

Ne dolaz’ te sjutra na rijeku,

Ni donos'te bocu prvijenca,

Jer bi mogli izgubiti glavu,

Zidaće vas dvoru u temelje!”

I ostala braća prevjeriše,

Riječ datu lako pogaziše,

I družini svojoj dokazaše.

Al’ najmlađi vjeru ne pogazi,

nego šuti ka da je zaliven,

Mobitela upaljiva nije.

Kad ujutru jutro osvanulo,

Poraniše braća tajkunići,

Otidoše pravo gradilištu,

Gradilištu na plahoj rijeci.

Kada Sunce malo odskočilo,

Probudi se Pljačkovićko društvo,

i u kafić omiljeni dođe,

Da sviđaju što se sviđat može,

I da bistre dublju politiku.

Taman oni u besjedi bjehu,

Kad evo ti mila pobratima,

pobratima onog što ne kaza.

Nosi bocu ljuta privijenca:

“Ko će sa mnom do plahe rijeke,

Da ohrabri braću Pljačkoviće,

Da po jednu niz grlo spuštimo,

Dako im se temelji obdrže!”

Svi poglede dolje oboriše,

Osim dvoje što za jad ne znade,

Te skočiše na noge lagane,

U džipove silne uljegoše

I rijeci plahoj otidoše.

Kad su bili blizu gradilišta,

Ugleda ih momče neprevarno;

Junaku se srce ražalilo,

Žao mu je mila pobratima,

Žao mu je ostalih drugova;

Pa od lica suze prosipaše.

Viđeše ga pobro i družina,

Krotko hode, dok do njega priđu:

“Što je tebe, mio pobratime,

Te ti roniš suze od obraza?”

A on njima ‘vako odgovara:

“Zlo je moji mili prijatelji!

Imao sam od zlata sindžire,

Sa vrata mi danas odpanuše,

Rijeka ih manita odnese,

Te ih žalim, pregoret’ ne mogu!”

Ne sjeća se njegova družina,

Pogotovo mio pobratime,

No ovako njemu besjedio:

“Moli Boga ti za tvoje zdravlje,

A kupićeš i bolje sindžire”.

Tada njemu grđe žao bilo,

Pa na stranu odvratio glavu,

Ne šće više u njih ni gledati;

Tad stigoše drugi tajkunići,

S bodi gardom i ostalom jardom,

Ščepaše ih za bijele ruke,

Povedoše u dvor da ugrade,

Podviknuše Fila neimara,

File viknu do trista majstora;

Al’ se smije mio pobratime,

Jer on misli da je šale radi.

Turiše ih u dvor ugrađivat’;

Oboriše do trista majstora,

Oboriše drvlje i kamenje,

Uzidaše troj'cu do koljena:

Još se smije mio pobratime,

I dvojica milih prijatelja;

Oboriše do trista majstora,

Oboriše drvlje i kamenje,

Uzidaše troj'cu do pojasa:

Tad oteža drvlje i kamenje;

Onda vide šta ih jadne nađe,

Ljuto pište kako ljute guje,

Pa zamole braću tajkuniće,

Tajkuniće mlade Pljačkoviće:

“Ne dajte nas mlade i zelene!”

To se mole, al’ im ne pomaže,

Pošto u njih niko i ne gleda.

Tad se prođu srama i zazora,

Pake mole najbliže majstore:

“Ne dajte nas, majstorstva vi vašeg,

Da nas mlade u dvor uzidaju!

No pođite našim šefovima:

U njih ima dosta raznog blaga,

Nek vam kupe roba il’ robinju.

Te zidajte dvoru u temelja.”

To se mole, no im ne pomaže.

Kad viđeše da to ne pomaže,

Tad se mole Fili neimaru:

“Bogom brate, File neimare,

Ostavi nam prozor na očima,

Da možemo makar pogledati,

Svjetlo sjutra našeg otačestva,

Zarad koga žrtvu podnijesmo.

Sažali se File neimare,

Ostavi im na oči pendžere,

Da gledaju i da uživaju.