Da nije bilo simpatije za NDH, vjerojatno nadbiskup Stepinac ne bi požurio već 12. travnja 1941. pohoditi Slavka Kvaternika. U međuvremenu je blagoslovio i osnutak te tzv. države
Piše: Drago Pilsel
Moramo li se baš u svemu ogledati u Alojziju Stepincu? Ili, je li dopušteno kritički išta o njemu misliti ili napisati? Gdje to piše, u kojim svetim spisima ili zakonima, da je loš Hrvat ili hrvatski građanin onaj tko se usudi išta kazati o Stepincu a da to ne bude u hagiografskom stilu?
Pitanja su to koja nam se nameću nakon još jedne, 51. obljetnice smrti bl. Alojzija Stepinca, proslavljene u četvrtak, 10. veljače. Toga dana su se čule ohrabrujuće i odmjerene misli, ali i neke fundamentalističke i isključive poruke. Bile su to, primjerice, riječi zagrebačkog pomoćnog biskupa mons. Ivana Šaška koji je predvodio misno slavlje (koje je prenosila televizija) u crkvi Presvetog Trojstva u blaženikovoj rodnoj župi Krašić.
Biskup reče: "Bl. Alojzije ostaje i kompasom i izazovom za hrvatsku zbilju i danas. Slobodno se može zaključiti – reci mi kakav je tvoj stav prema kardinalu Stepincu i reći ću ti je li ti istinski stalo do hrvatskog čovjeka i ljudskijega društva. On ostaje osporavanim znakom, a vjernicima i ponos, i uzor, i obveza".
Dakle, biskup Šaško kaže ovako: ako imaš u nečemu negativan stav o blaženiku Stepincu, ako se u svemu ne slažeš s njegovim ocjenama i potezima, ako ga u svemu ne braniš, itd., nije ti istinski stalo do hrvatskog čovjeka i ljudskijega društva. I ja to smatram još jednim oblikom domaćega talibanizma, nacionalšovinizma i sektaštva. Pa ću kazati i ovo: ako je biskup Šaško progovorio u Duhu i iz Duha, neka sam proklet jer sam loš Hrvat i još lošiji građanin. Uistinu sam sebičan, ništa me ne zanima, nikakav smisao za solidarnost nemam i nabolje me je ustrijeliti kao bijesnoga psa.
Jer, eto, ne mogu, po savjesti, prihvatiti sve što je Alojzije Stepinac tvrdio i učinio, naročito u doba rata. Smatram ga u mnogočemu odgovornim za strahote koje su se dogodile i tijekom rata i odmah nakon kapitulacije osovine zla i ne mogu u njemu u svemu pronaći uzora za današnji život. Sumnjam, ipak, da bi biskup Šaško u ulozi komesara prema meni bio milostiv kao što je blaženi Stepinac bio prema svojim komunističkim neprijateljima pa se ufam da je moja vjera, onako sitna i nikakva kakva jest, uz asistenciju Božje milosti izvanredan lijek od optužnice i potjernice koju pišu Šaško i njemu slični.
Mogu li očekivati milost od Šaška i od drugih članova episkopata koji nisu napravili nikakav znak otklona od sprege Stepinca i Pavelića, jednog nadbiskupa koji je podržao uvođenje rasnih zakona i jednog ratnog zločinca koji ih je temeljito provodio na divljenje nacista? Zašto bih gajio tu nadu? Već nas napadaju tezama da smo samo produžena ruka Udbe. Ma nemojte! Je li Udba ubacivala svoje tekstove u Stepinčev Katolički list? Ma, budimo ozbiljni!
Evo što je objavljeno u tom glasilu: "NDH stvorena je Božjom milošću, mudrim i požrtvovnim radom Poglavnika i ustaškog pokreta te voljom naših saveznika. Od osnutka Države (…) prošlo je kratko vrijeme (…) učinjena su djela, koja zadivljuju…" (nadbiskup Stepinac u članku "S nadom u bolju budućnost", KL, broj 32/1941.). I zašto se onda čuditi kada čitamo, po mišljenju povjesničara i publicista Ive i Slavka Goldsteina ("Holokaust u Zagrebu", Zagreb, Novi Liber-ŽOZ, 2001, poglavlje 37: "Katolička crkva, nadbiskup Stepinac i Židovi", str. 559-578), da se sam Stepinac načelno nije protivio donošenju rasnih zakona koje naziva "protužidovskima", već samo nekim njihovim aspektima i rigoroznoj provedbi?
Da nije bilo simpatije za NDH, vjerojatno nadbiskup Stepinac ne bi požurio već 12. travnja 1941. pohoditi Slavka Kvaternika. U međuvremenu je blagoslovio i osnutak te tzv. države. Samo četiri dana kasnije, 16. travnja, prvi dan po Pavelićevu dolasku u Zagreb, nadbiskup posjećuje poglavnika da bi izrazio odanost novom režimu.
Svojim je biskupima 28. travnja pak poslao okružnicu u prigodi uspostave (marionetske) hrvatske države ocjenjujući da se radi o "najzamašnijim događajima u životu hrvatskog naroda… o davno sanjanom i željovanom idealu"te zaključuje: "Je li potrebno isticati da je i u našim žilama življe zakolala krv, da je i u našim grudima življe zakucalo srce? Nitko pametan toga osuditi ne može (…) jer je ljubav prema vlastitom narodu Božjim prstom upisana u ljudsko biće i Božja zapovijed!".
A već tada je bila uništena sinagoga u Osijeku (14. travnja), već je bila donesena temeljna zakonska odredba (17. travnja) kojom se ozakonjuje najgori politički teror te nekoliko diskriminacijskih zakonskih odredbi protiv Židova i Srba i već se obilno razmahala sramotna huškačka kampanja u novinama i na državnom radiju. Svakome je moglo biti jasno da su vlasti novouspostavljene NDH krenule bitno drugačijim putem od onog kojim se ostvaruju etičke zasade kršćanstva i pravednog društva.
Općenito se može reći da je nadbiskup Stepinac bio fasciniran činjenicom da je hrvatska država osnovana i smatrao je da je treba apsolutno podržavati bez obzira na rasistički karakter njenih temelja. Eto, ja smatram da je to bilo strašno krivo i da je barem jedan dio Stepinčeve krivnje ovdje dokazan.
Od koga, onda, očekivati nadu u humaniju budućnost? Svakako od onih koji znaju da kršćanstvo ne smije biti potisnuto u svijet mita, nego mora biti poštivano da bi njegov navještaj rasvijetlio istinu o čovjeku grešniku.
0 Comments