Učinimo da se desi pokoje manje čudo, pa onda oni naivno snime film o tome. Dok oni tako zatupljuju narod horor filmovima i mitologijom, mi na drugim krajevima svijeta djelujemo punom parom, sa ratovima, podjelama, patnjama, masovnim prevarama

Piše: Amir Telibečirović

Niko zapravo ne zna kako tačno izgleda đavo, šejtan iliti vrag, iako mnogi misle da znaju. U strahu su velike oči, pa su te velike oči u glavi izmislile razne likove za vlastitu predstavu o tome kako izgleda, ako uopšte izgleda. Slično je i sa Bogom. Niko ne zna kako izgleda jer nema oblik, boju, lice, miris niti okus. Ali mnogi u glavi zamišljaju likove za Boga, i to raznolike. Ovih dana jedan od predstavnika nečastivih je ponovo aktivan u Bosni, iako nije ni prestao biti, samo mu se mijenjao intenzitet djelovanja. Stoga smo napravili interview sa đavlom. To može svako, samo treba malo više razmisliti o svemu oko sebe da bi ga se lakše prepoznalo. Prema bh. konstitutivnoj postavci, zvaćemo ga sa tri njegova pridjeva, vrag, šejtan i đavo, ali skraćeno.

Gospodine Š.V.Đ., ako ste vi samo neka negativna energija, sila, nevidljiva okom, kako to da ste pristali, ili čak uspjeli da mi odgovarate na pitanja, baš kao da ste osoba?

Š.V.Đ. – Pa, ko nas traži može nas naći. Možemo se mi pojedincima prikazati kao obični ljudi, a možemo i kao neke nakazne utvare, stvar je psihologije, emocija ili mentalnog ranjavanja, pa čak i društvenog uređenja, kao što je na primjer taj demonski, odnosno Dejtonski ugovor kod vas u Bosni. Najviše od svega, to je stvar straha. To nam je najdraži osjećaj kod ljudi. Samo ljudi još nisu u stanju da razgovaraju sa našim vrhovnim liderom, jer su im mozak i psiha preslabi za to, ali mogu sa nekim pojedinačnim demonima i slično.

Ali zašto govorite u množini kada govorite o sebi?

Š.V.Đ. – Nas ima puno, i našem lideru trebaju posrednici, kao što trebaju i nama. Nismo mi kao Bog koji je samo jedan, svemoćan i neuhvatljiv. Nas ima dosta, fragmentirani smo prema čovječijim slabostima. Bogu ne trebaju posrednici između ljudi i njega, kao što nama trebaju. On to nikad nije tražio od ljudi, ali oni ipak traže posrednike jer ne vjeruju u sebe. Vaše hodže, popovi, reisi, pape, biskupi, rabini, vladike, ministri, kraljevi, premijeri, patrijarsi, nama su potrebniji nego Bogu, jer preko njih manipulišemo sa vama. Oni Boga zanimaju samo kao ljudi, njemu ne znače njihove titule, koje su opet njima važnije nego to što su rođeni kao ljudi. I onda mi stupamo na scenu.

Kako to mislite?

Š.V.Đ. – Pa fino, postepeno krademo razum i duše od ljudi, preko tih posrednika, koji su se ljudima nametnuli kao posrednici, ili čak nekakvi polubogovi. Ali su nama privlačniji takozvani obični ljudi koji sami sebi nameću te posrednike, ili ih biraju i postavljaju. Nije to od jučer, mi deveramo s tim već više hiljada godina. Mogu vam navesti primjere sa aktuelnim svjetskim religijama, pokretima, političkim opcijama, strankama, ideologijama. Jedino nismo mogli da dohakamo Isusu, Budi, Muhamedu, Mojsiju, Merjemi ili Mariji, Abrahamu ili Ibrahimu, Fatimi, Aristotelu i još nekim vrhunskim monoteistima. Ali zato sa velikim brojem njihovih sljedbenika smo se naslađivali, i prije i danas, nadamo se i ubuduće. Mogu vam jednostavno objasniti kako smo ih zavodili.

Pa hajde onda?

Š.V.Đ. – Evo na primjer, već par hiljada godina, milioni vjeruju u mnoge crkvene dogme hrišćanstva iliti kršćanstva, svjedno nam je koji je pridjev. Isus na primjer, nikada nije govorio za sebe da je sin od Boga, ali nakon što je sklonjen sa Zemlje, to su mu samozvani sljedbenici naknadno pripisali. Poslije toga je sve išlo kontra onoga u šta je on vjerovao. Sljedbenici su osnovali crkvene institucije, i to ne samo jednu nego bezbroj. Šizofreno učenje i zatiranje logike je sve više uzimalo maha, a to je super za nas. Poslali smo svoje agente među sveštenstvo, i oni su ljude navodili da se više ne mole Bogu, nego Isusu iako to on nije tražio od njih. Polupismeni svijet je to prihvatio, i onda se to nastavilo generacijama, sve do danas. Ako bi neko pitao zašto Isusu ako on nije Bog, onda bi im naši rekli da je i on Bog, ali da je rodio sam sebe kroz Mariju. Poslije kad je narastao molio se sam sebi, i onda šlag na tortu, najbolji dio. Naši su ubijedili te kršćane da je on umro na ogromnom drvenom krstu da bi otkupio njihove grijehe. Zamislite tu radost za nas đavole. Ljudi su se toliko ponadali da će moći da rade šta god žele, čak i ono što inače ne bi, i da će im sve biti oprošteno ako priznaju Isusa za svog spasitelja, i onda će im grijesi kao otići s njim. Nekima je to toliko odgovaralo da se nisu usudili ni da pitaju sveštenstvo, odnosi li se to na grijehe čovječanstva prije pribadanja na krst, ili na generacije nakon toga. Nedostatak logike, zdravog razuma, razmišljanja svojom glavom, sve je to pogodovalo da mi đavli, šejtani i ostali iz onoga što ljudi zovu pakao ili džehenem uživamo u činjenici da postoje crkvene institucije.

Hoćete da kažete da crkve rade za vas?

Š.V.Đ. – Da ali ne uvijek svjesno. Jer, kad počnu svjesno, kao što to rade na primjer neki iz Vatikana, onda nam to bude manje atraktivno. Najslađe nam je zavesti ili skrenuti sa logike i razuma one koji poslije nisu svjesni da rade za nas ili neke od naših interesa. Crkve su nam pomogle, i katoličke i druge, da vratimo ljude na vjerovanja od prije Isusovog rođenja, a da to i ne znaju. Naveli smo njihovu pastvu, ne samo da budu opsjednuti razapinjanjem i grijehovima, nego da im neko izmisli kako je Isus izgledao, pa da se počnu moliti oblikovanim komadima kamena, drveta, plastike, porculana. Kipovima za koje su mislili da je Isus. Pa onda njegovim slikama. Pa se duševno jedinstvo nastavilo fragmentirati, jer su počeli da se mole kipovima i slikama stotina svetaca, pa onda Marije, Ivana Krstitelja i tako dalje, svemu samo ne Bogu. Ubijedili smo ih i da su sveštenici posebni ljudi koji mogu da ih razriješe grijehova ako žele, i slično. Ali od svih tih simbola, najdraži nam je krst. Po njihovom vjerovanju on predstavlja tešku patnju, morbidne metode mučenja i umiranja, prikucavanja ekserom živih ljudi. I onda oni slave krst kao simbol stradanja i patnje onoga koga obožavaju. Pa zar to nije sjajno za nas? Oni nesvjesno slave krvoproliće, stradanje, muku, bol, mučno umiranje umjesto Božju ljepotu i život. U moderna vremena, od renesanse do danas, najviše preko holivudske produkcije, pokušava se filmovima i literaturom ubijediti ljude da se nas, to jest đavole, može kao otjerati krstovima, raspelom ili takozvanim svetim vodicama. Snimaju te smiješne horor filmove kroz koje mi možemo da se dodatno zafrkavamo sa njima. Prepadaju publiku nakazama u filmovima i romanima, ubacujući likove kao opsjednute đavolom, koji kofol vrište od krstova. Učinimo da se desi pokoje manje čudo, pa onda oni naivno snime film o tome. Dok oni tako zatupljuju narod horor filmovima i mitologijom, mi na drugim krajevima svijeta djelujemo punom parom, sa ratovima, podjelama, patnjama, masovnim prevarama.. Pokušavaju ih zbuniti čak i titlovanim prevodima stranih filmova. Na primjer, glumac na filmu izgovori riječ ‘Isuse’, na engleskom ono ‘Christ’, ili samo ‘Jesus’ a dole u prijevodu piše ‘o Bože’, ili obrnuto – Glumac kaže ‘Oh God’, a u titlu piše ‘Isuse’. Na psihu naivnog i neupućenog gledaoca, to može imati propagandnog efekta. Jedan od naših najvećih uspjeha je to što smo toliko ljudi ubijedili da naivno vjeruju kako nas mogu otjerati raspelom i egzorcizmom, kao što smo neke ubijedili da nas nema, da ne postojimo. Na našu žalost, ljudi po prirodi nisu zli, ali jesu žestoko priglupi i pogodni za manipulisanje s njihovom psihom. Navedemo ih na zlo, dok oni misle da čine dobro.

A šta je sa onim pričama o satanizmu, krstom okrenutim naopačke i slično?

Š.V.Đ. – Ha, ha. Pa danas ima i čak i dosta djece koje više u to ne vjeruju, iako su se nekad furali na to. Krst ili križ je samo predmet, simbol, teško ćete u njemu naći Boga. Naveli smo veliki broj ljudi da misle kako je to nama nešto značajno, kad se okrene naopako. Mitovi su nama super. Ako upotrijebite logiku, zapitaćete se, kako onda krst koji je jednake dužine na svim krakovima, okrenuti naopako. Kako god da ga okrenete, on je isti, kao znak za plus u matematici. Samo ako je duži donji kraj, onda se primjeti kad se obrne. I šta onda? Neko dođe i slomi ga, sruši se kuća ili bude požar, ništa. Trla baba lan da joj prođe dan. Mi djelujemo i dalje kao što smo djelovali i prije, sa krstovima ili bez njih. Ali samozvanim kršćanima ni to nije bilo dovoljno. Oni su uveli proces krštenja male djece, novorođenčadi. Roditelji žele da tako budu sigurni da dijete neće biti bolesno, da će biti zaštićeno, neće imati problema. Kad se poslije djetetu nešto loše desi, onda krive Boga ili padnu u očaj, pa opet naš uspjeh. Ili ako dijete poraste i postane kriminalac, a njima ne bude jasno kako ako je kršten još ko beba. Ili poraste i promijeni vjeru, religiju, doktrinu, i onda opet roditelji očajni na našu radost. No, na stranu sve to. Ono što je naš najveći uspjeh sa kršćanstvom je to što su u ime krsta kao simbola pobijeni milioni nedužnih ljudi širom svijeta, unesrećeni, silovani, na silu pokrštavani, kroz istoriju. Kada neko slavi krvoproliće, makar i nesvjesno, to se poslije i proizvede. A oni što kažu otvoreno za sebe da su nekakvi satanisti! Ma to je gomila nafuranih kompleksaša što se oblače u crno, tetoviraju po sebi karikaturne likove iz stripova, pišu po sebi tri šestice, prave od sebe nakaze, jadni debili. Nama su važniji i značajniji oni koji su lijepi čisti, uredni, naoko pristojni, a bave se iza paravana organizovanjem ratova, podvalama, sadizmom, silovanjem, zagađivanjem, otimanjem i slično. Oni koji imaju ogromne gomile para, banke, korporacije i njima srodni.

Znači da je i Bosna na toj listi?

Š.V.Đ. – Naravno, mada mi nismo opsjednuti državama, nego ste to vi, ljudi. Nama je Bosna bilo samo područje za ponavljanja nekih eksperimenata. Zadovoljni smo Srpskom Pravoslavnom crkvom. Ona je tamo dostigla krvavi opus Katoličke crkve iz perioda krstaških ratova na manjem geografskom prostoru nego Katolici. SPC je dosta toga odradila za nas. Ima i tamo onih koji su se oteli našem uticaju, bez obzira na pripadnost takvoj organizaciji. Recimo, pokojni Krstan Bjeljac iz Sarajeva. Njegova firma je dosta mračna i morbidna, ali on je uspio da sačuva dušu kao pop kroz nekoliko ratova i političkih režima, a pritiskali smo ga i stavljali na iskušenja. Uspio je da ostane prvo čovjek pa onda pop, tako je i umro. Čudi me da u Sarajevu neko još nije predložio naziv ulice po njemu. Od onih iz SPC-a, ima ih još koji svjesno rade za nas. Onaj Vasilije Kačavenda, pa onda Amfilohije i još neki. Što se tiče pedofilije, to je nama zajednički poklon, od Protestanata, Katolika i Pravoslavaca, a ne zaostaju za njima ni rabini i hodže, mada se manje spominju. Jedino što nas zabrinjava je najava Isusovog povratka. Tom prilikom će on prvo polomiti krstove i druge mrtve idole, ukinuti crkve i monopol bogataša, te ponovo pozvati ljude na duhovno jedinstvo. Tada bi mi ostali bez važnih saradnika i posrednika. Ostalo nas ne brine previše, jer dok bude naivnih ljudi biće i naše manipulacije. Zato radimo na izbjegavanju njegovog povratka, ili makar odgađanju.

Kako deverate sa Islamskim Zajednicama, bilo kod nas ili po svijetu?

Š.V.Đ.- Pa kad je poslanik Muhamed umro, opet smo imali više mogućnosti za djelovanje nego kad je bio živ, slično kao u Isusovo vrijeme i neposredno nakon njega. Uspjeli smo kroz krvoproliće da ih navedemo da se podijele na Šiite i Sunite, duhovno a kasnije i politički. U današnje vrijeme, mnogi odlaze na hadž u Meku i u sklopu rituala hodočašća, kamenuju veliki kameni stub, zamišljajući da kamenuju šejtana. Pritom, više puta se desio stampedo kada su doslovno pregazili jedni druge. Dosta ih je tako poginulo. Uživali smo tih dana dok su oni fanatično išli kamenom na kamen misleći da gađaju mene ili nekog od nas džehenemlija, i lomeći pritom svoje kosti i gazeći se međusobno do smrti. Vidite, recimo, oni se mole onako kako im je pokazao Muhamed za života, ali u Kur'anu, za koji kažu da je ipak glavni izvor i uputa, ne spominje se tehnika obavljanja namaza, niti da to rade pet puta dnevno. Povjerovali su našim zvrčkama da je Bog navodno toliko surov, da je najprije htio da se oni mole pedeset puta na dan, i mnogi od njih to slijepo vjeruju i bukvalno tumače. Ali da je zahvaljujući Muhamedovoj intervenciji to svedeno na pet puta. Zatim, nabijaju komplekse i strahove onima koji objektivno ne stignu obaviti svaki od namaza, ili ga zaborave u poslu, ili ga po tumačenju korumpiranih imama obavljaju pogrešno, šta god to kod njih značilo. To su sve stvari koje nas jačaju, ponajviše kad su ljudi duhovno izgubljeni zahvaljujući religijskim vođama. Mnogi samozvani muslimani vjeruju u takozvane islamske države, republike i kraljevine, jer smo ih naveli da to povjeruju. Ne znaju da je to utopija, barem danas. Nit je Saudijska Arabija islamska nit je Iran, a njih najčešće uzimaju za primjere i prototipe. Utjerali su im strah u kosti po pitanju slika i obožavanja idola, osim kad neko od rodbine saudijskog monarha ima rođendan. Onda im ne smeta da stavljaju njihove ogromne slike po trgovima i zgradama. Slično je u Iranu. Tamo njihov kler oponaša srednjovjekovne kršćanske crkve, pa su formirali čitavu armiju mula koje se nameću ljudima kao posrednici između Boga i njih, u svemu. Ali dok su izmanipulisani da naivno vjeruju kako postoji nešto što se zove islamska država, te besmisleno krvoproliće u ime Allaha, mi ćemo ostati zadovoljni. Ultra-bogate saudijske familije, kao i iranske mule, također rade za nas. Svi ste vidjeli kako se perverzno arapski šeici rasipaju milijardama dolara. Kao kad su napravili najveći neboder na svijetu, dok im istovremeno Palestinci umiru i od gladi i od bombi. Zadovoljni smo sa šeicima i samozvanim muslimanskim vladarima.

Imate li kod nas još takvih, koji vas zadovoljavaju?

Š.V.Đ. – Kako da ne. Pa Islamska Zajednica BiH, već godinama imitira crkvene institucije. Ovaj vaš reis mi je već učinio uslugu. Raste broj zatucanih bh. muslimana, zahvaljujući njegovim manipulatorima iz IZ-a. Samo, kako rekoh, najslađe su mi duše onih koji sami svoju sudbinu, živote i imovinu stavljaju u ruke imama, hodža, šejhova. Oni koji to dobrovoljno rade. A reisovi ljudi su odavno sami sebi dali božje atribute, pa određuju ko je vjernik a ko nevjernik. Onima koji im ničim izazvani povjeruju, zahvaljujem od mene i ostalih šejtana. Sjetite se koliko su neki muslimanski službenici za vrijeme rata naplaćivali dženaze od izbjeglica koji nisu imali dovoljno para, a da ne spominjem tek nakon rata. Simpatično mi je i ono, kad kažu vjernicima da je poslanik poručio da im cijeli svijet bude kao džamija, i da molitvu mogu obavljati jednako i izvan džamije kao objekta, pa onda investiraju ogromne pare, a mi znamo kako nabavljene, za izgradnju kičastih i glomaznih novih džamija. Za čas povjeruju da je sve u materijalnoj, fizičkoj i novčanoj veličini. Zato je ovakva BiH, kakva je danas, pravo mjesto za nas. Samo nam je u zadnje vrijeme tijesno, a imamo dosta posla širom svijeta, sve više ljudi nas priziva, i svjesno i nesvjesno. U Bosni mi je zabavno i to kako ljudi hoče da uvedu važnost fetvi, da pretvore fetve u dogmu. Onda recimo, ubijedili su slabo obrazovane da je hutba najbitnija stvar na džumi petkom. Ne znaju da je džuma predviđena da bude okupljanje radi zajedničke rasprave o važnim pitanjima, a ne propovijedi nekog imama kome niko ne smije da se usprotivi, čak i ako lupeta gluposti, ili stvara komplekse niže vrijednosti kod ljudi. Uglavnom, IZ – BiH radi protiv razuma kod ordinarnih ljudi, nameće se kao posrednik, tako da zadovoljno trljamo ruke dok oni uzimaju ogromne pare zavodeći ljude pri putovanju na hadž, pri dženazama, prodaji zapisa, ispiranju mozga.. Za to vrijeme, nekima je džamija postala važnija i od Boga, a reis i neki njegovi plaćenici važniji od Božjih poslanika. Raspravljaju, i to nervozno, o tome smije li muž prstom dotaći svoju suprugu ako je imala menstruaciju, smiju li sjeći nokte utorkom i slične nebuloze. Brane takozvanu vjeronauku koja je ispunjena religioznim mitovima umjesto vjerom. Trpaju vjeronauku u obdaništa, a znaju, mada neki i ne znaju, da im se pejgamber prevrće u grobu zbog toga. Bave se sporednim stvarima, dok im se omladina mlati gdje stigne, pištoljima, noževima, pajserima, sirotinja rovi po kontejnerima, drogira se ko može, siluju se mentalno retardirane cure, banke i firme zavaljuju kreditima lakovjerne i nemoćne, ljekari u bolnicama tokom Ramazana, da bi stigli kući na iftar ostavljaju pacijente same bez njege. Gangstere, siledžije i kamatare sahranjuju kao šehide. Ma ljepota džehenemska za nas.

Ne izjašnjavate se o Jevrejima i Judaizmu?

Š.V.Đ. – Pa i u njihovom slučaju je dosta toga več rečeno i učinjeno. Slično kao i kod ostalih. U Bosni ih nemate puno, pa smo se slabije koristili njihovim uslugama. U drevnoj prošlosti su nam pomagali mnogi rabini kad je trebalo negdje zakuhat, dok nismo prešli na druge konfesije. Ali dio Jevrejske populacije, pogotovo cionisti, su pod našom direktnom upravom. Oni nam trebaju za veći dio planete. Cionisti vole reći za sebe da su odabrani narod. Možda je to tačno, ali ne kažu ko ih je odabrao, he, he. Očito ih nije odabrao Bog. Kao nagradu, oni su formirali državu pod našim uslovima, to je naravno Izrael. Amerika i Evropska Unija su također naše države, ali tamo djeluje i određeni broj slobodoumnih ljudi, pa se pomalo otimaju kontroli. Ima toga ponešto i u Izraelu, ali se trudimo da ga očuvamo neslobodnog jer će nam još trebati. Kako već rekoh, nama države kao pojam ne znače puno, ali nam znači ljudski iracionalni fanatizam u obožavanju države. Da ne nabrajam sve ostale kultove i pokrete jer nema veće razlike u tretmanu na sve koje sam spomenuo. Samo sam naveo ove koje su vodeće u svijetu. Ni budiste nismo puštali na miru, ni Hinduiste. I jedne i druge smo naveli da se ponašaju suprotno i od učenja Bude, Ramajane, Krišne itd.. I oni se danas mole kipovima, a to niko, pa ni Buda nije tražio od njih. Zamislite da vi napravite sebi ručak, i onda upučujete molitvu tom ručku.

Gdje vam se onda uklapaju ateisti, ili pak agnostici?

Š.V.Đ – Među onima koji sebe nazivaju ateistima, ima veliki broj onih koji ne znaju ni šta to znači. Rade to iz kompleksa, neznanja ili glupiranja. Ateisti su danas u pozamašnom broju arogantni i patetični. I to nama odgovara, ali nam bude žao što nisu svoje mane bolje iskoristili protiv drugih nego protiv sebe. Oni ne znaju da ateizam kao takav suštinski ne postoji. Svako od njih ima neku svoju ličnu ili intimnu dogmu. Nekad će vam reći kako ne vjeruju ni u Boga ni u đavole, ali će ih biti strah da hodaju po noći grobljem. Ne vole kad im pređe crna mačka preko puta. Misle da su popili svu pamet svijeta jer spominju kako su evolucionisti i kao vole Darvina čija djela nisu ni pročitali. Znate, masovne zablude su također naša hrana. Mnogi ateisti žive u zabludi da su slobodni, a zapravo su bježeći od religija, stvorili drugu religiju. Ne mogu sebi priznati da su komunisti poubijali milione ljudi, baš kao i klasični vjerski fanatici. Slično je sa onima koji sebe zovu demokratama. Oni nas podsjećaju na naciste. Kod njih opet ima druge poslastice od koje mi šejtani živimo, a to je licemjerje. Biti danas samoproglašeni demokrata, u većini slučajeva znači biti licemjer, i dalje nekad svjesni nekad nesvjesni. Od agnostika nemamo puno koristi, osim kada su neiskreni, pa budu agnostici uglavnom zbog mode. Ali kada se pomiješaju sa kapitalistima i demokratama, onda je veselje kod nas u paklu.

Pa ima li iko da vama ne valja među ljudima?

Nije da nema. Ne bih sad o konkretnim imenima među takozvanim običnim svijetom, ali to su uglavnom oni jednostavni ljudi, kojima je u poimanju sebe i okoline na prvom mjestu vlastiti razum, pa onda emocije i instinkt. Ima takvih među kršćanima, muslimanima, židovima, ateistima, budistima, hinduistima, komunistima, demokratama, agnosticima. Čak i među klerom, mada rijetko, među sveštenicima raznih konfesija, ali samo pojedinačno. Ništa nije crno bijelo. Fol je u tome da znaju sami razlučiti i odlučiti čime mogu nekome naškoditi ili kako mogu usrećiti nekoga, pa i sebe. Oni koji vjeruju iskreno u pozitivnu energiju, ali više srcem i mozgom nego riječima, koji nemaju namjeru unesrećiti nekoga, pa ni onda ako im se to omakne. Kad im se desi da nekog unesreće, sami postanu svjesni toga, bez posredovanja nekog nametljivca i licemjera sa strane, pa se sami izvinu ili to poprave na drugi način. Takvi nas izluđuju, nikako da ih uhvatimo ni za glavu ni za rep, što se ono kaže. Đavo im neda mira, ali oni i dalje vjeruju u sebe.

Protest.ba