Piše: Milutin TOMAŠEVIĆ\r\n

Piše: Sloboda izražavanja

Medijski profesionalci u Evropi za samoregulacijom  posežu na dobrovoljnoj osnovi iz osjećaja odgovornosti prema sebi i  javnosti. Jedino crnogorske novinare Brisel mora tjerati da ožive  nešto što su sami rodili i odmah po rodjenju počeli da dave. Novinarsko samoregulatorno tijelo u Crnoj Gori  gotovo da ne postoji. Britka pera i peruške sve češće se medjusobno bodu. Udruženja su odavno izdijeljena, čak i po nacionalnoj osnovi. Uredjivačkim postupcima mahom gospodare finansijske, političke i  birokratske oligarhije.

Ono što nijesmo umjeli ili htjeli sami moraćemo po nalogu Evropske komisije. Medijska samoregulacija jedna je od obaveza definisana briselskim  kriterijumima. Problem je što nema univerzalnog standarda koji važi za sve u Evropi. Ipak, mnonštvu različitih modela zajedničko je poštovanje novinarskog  kodeksa. Kod svih avizanih naroda i država samoregulacija kao i novinarstvo počiva na informacijama koje su  tačne, objektivne, pravovremene i  koje ne vrijedjaju ljudska prava. Dakle, samoregulacija počinje u svakoj od naših informativnih kuća, od relacije novinar – urednik.

Svojevremeno su ugledni časopisi  The Guardian, The Observer, The Independent on Sunday, El Pais, Politiken …uspostavili ombudsmane sa zadatkom da štite novinarsku etiku. Treba li reći da na tom spisku nema naših informativnih kuća. Nakon pospremanja svog dvorišta, sledeći korak je udruživanje predstavnika najuticajnijih medija u nacionalni savjet. Znamo odlično ko i  koliko vrijedi u ovom poslu i lijepo bi bilo da najboljeg u jednoj kandiduju iz druge informativne kuće ili udruženja i obrnuto. Sastav savjeta treba da onemogući uticaj vlasti, opozicije i spriječi dominaciju bilo kojeg interesnog lobija. Funkcionisao bi po principima sudova časti i ne bi ga činili samo novinari već i predstavnici gradjana.

Treba priznati da rad samoregulatornog tijela nije blokiran zbog sitnice. Kako intervjuisati lice sa potjernice tema je koja svuda u svijetu izaziva mnogo polemike, glasova za i protiv, ali nigdje zbog jednog slučaja ne žrtvujete krovnu medijsku instituciju. Od kada su nam se samoregulatori zamrzli desilo se puno toga lošeg što je  struka odćutala. Najnoviji primjer je najdrastičniji. Pojedine kolege su saopštile  inicijale, što u maloj sredini poput naše, znači objavile identitetet djevojčica za koje njihov otac tvrdi da silovane. Koliko god se naši  novinarski  gurui  ne mogu očima vidjeti, mogli su makar ovim povodom sjesti i zajedno poručiti da su prekršeni svi novinarski  kodeksi i etike.

Najgori mogući scenario je da umjesto samoregulacije dobijemo državnu regulaciju medijske scene. Pritisnuti rokovima Evropske komisije u Vladi već pokazuju nervozu, jer je ovo jedina oblast u kojoj se baš ništa ne dešava. Istini za volju, nadležno ministarstvo je ponudilo bezuslovnu finansijsku podršku kako bi samoregulatorno tijelo profunkcionisalo do jeseni i odluke o kandidaturi. U većini evropskih država se državni intervencionizam tu i završava. Jasno je da novinarske standarde i etičke kodekse najbolje  mogu kreirati, primjenjivati i nadzirati  novinari. U našem slučaju postavlja se pitanje, šta ako oni to neće da rade? Ćutanjem, odugovlačenjem i nerješavanjem ovog problema svi zajedno gubimo na kredibilitetu, a bez toga ne možemo računati da nam vjeruju gradjani  kojima se svaki dan obraćamo i koji nas u konačnom i plaćaju.

Milutin TOMAŠEVIĆ