U digitalnom svijetu, u finoj „paučini“ u kojoj se njiše planeta, već smo se dobrano navikli da je lako doći do naših dosijea, prepiske, dokumenata, kreditnih kartica i koječega. To je čak jedni prostor u kome nema zaborava – sve je zauvijek pohranjeno i prisutno u mreži.

Piše: Božena Jelušić

Sjećam se, iz perioda hladnog rata i straha od nuklearnog oružja, često bi se čulo kako tamo negdje, kod nekog važnog dugmeta, stoji običan čovjek, sličan nama, možda bolestan ili nesretan, možda sa najgorom medicinskom dijagnozom i zato spreman da sa sobom povuče u smrt ostatak svijeta. A to da se zapravo ništa nije promijenilo lijepo otkrivaju dokumenta koja objelodanjuje Vikiliks. Dok najmoćniji ubrzano traže moguću optužbu za Džulijana Asanža – terorizam ili seksualno nasilje –  pokazuje se da krajnje obični, trivijalni ljudi, sa mnoštvom ličnih, čak i medicinskih problema, sve vrijeme „drže prst na prekidačima“ koji uređuju naše živote. Istina, nisu u pitanju atomske bombe, ali svakako je u pitanju „prekidač“ kojim se pokreću ratovi i sukobi, opravdava ono što se ne smije opravdati, krše prava i slobode… Kao i uvijek, kod nas u Crnoj Gori ljudi nekako imaju pristup „svjetskim zavjerama“, pa se „čuje“ kako je Vikiliks namještaljka, kako iza svega "stoji Amerika" i slično.                                      

U digitalnom svijetu, u finoj „paučini“ u kojoj se njiše planeta, već smo se dobrano navikli da je lako doći do naših dosijea, prepiske, dokumenata, kreditnih kartica i koječega. Od trenutka začeća, kad ultrazvučni snimak ploda starog nekoliko nedjelja ostane u računaru ordinacije, moguće je pratiti sve naše tragove u pijesku života. Mreža je čak jedni prostor u kome nema zaborava – sve je u njoj zauvijek pohranjeno i prisutno, do trenutka kada neko ne posegne za onim što ga interesuje. Naravno, ne prestajemo zbog toga da se služimo Internetom, da i dalje šaljemo u onu paučinu sve svoje najličnije podatke, uvijek pomalo nelagodno svjesni da nas možda kontrolišu, prisluškuju, da nam, ako hoće, mogu nauditi.

Skoro da mi je lako zamisliti budući svijet u kome se više neće iz materijalnih dokaza, na primjer iz kosti drevnog pokojnika, otkrivati kako je izgledao i čime se hranio. Te „kosti“ će biti u finoj informacionoj prašini, polegloj u mirijadama impulsa u kojima smo zauvijek pohranjeni. Oni koji ushtiju, o nama će znati mnogo više nego što mi sami  o sebimožemo znati. Jer, mi stalno zaboravljamo, pogotovo neke naše negativne istupe i ponašanja. To zaboravljanje je blagotvorno – bez njega nikad ne bismo krenuli naprijed. U mreži, međutim, zaborava nema. Nečiji profil na Fejsbuku će zauvijek sačuvati mladalačko pijanstvo ili loš postupak. Sve će stići na naplatu jednom kad nas ne budu htjeli primiti na posao ili u školu. Ili, zamislite, kad naša djeca otkriju kojekakve slike roditelja i njihove problematične izjave.

Inače, jedino što nas kako-tako tješi kad je riječ o dostupnosti naših podataka je da mi možda nikome nećemo biti interesantni. I vjerovatno nećemo. Ali, što ako Vikiliks postane pravilo svuda? Na primjer – sitniji hakeri nađu načina da mjestimično „probuše“ lične podatke pa ljudi otkriju kako ih prijatelji ogovaraju. Najzad, ljudi često lažu, a određene laži su načini da se živi u društvu.

Dakako, postoji velika razlika između curenja privatnih informacija i curenja informacija koje se tiču krupnih društvenih pitanja koja treba da zanimaju svakog građanina, kako bi svijet bio bolji, a ljudi u njemu živjeli ljepše i dostojanstvenije. Ipak, manir je manir i sada se već teško zaustaviti.

Međutim, čovjek ne može a da ne navija za Džulijana Asanža. Poput nekog deus ex machina, on upada u sistem i razara ga. I svi sa nestrpljenjem, pomalo mazohistički, očekuju prljavi veš. Na svim se stranama gotovo cepti u priželjkivanju neočekivanih obrta. Poslije prvih žestokih ljutnji zemalja čije su tajne otkrivene, prašina se pomalo sliježe. Isljeđivanja se, dakako, nastavljaju, montaža procesa je u toku, ali se javlja i ideja da bi upravo Asanž mogao biti predložen za Nobelovu nagradu.

Što se mene tiče – ovakav iskorak je možda jedan od najvažnijih događaja u današnjem informatičkom svijetu. I sama gotovo da „navijam“ za Asanža, tog Robin Huda našeg doba. Ipak, kao i sve što se čovjeku događa, i Asanžov podvig je duboko ambivalentan, i on ima svoj plus i svoj minus. Dovoljno je da zamislimo kako ćemo se osjećati kad jednom procuri naša privatnost.