Saopštenje za javnost Mitropolije crnogorsko-primorske

Savjet za odnose sa javnošću Pravoslavne Mitropolije Crnogorsko-primorske je veoma pažljivo pročitao predloženi tekst dijela programa DPS, koji iznosi planove i razmišljanja partijskih ideologa na temu položaja i budućnosti Pravoslavne Crkve u Crnoj Gori.

Dobronamjerno razumjevajući da je motiv za pisanje ovakvog političkog štiva, bila nečija želja da se podjele u Crnoj Gori prevaziđu, te da se tako osiguraju „stabilnost, prosperitet i međunarodni ugled Crne Gore", Mitropolija Crnogorsko-primorska pozdravlja takva nastojanja, doživljavajući ih kao podršku vjekovnim molitvama Crkve Hristove i Njene Cetinjske mitropolije „da svi Jedno budu", i da naročito u Crkvi nema etničkih, rasnih niti socijalnih podjela.

Sa druge strane, Crkva ne može prećutati ono što će svako pismen jasno i razgovjetno vidjeti u ovom partijskom tekstu – a to je neprimjeren odnos njegovih autora prema osnovnim principima sekularnog i građanskog društva. Drugim riječima, onaj ko je pisao program DPS, svoje dobre želje za prevazilaženjem unutrašnjih podjela i napretkom države, opteretio je i sputao zamislima koje ne pogoduju ovom vremenu ni i ovom prostoru, i koje samim tim, zbunjuju crnogorsko građanstvo.

Najprije se mora reći da je potpuno deplasirano i politički štetno, da jedna politička partija, koja sebe deklariše kao građansku i socijalističku, sada na početku 21. vijeka, u svoj program upisuje otvorene stavove o kanonskom ustrojstvu Crkve. Mitropolija Crnogorsko-primorska ima puno moralno pravo da upozori na tu anomaliju, jer je upravo ona, zajedno sa drugim pravoslavnim eparhijama na tlu Crne Gore,  bez ikakvih komentara ispratila referendumski proces 2006.g., poštujući slobodnu volju crnogorskih građana i njihovo mišljenje o državno-pravnom statusu Crne Gore. Otuda smatramo da ne doprinosi stabilnosti društva kada se političke vođe jedne partije tako deklarativno izjašnjavaju o pitanjima koja predstavljaju isključivo unutrašnje stvari Crkve. Ako u jednom sekularnom društvu Crkva treba da doprinese potpunoj slobodi građana u procesu političkog izjašnjavanja, tim prije su političari dužni da poštuju i afirmišu slobodu vjerujućih ljudi i sveštenstva da odlučuju o kanonskom i organizacionom ustrojstvu Crkve.

Ovome treba dodati i oprez koji Crkva ima prema svakom pokušaju da se crkvena zajednica, koja je po svojoj prirodi vaseljenska (univerzalna), svodi na okvire koji su državni ili nacionalni. Takva nastojanja su bila razumljiva u 18. i 19. vijeku, u eri nacionalnog romantizma i njemu podobnih političkih revolucija. Ali svakom razumnom čovjeku je jasno da to ne odgovara duhu našeg vremena, vremena koje briše granice među kulturama i nacijama, a ne odgovara ni iskonskom ustrojstvu  Crkve, koje, po svojoj suštini, nije ograničeno ničim zemaljskim. Zato, Mitropolija Crnogorsko-primorska primjećuje očiglednu retrogradnost takvih ideja i njihovu neupotrebljivost u pogledu izgradnje stabilnog građanskog društva. Uostalom, ovako koncipiran program jedne građanske partije, utoliko je neshvatljiviji, ukoliko se ovdje radi o savremenom društvenom pravnom poretku pune odvojenosti Crkve i države!

Konačno, briga oko prevazilaženja podjela među pravoslavnim stanovništvom u Crnoj Gori, morala bi, makar u programu vladajuće crnogorske partije, da bude artikulisana jasnim porukama i idejama kako zaustaviti ideološko produbljivanje nacionalne konfrontacije u pravoslavnom narodnosnom korpusu Crne Gore i uz to nametanje i Crkvi te diobe i konfrontacije sa dalekosežnim posljedicama. Kako zaustaviti nametnutu vještačku podjelu jedinstvenog jezika na dva jezička tabora, kako spriječiti nacionalno i jezičko dijeljenje učenika po razredima (koje najavljuje ministarstvo prosvjete?!) i kako zaštititi većinsku crnogorsku populaciju i njena stečena prava, da sopstvenu želju za učenjem i upotrebom svoga jezika ne ostvaruju putem tzv. „manjinskih" prava. Ove teme bi svakako više priličile programu jedne političke stranke od najavljenih rasprava o autokefalnosti Crkve i time direktnog protivustavnog partijskog miješanja u unutrašnji život Crkve.

Međutim, osjećamo kao svoju dužnost da u svakoj stvari, Božijom milošću i sopstvenom dobrom voljom, tražimo ono dobro, da čitamo dobre namjere i da pružimo šansu neupućenima da se poprave i neukima da se urazume. U tom duhu, ovo naše obraćanje javnosti završavamo podsjećanjem da svako ko iskreno želi narodno jedinstvo i unutrašnji mir u Crnoj Gori, ima u Pravoslavnoj Mitropoliji Crnogorsko-primorskoj, odnosno Pravoslavnoj Crkvi Srpskoj, iskrenog saradnika. Podjele, koje  autori pomenutog teksta žele prevazići, nikada nijesu imale manje dodirnih tačaka sa onim što Crkva propovjeda, nego što to imaju teme koje danas dijele ljude oko nas.

Napomena: Naslov je dao PCNEN