Prije zalaganja za prava Zemlje valja se izboriti za ljudska prava jer ćemo inače imati samo ideologiju koja služi eksploatiranju

Piše: Srećko Horvat*

Dakar u kojem se održao posljednji World Social Forum pun je benzinskih crpki Shella. U vrijeme dok pišem ove retke, u aktualnom broju Economista nalazi se reklama Shella s motom "Let's pass energy on to the next generation. Let's go", s nekoliko japanske djece koja se igraju balonima i opisom koji kaže: "Yoshida djeca imaju mnogo energije. Ali zemlja u kojoj odrastaju nema. Japan, kao i mnoge druge države, treba obnovljivi izvor energije. To je razlog zašto Shell pomaže u isporuci prirodnog plina u više država nego bilo koja druga energetska kompanija. Ne samo za večernju zdjelicu toplih rezanaca, već za godine koje slijede, kada bi djeca mogla imati vlastitu djecu. Izgradimo bolju energetsku budućnost." Ako još nije jasno, "zeleno" se u posljednjih par godina vrtoglavo pretvorilo u vodeću ideologiju energetskih korporacija. Stoga ni ne čudi da je posljednji Svjetski socijalni forum, održan u Dakru od 6-12. veljače, uvelike bio obilježen upravo energetskim i klimatskim problemima.

Naomi Klein, koja trenutno priprema knjigu o klimatskim promjenama, na jednom od panela posvećenom tom pitanju istakla je da je s Cancunom došlo do inkorporacije "zelenog" u tržišne mehanizme. Umjesto "washingtonskog konsenzusa", sada valja govoriti o "zelenom konsenzusu". Drugačije rečeno, i ekologija može biti isplativ biznis, kao što uostalom pokazuje novi "zeleni" okret Shella i drugih korporacija. Problem je u tome što se "održivi razvoj" Sjevera sada, kao što je to bio slučaj i s drugim razvojima u proteklim stoljećima, odvija na leđima Juga. Najbolji primjer je upravo težnja razvijenih zemalja da prijeđu na biodizel, koja je rezultirala sijećom prašuma diljem Malezije, Indonezije i Tajlanda. Sada milijune tih hektara zauzimaju plantaže za proizvodnju palminog ulja. I dok s jedne strane mi dobivamo biogorivo i postajemo "zeleni", s druge se strane uništavaju prašume, a velike površine pretvaraju u agrarne kulture (osim palminog ulja tu je i uljana repica, kukuruz, itd.) koje se ne koriste za prehranu lokalnog, siromašnog stanovništva već za izvoz i gorivo bogatijeg stanovništva.

"Zeleni konsenzus" umjesto dubinske transformacije

Ili uzmimo još jedan evidentan primjer kako "zeleni konsenzus" samo na površini donosi promjenu paradigme, dok stvari zapravo ostaju iste. Najbolji primjer kako ekologija također može postati podložna tržišnim mehanizmima, odnosno kako ekologija i tržište više nisu suprotnosti već se sve više razvijaju u dvije strane jedne te iste kovanice ("zeleni kapitalizam"), nalazimo u trgovanju stakleničkim plinovima. Protokol iz Kyota, koji je industrijske zemlje trebao obvezati da do 2012. smanje količinu ispuštanja stakleničkih plinova u atmosferu, ujedno je donio jedan zanimljivi "nusproizvod": definirane godišnje kvote zaobilaze se tako što veliki zagađivači sada naprosto mogu otkupiti dodatne kvote od zemalja koje zagađuju manje. I opet imamo istu shemu: zemlje razvijenog Sjevera i dalje, doduše uz određeni trošak, mogu nastaviti vlastiti razvoj na račun zemalja Dok s jedne strane mi dobivamo biogorivo i postajemo "zeleni", s druge se strane uništavaju prašume, a velike površine pretvaraju u agrarne kulture koje se ne koriste za prehranu lokalnog, siromašnog stanovništva već za izvoz i gorivo bogatijeg stanovništvaJuga koje ionako industrijski nisu razvijene pa im niti ne preostaje ništa drugo nego prodati vlastite kvote.

S druge strane, ovdje se opet ponavlja načelo "business as usual". Još je 2006. British Airways lansirao "zelenu" kampanju koju će kasnije prihvatiti većina avio-kompanija: svakom putniku sada je dana mogućnost da nadoknadi vlastiti udio ugljika ispuštenog letom tako što će se isti udio ugljika izvaditi iz atmosfere negdje drugdje. Drugim riječima, ako platite i time uložite u razvoj zelene tehnologije na nekom drugom polju, i dalje možete nesmetano letjeti i ostavljati svoj "otisak ugljika" po čitavom svijetu. I ponovo je na djelu poznati "Starbucks efekt" (platite kunu više koja će otići neuhranjenom afričkom djetetu, a vi nastavite mirno piti kavu kao da ste doista učinili neku promjenu) koji sada i ekologiju pretvara u lifestyle: nije ni čudo da je u posljednjem desetljeću sve popularniji termin "ugljična dijeta", koja označava redukciju ispuštanja ugljičnog-dioksida kroz dnevne aktivnosti poput kućnog grijanja, vožnje autobomila ili konzumacije određenih proizvoda.

Koliko čitav taj trend "zelenog konzumerizma" doista pomaže okolišu zorno je pokazao članak objavljen u New York Timesu pod naslovom "Koliko su zelena vaša umjetna božićna drvca?" (17. 12. 2010.). Prošle je godine u američkim kućanstvima za božićnu atmosferu bilo zaslužno 50 milijuna umjetnih borova naspram 30 milijuna pravih. Članak navodi stanovitog Kima Jonesa koji je za 200 dolara kupio umjetno drvce proizvedeno u Kini, misleći da time čini uslugu okolišu: "Ekološki sam osviješten, ovo ću drvce imati 10 godina, a to je 10 pravih drvca koja neće biti posiječena". Međutim, prema podacima koje iznosi taj članak, a do kojih je na osnovi procjene ispuštanja stakleničkih plinova, korištenja resursa i utjecaja na ljudsko zdravlje došla jedna ekološka konzultantska tvrtka iz Montreala, potrebno je čak 20 godina kako bi umjetno drvce postalo "zelenije" od pravog drvca. Godišnja emisija ugljičnog dioksida povezana s korištenjem pravog stabla svake godine iznosi samo trećinu one koju su stvorila umjetna stabla s prosječnim životnim vijekom od šest godina.

Vanjska politika u službi zelenog kapitala?

I tu se vraćamo na početak. Parafrazirajući poznatu Horkheimerovu krilaticu "Tko ne želi govoriti o kapitalizmu, taj neka šuti i o fašizmu!", trebali bismo reći: "Tko ne želi govoriti o zelenom kapitalizmu, taj neka šuti i o ekologiji!". I dok Shell, kao najprisutnija kao najprisutnija naftna korporacija u Senegalu foruma naglašava svoj okret prema Nije ni čudo da je Lula da Silva dočekan gotovo poput kakve "rock-zvijezde", ako dozvolimo mogućnost da Brazil ne nastupa samo kao promicatelj "socijalne pravde", već ujedno i kao investitorobnovljivim izvorima energije, Brazil kao jedna od najprisutnijih zemalja na Svjetskom socijalom forumu sa sobom je doveo Petrobras, najveću naftnu korporaciju u Latinskoj Americi. Možda nije ni čudo da je Lula da Silva dočekan gotovo poput kakve "rock-zvijezde", ako dozvolimo mogućnost da Brazil ne nastupa samo kao promicatelj "socijalne pravde", već ujedno i kao investitor (na okruglom stolu na kojem su sudjelovali i senegalski predsjednik Abdoulaye Wade i Samir Amin plijeskanje bivšem brazilskom predsjedniku nerijetko se pretvaralo u skandiranje "Ale, ale, Lula" i padanje u euforični trans). Uostalom, još je prošle godine Eric Toussaint, član Međunarodnog odbora Svjetskog socijalnog foruma upozorio da vanjska politika Brazila uvelike služi interesima brazilskih multinacionalnih korporacija, među kojima upravo Petrobras igra veliku ulogu. Štoviše, Petrobras, kao jedan od financijera Svjetskog socijalnog foruma, na svojoj će službenoj stranici eksplicitno ustvrditi "Ekološka odgovornost je dio naše misije i ona je duboko povezana s biznisom".

Govoriti o ekologiji, a pritom ne govoriti i o "zelenom" kapitalizmu zamka je u koju često upada i bolivijski predsjednik Evo Morales, koji je 2006., doduše, pokušao nacionalizirati sva naftna polja Petrobrasa u Boliviji da bi, nakon dugačkih pregovora, došlo do kompromisnog sporazuma. Premda je u svom govoru na otvorenju Svjetskog Socijalnog foruma Morales spomenuo i narodne pobune u Sjevernoj Africi te ih nazvao "revoltom protiv američkog imperijalizma", Bolivija se u Dakru najviše istakla upravo po pitanju klimatskih promjena. Kao što znamo, Bolivija je već neko vrijeme predvodnik među borcima za alternativni energetski razvoj. U prosincu 2010. u Cancunu Morales je naglasio da se sada "nalazimo u eri u kojoj više ne treba raspravljati o klasnoj borbi, klasna borba je gotova, sada se nalazimo u eri u kojoj valja raspravljati o životu u harmoniji s Majkom Zemljom. A Majka Zemlja – planeta, priroda, kako god je odlučili nazvati – ima prava. Baš kao što su u prošlosti Ujedinjeni narodi prihvatili Opću deklaraciju o ljudskim pravima, a onda i građanskim pravima, ekonomskim pravima i političkim pravima, a u posljednjim godinama i pravima starosjedilačkog stanovništva, Ujedinjeni narodi trebali bi raspraviti i prihvatiti Prava Majke Zemlje".

Međutim, kada govorimo o ekologiji, onda je nemoguće ne govoriti i o klasnoj borbi. Navedeni primjeri o siječi prašuma i trgovanju emisijskim kvotama potvrđuju da prije zalaganja za Prava Majke Zemlje valja izboriti elementarna ljudska prava, odnosno prava na jednaki razvoj. Drugim riječima, diljem svijeta se i dalje odvija klasna borba, borba između Prvog i Trećeg svijeta, borba između bogatog Sjevera i siromašnog Juga, a upravo je ekologija potvrda i manifestacija te klasne borbe, a ne naznaka njenog kraja. Da bi uopće došlo do života u harmoniji s Majkom Zemljom najprije je potrebno doći do pobjeda na području klasne borbe, jer u suprotnom nećemo imati ništa drugo doli novi "zeleni konsenzus", zelenu ideologiju koja korporacijama služi da i dalje eksploatiraju kako ljudski tako prirodni kapital, uglavnom porijeklom iz zemalja Trećeg svijeta.

Da bismo došli do toga početni je korak ono što Timothy Morton naziva "ekologijom bez prirode": umjesto utopijsko-romantičnog koncepta Majke Zemlje za kakav se zalaže Evo Morales, valja odbaciti sam pojam "harmonične prirode", a umjesto pozivanja na Prava Majke Zemlje, valja se sjetiti da ni Opća deklaracija o ljudskim pravima nije bila presudna za izvoljevanje većih ljudskih prava, već su se ona izborila klasnom borbom. Jasnije rečeno, do ekološke ravnoteže prije će doći borbom koja se trenutno odvija na sjeveru Afrike, nego korištenjem zastarjele taktike zalaganja za izradu deklaracija i sporazuma koji po ničemu i ni za koga nisu obvezujući.

*Srećko Horvat, publicist i suradnik HBS-a, i sam je bio jedan od sudionika Svjetskog socijalnog foruma održanog u Dakru (Senegal. Tekst je preuzet sa službene stranice  Heinrich Böll Stiftunga Hrvatska

H-Alter