\'Beremo jagode od šest ujutro do devet uvečer za za dnevnicu od 400 kuna\’

Piše: Z. Paškov

Upekla vrućina na njemačkim poljima jagoda i šparoga. Radi se punom parom od jutra do sutra. Sezona je! Raditi se mora kako gazda kaže, brzo i bez velike priče. Znoj s lica ne silazi, ne smije se ni prigovarati, a kamoli neke sumnjive novinare ugošćavati. Tako je to ovih dana na njemačkim poljima gdje naši sezonci šljakaju po cijele dane.

Više tisuća Hrvata krenulo je proteklih tjedana trbuhom za kruhom u Njemačku na privremeni sezonski rad. Baš kao i u ona dobra stara vremena kada su strani radnici u zemlju snova navirali gotovo iz cijeloga svijeta u potrazi za boljim životom s kovčegom u ruci i motivom prevladavanja neimaštine.

Sve je ostalo isto i 2011. Ista meta, isto odstojanje, samo za razliku od kraja šezdesetih godina kada su se strani radnici na njemačkim kolodvorima dočekivali s cvijećem i srdačnom dobrodošlicom, danas o njima malo tko vodi računa. Svatko gleda dobro i brzo ih iskoristiti, te što manje platiti. To poslodavcima i nije teško ostvariti, izigrati zakon na razne načine, jer na tržištu je velika ponuda radne snage iz cijeloga svijeta.

A strani sezonski radnici danas su zakonski vrlo precizno ograničeni kada su njihovi interesi u pitanju. Ne mogu dobiti stalnu radnu dozvolu, te tako biti konkurentni na radnom tržištu, pa sami izabrati poslodavca. Sa svojim vrlo nepovoljnim sezonskim radnim ugovorima isključivo su vezani uz poslodavce koji ih koriste kao jeftinu radnu snagu za danonoćno crnčenje na svojim poljoprivrednim imanjima u svim vremenskim uvjetima.

Mnogima se satnica kreće od 3-4 eura, a radno vrijeme često zna biti od 6 sati do 21 sat, a sve ovisi i o gazdi kojemu stignete u ruke, ima li malo milostiva srca za radnog čovjeka ili ga doživljava kao dodijeljeni mu stroj. Bolje zaraditi išta nego ništa, treba preživjeti; svatko bježi od siromaštva, treba skrpati kraj s a krajem – govore naši sugovornici, hrvatski sezonci koji ne žele otkrivati svoj puni identitet, a ni lokaciju plantaža na kojima rade, jer nikad se ne zna, ako kojim slučajem gazda dozna za njihov medijski nestašluk, mogli bi ostati i bez tog skromnog komadića kruha.

Na tržištu nema milosti i razumijevanja za neku pravicu, jer poslovni ugovori su najčešće forma na koju se malo tko od poslodavaca osvrće, kada nisu u pitanju njihovi interesi. Najveći broj naših sezonaca koji su u zemlju snova stigli na osnovi nedavno potpisanih ugovora o zapošljavanju 150.000 sezonskih radnika u Njemačkoj, s tržišta Hrvatske, Bugarske i Rumunjske, prisiljena je prihvatiti tako neatraktivne poslove u berbi jagoda, šparoga, radu u vinogradima i drugim manje atraktivnim zanimanjima.

– Radna snaga se uvozi s novih jeftinih tržišta radne snage jer Nijemci ne žele raditi ispod 15 eura, a da se i ne govori o danonoćnom radu koji se prakticira na poljoprivrednim imanjima u ovo doba kada je berba šparoga i jagoda u punom tijeku. Ipak, ljudi su prisiljeni doći nešto zaraditi, prehraniti obitelj i tako to funkcionira. Neki moji iz Slavonije su jedno vrijeme isto dolazili na takav sezonski rad, no sada kada je u našem mjestu krenula s radom tvornica, ljudima se ne isplati otićii raditi u Njemačku za te pare koje mogu zaraditi i kod kuće.

Zanimljivo je da naši ljudi kad zapnu mogu biti odlični radnici, što su pokazali i naši gastarbajteri, no nažalost sezonci nisu u situaciji puno birati, jednostavno su ograničeni i u neravnopravnom položaju u odnosu na gastarbajtere. Žao mi je vidjeti te ljude, koji, eto, skupljaju mrvice na jednom bogatom tržištu, ali tako je to. Tko je jači, taj tlači – priča nam Ivo Zeba, poznati hrvatski iseljenik angažiran u politici.

Mnogi njemački poslodavci stranim sezonskim radnicima i ne isplaćuju dogovorenu radnu tarifu, već to rade na svoju ruku, kršeći zakon. Neki sezonci, poznato je, pokušali su se žaliti čak i Saveznom uredu za rad, no nažalost nitko od odgovornih za to nema baš previše razumijevanja. Slična je situacija i u berbi grožđa. Radni uvjeti gotovo isti, mnogi ih ne mogu izdržati, pa se prije planiranog vremena vrate u Hrvatsku.

Danica: Imam noćne more od ovog crnčenja

Danica J. iz okolice Splita već nekoliko godina odlazi sezonski raditi u berbu šparoga u okolici Gross Gerau. Satnica joj je 5 eura i ne vjeruje da će više u tuđinu. -Ma kod gazda ovdje radim sve što je potrebno, ko da me tko pita kako mi je. Dok traje berba, radi se po cijele dane. Ne znam hoću li doći više druge godine jer te novce mogu zaraditi i kod kuće kod nas u turizmu. Istina da kod nas nekada nema posla, ali onaj tko želi raditi, uvijek se nešto nađe i kući, posebno kod nas u Dalmaciji, sada kada uskoro starta turistička sezona.

U Njemačkoj za ovakvo crnčenje uspiješ nešto zaraditi, ali to nije život, malo odspavat i cili dan crnčiti, to je robija, i već pomalo od toga imam noćne more, pa kada se vratim kući, onda sanjam užasne scene kako me gazda progoni da što više radim na njegovu imanju. Čini mi se kao da sam se od toga pomalo i psihički razboljela. Nije ni čudno kada se svemu pridoda i ova naša bezizlazna društvena i poslovna situacija u domovini.

Pitam se kakvu budućnost imaju naši mladi, a što je najžalosnije i oni mladi koji steknu visoko obrazovanje, društvo investira u njih, a na kraju završe na njemačkim poljima u potrazi za koricom kruha. Zbog čega se jadni muče u školi kada im ona često u životu nije potrebna. Susrećem puno naših i mladih ljudi koji s fakultetima dolaze crnčiti na njemačka polja. Ovo vam iskreno pričam, ali vjerujte mi, kada dođem kući, svojima ne pričam o tome da me ne bi žalili.

Više volim da vide kako sam uspješna, a mislim se u sebi: da vi znate kakav je kruh nas sezonaca, žalili biste nas – priča nam Danica, koja broji dane u Njemačkoj i jedva čeka da crnčenje završi. S nama je razgovarala usput, nabrzinu da drugi ne primijete prisutnost novinara, jer tužili bi je gazdi koji za medije nema razumijevanja, već samo za svoj džep.

Politolog i berač Petar: Doma nema posla zamene

Eto, dokle nas je dovela ta naša politika da u vlastitoj zemlji ne možemo u 21. stoljeću zaraditi ni za kruh. Sramota! A naši se političari šepure i danas dok u Vladi voze najskuplje crne limuzine na račun radne klase, koje koštaju milijune eura – priča nam Petar Z., trideset petogodišnji Zagrepčanin koji već treću godinu stiže na sezonski rad u Njemačku u berbu jagoda, u jedno manje mjesto na domak Frankfurta, koji nerado pristaje na razgovor s novinarima.

-Jednostavno sam prisiljen, nemam drugog izbora, jer iako sam završio fakultet političkih znanosti, kući ne mogu pronaći niti jedan posao od kojega bih mogao preživjeti. Prijavljivao sam se non-stop na Zavod za zapošljavanje, ali uvijek se nađe netko tko ima bolju vezu. Mislim, da sam se javio i za čistača, odbili bi me, ali vjerujte mi, sramota me doma ispred naših ljudi čistiti ulice s fakultetom. Zašto sam išao tolike godine u školu? A ovdje u Njemačkoj tko te pita, nitko me ne poznaje, pa sam mirniji na poljima u berbi jagoda, odmaram mozak od napornih domaćih tema protkanih besparicom.

Ne pitajte me kako je, eto, crnči se, ali nešto i zaradi. Radimo po cijele dane, tako da čovjek nema gdje ni potrošiti. Nema hoćeš-nećeš, već moraš šljakati dok traje berba, inače te gazda otpuše. Smještaj nije neki, može se reći nešto bolji nego u barakama. Ima radnika koji su došli iz Poljske, Rumunjske Bugarske… tu su, eto, broj i stroj za svega 4-5 eura po satu. Ali kad se radi 12, pa i više sati, onda se i prikupi 1200-1400 eura mjesečno. Lijepa je to lovica za moju obitelj, da možemo preživjeti jer život je u Zagrebu skup. Imam nezaposlenu suprugu i dvoje djece i, eto, zahvaljujući ovakvim mojim izletima krpamo nekako kraj s krajem, a pomažu još uvijek i roditelji, inače ne bi išlo.

Još uvijek nisam izgubio nadu u pravedniju Hrvatsku i vjerujem da ću uskoro uspjeti pronaći posao u struci, jer Hrvatska se mora razvijati i tajkunizacije oslobađati – kaže nam Petar, kojemu je vrućina ovih dana naveliko udarila u glavu na njemačkim poljima, gdje je za inat sunce zapeklo kao u našoj Dalmaciji, pa se temperature digle i do 28-30 stupnjeva. Žali se, bole ga kosti od velikog čučanja i stajanja na nogama, a i hrana nije ni približno kao kod kuće.

Gazdina žena donese sendviče

Gazdina žena donese im na polje sendviče i uvečer nešto malo skuhana jela – kaže Petar, koji će izdržati jer kada se nakon dva, tri mjeseca vrati u Hrvatsku, vidi da se isplatilo žrtvovati. Zaradi oko 3000-3600 eura, a to je za naše hrvatske uvjete solidno. No za njemačke prilike to je pravi sitniš. Satnica od 4 do 5 eura je dno dana i nitko za to u Njemačkoj ne želi raditi.

Slobodna Dalmacija