Kad čitam ili slušam musje Klašnjikova, sjetim se Orvela koji veli da je svaki nacionalist "jedna velika usta koja iznova izvikuju jednu te istu laž"…

Piše: Marko Vešović

…Kalašnjikof je jedno od najmonumentalnijih utjelovljenja basnoslovno bogate srBke laži, a uz monumentalnost prirodno ide glupost: moraš biti "bedast kao toljaga", što reče Matoš, da o Srbiji, koja je u posljednjih dvadestak godina pogazila sve norme na kojim se temelji uljuđen život na svakoj tački zemljine kugle, drviš kao o jedinoj neupitnoj vrijednosti pod nebom

Primio prvu penziju: 442 eura. Te dosta, rekao bi moj đed Simuen. Pošto sam se finansijski obezbijedio i ne moram trčati za parom, češće ću sarađivati u e-novinama. Možda vas zanima: kako sam se ćutio u času kad sam s penzijskim odreskom u ruci shvatio da su mi počeli teći umirovljenički dani? Ne krijem da je u meni bilo prazno: možda su toliko bile prazne samo beogradske ulice kad je dolazio bivši agent Kagebea, počasni građanin općine Zubin Potok i, skupa sa diktatorom Robertom Mugabeom i Slobinim Remzi Klarkom, počasni doktor Beogradskog univerziteta.

Sjetio sam se ratnog stiha: „U miru umiru umirovljenici", iz pjesme Amira Kujovića, bivšeg borca bosanske armije i po meni najboljeg beha pjesnika mlađe generacije. Zašto je taj stih izvrstan? Zato što kazuje da je svijet okrenut naglavičke: u miru se mre po redu, a u ratu umiru dvadesetogodišnjaci. Pošto je sad mir, šta god to značilo, s tim odreskom u šaci stao sam u red za mrenje. Od mene su žive tek uspomene. Živ sam i kad pišem pjesme i pravim prepjeve. Ostalo se može iskazati poslovicom: kljuca pile u gvozdene vile.

Da pobjegnem od tuge nad umirovljenikom, otvorih e-novine, organ za objelodanjivanje zastarjele i prevaziđene predrasude koja se zove istina, i bič za naciste, fašiste, rasiste, bitange, vucibatine, nitkove, lažove, lupeže, grabljivce, pljačkaše, ništarije, koji kroje kapu svima u regionu. U Hrvatskoj Franjo Katavić i Salih Fazlić osuđeni su na uslovne kazne zbog pomaganja u bijegu Gotovini i Petraču, što treba, ako im svraka nije mozak popila, da shvate kao ozbiljnu opomenu države: drznete li se opet pomagati im u bijegu, bogini ste.

Potom sam čituckao novosti iz zemlje koja je ozbljina kandidatkinja da postane ruska губеpния. I sjetio se da su Fenereju ibeovci smatrali 17. republikom SSSR-a, gledište koje su mnogi platili glavom, među njima i moj otac Velimir. Moja Darinka, udovica strijeljanog izdajnika, kad joj dođu vile očima, govorila mu je mrtvom: "Potrčo si za Staljinom i zavalio potočinu, a mene na vrat ostavio šestoro svočadi da ja oko njig šestanske muke viđam, očina ti oca jebem, i tebe i Staljinu i onome ko ga izmisili". Svoče je kržljavo pile, zavaliti potočinu znači svojim lešom prepriječiti potok i u njemu napraviti vale, a Staljina je izmislio Maršal, bezbeli, nisam valjda ja.

Ibeovcima Staljin bješe popio pamet i zato što je sjebo Hitlera, a sad SrBčadima same gaće spadaju pred čekistom koji je sjebo Ruse. Gledajući kako Srbi pred njim šene kao kučad, sjetih se prote Matije čije sam memoare čitao u mladosti pa mi je ostao u uspomeni kao jedna od najdivnijih ličnosti iz srpske prošlosti. Prota je za prvog srpskog ustanka išao u Petrograd s tvrdom nadeždom u "jedinovernuju Rosiju" da od cara moli pomoć i "izbavlenije od Turaka" i dobio muda od labuda – ministar inostranih djela Čartorijski čisto i bistro mu je kazao: "Serbija ot Rosiji oćenj daljoko, a mi s Turkami oćenj prijatelji". I prota se vrati u Srbiju i veliko jevanđelje koje je kupio u putu iznese pred Srbe pa im veli: ovo jevanđelje vam šalje ruski car Aleksandar da ga poljubite i na njemu se zakunete da jedni druge nećete izdati u borbi s Turcima, a obećao je i da će nam brzo poslati pomoć. Kad vidim kako pred kagebeovcem klanjaju pet vakata namaza, meni Srba dođe pomalo žao. Jeste, očiju mi.

Prema stručnoj ekspertizi Slobina seiza Milorada Vučelića, rasista nije nobelovac u izgledu Dobrica Ćosić, no Srđa Popović. U današnjem značenju, rasizam je "uverenje da osnov kao što je rasa, boja kože, jezik, vera, nacionalna pripadnost ili nacionalno ili etničko poreklo opravdava prezir prema određenoj osobi ili grupi ljudi, ili ideju o superiornosti određene osobe ili grupe ljudi" (iz teksta Cvete Popović sa Pečanika). Rasizam je, dakle, uvjerenje da postoje razlike među određenim grupama ljudskih bića koje opravdavaju pravljenje vrijednosne hijerarhije i počinje tvrdnjama da je jedna grupa superiorna nad drugima.

Pripavnik za nobelovca i vrstan poznavalac, kako priliči kalemaru, istorije i kulture Grka, Bugara, Rumuna, Turaka, Makedonaca, Albanaca, Makedonaca, Crnogoraca, Bošnjaka, Srba, Hrvata i Slovenaca, jer ti narodi, djelomično ili u cjelini, žive na Balkanu, tvrdi da su Srbi demokratskiji, civilizovaniji i prosvjećeniji od svih njih, dok su Albanci "socijalni, politički i moralni talog tribalnog, varvarskog Balkana". U istoj knjizi veli: "Trpimo juriš arhajskog varvarstva Albanaca" i, da čorba bude gušća, dodaje: "Albanci, to balkansko pleme koje u svom postojanju nije ništa vredno stvorilo za svetsku kulturu i civilizaciju, koje se proslavilo veštinom u švercovanju droge, je najslavnija žrtva na planeti: proglašeni su srpskom žrtvom, žrtvom etničkog čišćenja." U balkanskim okvirima, dakle, Srbi, kao nebeski narod, Hitler bi rekao nadljudi, na vrhu su ljestvice, a Albanci su na njenom dnu, kao balkanski talog, Hitler bi rekao podljudi. Nek čitalac iz ovog sam izvlači zaključke, a ja ću se sjetiti zgode iz doba opsade Sarajeva.

Francuz bio u Beogradu, gdje su mu objasnili da su Srbi narod velikih umjetnika, velikih pjesnika, velikih ovih, velikih onih, "a vi, degenerisani i jalovi Francuzi, šta vi imate?" – dodali su. "Zar su takvi pjesnici?", pitao me. "Jesu. Jedan od najvećih je Jovan Dučić koji je u srpsku poeziju uveo francuski aleksandrinac. Trenutak, molim vas", kažem, i nađem na polici Pavlovićevu knjigu eseja Osam pesnika. Po mišljenju Miodraga Pavlovića, koji je jedan od najboljih, možda i najbolji srpski analitičar poezije, Dučić je "hteo da bude dobar sledbenik francuskih učitelja poezije, parnasovaca i simbolista, a ponajviše onih koji su se našli između njih, koristeći iskustva obeju škola, kao što su bili Sili Pridom i Anri de Renje i, dobrim delom, u tom uspeo". "Razumijem", veli Francuz. "Bojim se da ne razumijete", kažem ja. "Sit sam se naslušao priča o velikoj srpskoj kulturi, o velikoj srpskoj istoriji, o velikom srpskom i ovom i onom. Prvi put sam u životu u inostranstvo otišao 92. u Poljsku, gdje smo na tv gledali prve sukobe Srba i Hrvata. Za osam dana, koliko smo bili u Poljskoj, domaćini su nam pokazali toliko stvari iz svoje kulture da sam, kad sam kretao za Jugoslaviju, mislio: kad bi svih 23 miliona Jugoslovena bili jedna nacija i kad bi sve što imaju bilo jedna kultura, to bi bilo smiješno malo u poredbi s onim što sam vidio u Poljskoj. Da li vi, ili vaši sunarodnici u Poljacima vidite narod s velikom kulturom?" "Priznajem da ne", veli Francuz.

Pun gnjeva plamenijeg no gnjev starozavjetnih proroka, Voja Kalašnjikof brani čast Srbije, jer mu je privućilo oko repa. Kad čitam ili slušam musje Klašnjikova, sjetim se Orvela koji veli da je svaki nacionalist "jedna velika usta koja iznova izvikuju jednu te istu laž". Kalašnjikof je jedno od najmonumentalnijih utjelovljenja basnoslovno bogate srBke laži, a uz monumentalnost prirodno ide glupost: moraš biti "bedast kao toljaga", što reče Matoš, da o Srbiji, koja je u posljednjih dvadestak godina pogazila sve norme na kojim se temelji uljuđen život na svakoj tački zemljine kugle, drviš kao o jedinoj neupitnoj vrijednosti pod nebom. Njegova budaljakanja o časti najiskompromitiranije države na planeti neprevarljiv su dokaz da je pred nama srBski vo pobjegao iz Domanovićeve priče kome je oko repa privrućilo, zato kandidatkinji za rusku guberniju kaže: niko u Srbiji ne sme da te bije!

"Srbiji je", zagrmio je Kalašnjikof, "potrebno da povrati svoje samopoštovanje i samosvest". Od čega sam isprva zazebao, jer se sjetih kako je Srbija pod Slobom "svoje samopoštovanje i samosvet" povratila i po Hrvatima, Bošnjacima i Albancima, ali moja zebnja splasnu čim se sjetih da je ispucala sve granate, i da više nema šanse da njena čizma na me stane i pretvori me u parče osvojene teritorije, stoga Srbija danas "svoje samopoštovanje i samosvest" može povratiti samo po svojim građanima i zato – nek im je Alah na pomoći. Kažem Alah, jer Kalašnjikof je hrišćanskog boga zakupio na sto godina.

Čituckao peticiju u korist g. Klašnjikova, gledao kako ispod nje gomila raste, kao u dane blaženopočivšeg Slobe. Jeste, njeni potpisnici su obična gomila. Sjetih se Odnovih stihova: "gomila ne odbacuje nikog, priključenje gomili / jedina je stvar koji svi ljudi mogu učiniti". Ta gomila se zalaže da iznad zakona bude stavljen onaj ko je diljem planete rastalambasao da se živ zakla za zakonom: ne daj mu leba da jede ali nek se poštuje zakon, i treba mu bezodvlačno vjerovati, jer Kalašnjikof je legalista po uzoru na Pašića koji je govorio: "Zakoni su – za protivnici".

Gomili se priključio i ofucani Nogo koga sam kao ratnog huškača, stihodjeljca i prepisivača opevao u knjizi Mrzitelj. Nije važno kad će taj spis biti objavljen, glavno je da je posao obavljen: Slobinog Barda sam pocepao kao crnorukci ukaz kralja Petra iz 1902. Mada znam da se sve što sam kazao o Nogi može svesti na onu narodonu: kljuca pile u gvozdene vile. Ipak, volio bih da se za živa Noge moje djelce nađe u beogradskim knjižarama. Kad na fotografiji ili na ekranu vidim njušku najtrofejnijeg srBskog pjesnika svih vremena koji je sebe ustupio naciji na trajno korištenje, sjetim se Grejvsove pjesme Laureat: "Ovdje je nekad bio pjesnik. Umro je. To nije bila prirodna smrt, već samoubijstvo", a ono što je od njega ostalo staje u epitete kojim Grejvs poentira pjesmu: "Naduven, prazan i nečastan".

Otrcano mu je sve što piše ili kaže: taj rabi i dosjetke koje su se ofucale još za komunista. U to doba je povodom Nazorove pjesme Titov naprijed nastala pitalica: koja je razlika između Karađorđa i Tita, a odgovor je: prvi je govorio "za mnom", a drugi "naprijed". Tu dosjetku Nogo je potrošio na Mladića: taj nikad nije govorio "naprijed" nego "za mnom". Na Nogovu licu laž je vidljivija no odijelo na njemu: on koji je o sebi pjevao kao o "jakobincu iz šezdesete osme" sad je jedan od najviđenijih bakljonoša prodrocane srBske laži.

e-novine