Dizanje statua na pijedestalu očevima, zaovama i šukundidovima domovine nešto je što pripada urbanom vokabularu, mentalitetu i duhu 1880-ih, nešto što se u civiliziranom svijetu više ne radi nigdje

Piše: Jurica Pavičić

Dana 30. svibnja godine 1947., skupina pripadnika komunističke omladine dovezla se na trg ispred Svetog Frane na Rivi.

Predani omladinci iskrcali su iz kamiona dinamit i maljeve i u idućih nekoliko sati odradili radni zadatak za taj dan: minirali su i srušili monumentalnu česmu na splitskoj Rivi, fontanu koja je po svom prvom financijeru Antoniju Bajamontiju nosila pučki nadimak „bajamontuša". Kamena česma padovanskog kipara Luigija Ceccona nestala je pod čekićima u samo par sati, čime je prestalo njezino fizičko postojanje, a počelo ono drugo i trajnije, postojanje kao kulturnog i političkog simbola.

U sljedećim desetljećima, u talijanskoj egzilantskoj zajednici nestala fontana postala je ono što nikad nije bila – simbol zatrtog talijanstva.

U Splitu, ona je postala simbol boljeg, građanskog Splita njegove zlatne ere, pa kao takva i danas gleda sa starih fotografija goste splitskih kafića i oštarija.

Za jedan dio Splita, taj trudbenički uranak postao je metafora onog što će doći, a to znači propasti Splita u eri nadolazećih ideologija.

U međuvremenu, sam prostor na kojem se nalazila fontana ostao je trajno ne-mjesto, prazna bijela pjega koja je tražila da bude napunjena.

S vremenom, stara fontana nadomještena je diskretnim niskim jezercem koje je tijekom desetljeća taksistima uglavnom služilo za umivanje.

U šezdesetima, komunističke vlasti na mjestu fontane izgradile su montažnu skelu i na nju podigle Titov portret, pokušavajući jedan ideološki simbol palimpsestski preispisati drugim. Kako u nas vođe i vjere nikad ne traju drugo, tako je i Tito devedesetih nestao s lica zemlje, a na mjestu uklete česme ostao je tek: krug prazne vode kao trajna urbana brazgotina.

Tijekom ovih dvaju desetljeća, raznih je ideja bilo kako popuniti to mjesto divljaštva. Šjor Ante Tukić i grupa istomišljenika već desetljeće se bore za obnovu česme. Studio 3LHD ispred Sv. Frane zamišljao je „vodeno svjetlosnu senzaciju".

Oko usuda tog komada Rive razbijaju već dvadeset godina glavu dvije struke i dobronamjerni ljudi koji vole ovaj grad, da bi tu dilemu prošlog tjedna prekinula  splitska vlast, i to brahijalno tvrdo, kako ona već to radi.

Kroz usta svog ideološkog trbuhozborca Luke Podruga, Željko Kerum je navijestio kako će na vrhu Rive, na privilegiranome mjestu splitske vedute, na žarišnoj točki svih razglednica, niknuti spomenik još jednom „najvećem sinu našeg naroda".

Nakon Tita, točno će na istome mjestu spomenik dobiti još jedan baja u bijeloj uniformi: doktor Franjo Tuđman.

Dvojica velmoža, dvojica diktatora, dvojica ljudi koji imaju više sličnog no što će njihovi pristaše ikad priznati, simbolički će se sjediniti po još jednoj stvari: obojica su imala ili će imati spomenik na istom, unakaženom, zlostavljanom trgu.

Malo uzbuđenja

Vijest da će Franjo Tuđman u Splitu nasred Rive dobiti kip u našem je gradu dočekana s neočekivano malo uzbuđenja. Čini se da malo ima ljudi koji (poput mene) drže da je Franjo Tuđman posljednja osoba kojoj bi Split trebao dizati spomenik, a da bi Split trebao biti posljednji grad koji bi trebao slaviti preminulog državnika.

Doista ne vidim razloga zašto bi Split slavio političara čiji je početak vladavine dočekao kao utjecajna i ekonomski jaka regionalna metropola, a čiji je odlazak s vlasti ispratio kao ekonomski skrhana, moralno i kulturno uništena, nezaposlena i na heroin nabodena palanka. Ne razumijem zašto bi najveći grad Dalmacije gradio spomenik čovjeku koji je od Dalmacije toliko zazirao da nije bio u stanju preko usana izustiti i njezin naziv.

Zašto bi fanatično nogometni grad, koji je takoreći jučer „puka od sto godina Hajduka", na glavnoj promenadi dizao spomenik prvom i najvećem dinamovcu, čovjeku kojem je sastavni dio političkog projekta bilo i to da Dinamo bude centralni i dominantni hrvatski klub, a svi ostali klubovi tek županijske ispostave.

Ne razumijem zašto bi Split danas dizao spomenik čovjeku kojem izravno „dugujemo" današnji izgled hrvatske nogometne tablice (Hajduk živi vječno drugi!), kojem "Uzorove" radnice duguju Orešara, kojem list koji čitate duguje Kutlu, a svi zajedno dugujemo frustracije zbog naslijeđena faraonskog centralizma.

Split je stvarno posljednji grad koji bi imao i na čemu biti zahvalan prvom predsjedniku, a opet, on činom ironičnog mazohizma prvi i prije svih hrli počastiti Tuđmana.

Jer, Tuđmanovi spomenici na grade se ni u Zagrebu, ni u Slavoniji, ni u Lici, grade se samo i jedino u srednjoj Dalmaciji od Kaštela do Makarske, baš kao da naš zavičaj tom udvorničkom brončanom laskom želi polizati svoj „sramni" partizanski pedigre.

Sve su to, ukratko, razlozi zašto Split ne bi trebao dizati spomenik Tuđmanu. Ti razlozi, dakako, mnogima će biti odbojni ili kontroverzni, sasvim dopuštam da će moje tvrdnje mnoge naljutiti i da se mnogo, ako ne i većina ljudi s njima neće slagati.

Sve ovo što sam pisao dosad u velikoj je mjeri stvar ideološkog opredjeljenja i mogu živjeti s tim da moje tvrdnje ne budu masovno popularne.

No, postoji u cijeloj priči jedan drugi sloj, koji više nema veze ni s ljevicom ni s desnicom, ni s ideologijom, ni s osobnom memorijom na pokojnog vođu, nego doista i jedino s ljubavlju za ovu zemlju.

Naime, bili lijevi ili desni, ako volimo ovu izmrcvarenu republiku, morali bismo se zajedno dogovoriti da u 21. stoljeću Hrvatska treba konačno izići iz mentaliteta 19. stoljeća i da u jednoj modernoj, demokratskoj i emancipiranoj zemlji više ne treba dizati na trgovima spomenike političarima.

Dizanje statua na pijedestalu očevima, zaovama i šukundidovima domovine nešto je što pripada urbanom vokabularu, mentalitetu i duhu 1880-ih, nešto što se u civiliziranom svijetu više ne radi nigdje, ali zato se takvo što predano radi u zemljama mutnih, autoritarnih režima poput Turkmenistana, Sirije ili Sjeverne Koreje.

Dizanje statua političarima ni na Balkanu više nema, osim u Makedoniji, gdje je zamisao vladajućeg VMRO-a da na trgu digne konjički kip Aleksandra Velikog izazvala masovni podsmijeh opozicije, novina i međunarodne javnosti.

Ali, ono što ni u Skoplju ne prolazi, proći će u Splitu koji je u posljednje dvije-tri godine postao nipošto Balkan (jer, za Balkan je to uvreda!) – nego upravo centralna Azija, sultanat u kom veliki sultan ima političku moć i vlasništvo nad svim dobrima.

Ako ćemo doista biti Turkmenistan i pustiti da naš Turkmenbaši dobije statuu u natprirodnoj veličini, onda bi barem dolično bilo da jedan kult ličnosti papagajski ne ponavlja onaj prethodni i da „ćaći" nađe neko drugo i manje skaredno mjesto, a ne trg Svetog Frane, zlosretnu kavernu gdje se već šepurio jedan „dragi vođa" i gdje je jedan totalitarizam već ostavio otvorenu urbanu ranu.

Slobodna Dalmacija