Politici brisanja zločinačke prošlosti suprostavlja se samo sjećanje i svjedočenje kada to neradiom obrazovanjem, vaspitanjem i procesom suočavanja sa prošlošću

Piše: Ervina Dabižinović

Jutros, vozeći  na posao, slušala sam radio. Uglavnom  vijesti, pisanje štampa, uobičajeno već za  jutarnje radio ili Tv programe.  Vijesti smjenjuju jedna drugu, kao i dani.  Ono što im je još zajedničko u poslednjih petnest godina, jeste to da  se  vijest briše kao i dan koji prođe.  Nema više odjeka danima. Mislim na ljudski doživljaj. Čitam to- nemam više kapacitete da kontejniram, sada samo brišem.  Međutim, jutros sam priželjkivala da se još neko vrijeme pominje kako je sudstvo u Crnoj Gori razrušilo pravni okvir kojeg upravo ono mora vrlo brižljivo da čuva i razvija. Da,  mislim na oslobađajuću presudu za deportaciju 1992. I tako, dok sam razmišljala, muzičko uredništvo radija  izabralo je pjesmu,  iz  kultnog filma „Kosa" Miloša Formana-  Aquarius. Prepoznajući početne note, počinje da mi se penje neko uznemirenje, a oči da mi se pune suzama.  U trenutku sam pitala sebe – što mi je? Iako mi se u poslednjih par godina dešava da mi je teško zadržati suze na mnogo štošta,  pokušavam da dođem do sebe i racionalno  objasnim što mi se dešava.  Što je  taj stari refren mogao tako da mi pokrene tugu?  Vidim svoju majku ispred sebe, koja je umrla prije ravno deset godina, i  prisjećam se kako mi je ponekad znala u nekim raspravama kada bih se kritički odnosila prema stvarnosti koja je bila makar za mene tada, bezbjedna da bezbjednija nije mogla biti, reći kako su joj talijanski crnokošuljaši zapalili kuću u Velikom ratu.  Odakle ovo, i zašto baš to? Koja veza postoji između oslobađajuće presude za deportaciju devedesetih, paljenja kuće moje majke u drugom ratu i jutrošnje kompozicije.

Nije ona jedina majka koja se sjećala  ovakvih primjera, izgovarala ih a potom prekidala i ćutala, plačući. Nije mi bilo jasno što ona poslije toliko godina oplakuje. Trauma jeste, nije nikada ispričana do kraja, pa i da  je ispričana- pominjala bi je. Međutim, ne bi plakala svaki put. Moja ratna trauma- od rušenja do deportacija  na Balkanu, mi je pomogla da ove tako daleke tačke u prostor povežem. Moja majka nikada nije ispričala što je to za čim plače. Mogli su to biti zidovi, soba,  siguran prostor, zajednički porodični….Ali sam tek jutros shvatila zašto  je plakala, i zašto ja jutros plačem. Taj život koji je postojao prije paljenja kuće o kojoj je  govorila moja majka, taj svijet koji je razoren i  devastiran, taj  vremenski hod, kontinuitet, zajednički život, sjećanje na svoje sestre i brata, roditelje, mogućnosti, snove, želje, ambicije …..sve što čini jedan život i jedan svijet- prekinuti razvoj, progres, vrijeme koje je moglo da bude predvidljivo, sigurno, određujuće…….njen lični razvoj. Šanse.

Vraćam se na svoje suze, poslije  ovog razgovora sa mojom majkom, i na svoj razrušeni svijet, na izgubljeni  predvidljivi redosijed….na  neki predvidljivi život i na sadašnji haos u antisistemu  kojeg živim, na razoreni profesionalni identitet, na  rasturena opšta mjesta mog identiteta, na oduzeti jezik davno prije ovih današnjih rasprava koji je- na mjesto kada je dps- kadarovik ukinuo jezik koji sam učila u školi kojeg govorim i dana, kojeg niko ne pomenu u ovim današnjim pričama o jeziku… kada su počeli da ubijaju ljude i ruše gradove. A vjerujem da ima još ljudi koji ga govore i koji su nevidljivi i popisu i realnosti, koji misle na razbijeni prostor i poubijane ljude. Vraćam se na svoj prethodni život u kojem sam  osjećala i dijelila taj bezbrižni jednostavni, mali i dostojan život- i prekid devedesetih kada  su nam  obukli/a  šinjel kojeg su mi prekjuče opet stavili na leđa- gomilu smrti, identite kriminalke i zločinke. Kada su me ponovo pretvorili jednom odlukom suda u Crnoj Gori u  ubicu. Između nas je i dalje smrt ljudi koje je ova država ubila.

Tuga, plač,uznemirenje, bespomoćnost, nemanje akcije – to je nedovoljno.  To je vražije nedovoljno.

Aquarius – Antiratne šezedesete  dvadesetog vijeka- su vrijednosti na kojima sam podignuta. Konfor, poslijeratnog – makar trideset godina nakon drugog rata, neznanje, neispričane suze moje majke i njene ratne traume,  iako sam o ratu učila u svom obrazovanju, onesposobile su me za akciju. Nije dovoljno uporno mi se ponavlja. Da je bar uspjela da mi ispriča do kraja, da sam pitala da sam tražila odgovore, da sam prošla obrazovanje koje mi je dalo u zadatak da pitam ljude sa kojima živim što se desilo njima u rat!

A kako jutros reče moja prijateljica, iako nije znala o čemu sam mislila, – djeca danas ne uče o ratu na Balkanu, toga nema u njihovim knjigama, neće znati nipočemu da ga je bilo.  Retuširamo prošlost, politikom zaborava.  Nemamo kapacitete za odgovornost.  Ostati praznina koju će na različite načine popunjavati,  kako ko stigne- ali zahtjeva da se ispriča sve što se ovdje desilo, suočiti se sa pitanjem sosptvene djece – gdje si ti bio/la kada se to događalo, što si radila….nema. Nema  od strane sistema, nema od strane nas lično. Meni je bilo lako da razumijem da su mojoj majci neki ljudi nanijeli nepovratnu štetu- da li će moja djeca razumijeti da sam ja silom ove politike pretvorena u zločinku čiji je napor da se ovaj prostor suoči sa prošlošću bio nedovoljan  i da su zbog toga u zoni rizika da ponove naš zločin.  Te suze odjutros su plač za izgubljenim- za stanjem bez akcije.  Za budućim zločinom