Ljudi su gladni, žive u trošnim kućicama, nemaju posla, ali svi imaju – mobitel. Istina, telefoniranje je u Ruandi vrlo jeftino

Piše: Maja Sajler Garmaz

Većina nas nije ni svjesna koliko smo sretni kada uđemo u dom, upalimo svjetlo, spremimo hranu u hladnjak, okupamo se u toploj vodi, pogledamo što je na televiziji ili na internetu. U selu Kivumu, smještenom oko 40 kilometara od glavnoga ruandskog grada Kigalija, sve nabrojeno nije moguće. To selo s oko 35.000 stanovnika još nema struju. Živi se uz fenjere i svijeće. Tu sudbinu s mještanima Kivumua dijele i fratri, među kojima je i hrvatski misionar fra Ivica Perić.

No zanimljivo je vidjeti kako se ljudi snalaze, kako žele koliko-toliko držati korak s vremenom i kako sve to, zapravo, rezultira nevjerojatnim kontrastima. Ljudi su gladni, žive u trošnim kućicama, nemaju posla, ali svi imaju – mobitele.

Istina, telefoniranje u Ruandi vrlo je jeftino, a bonove za nadopunu možete kupiti već za protuvrijednost desetak kuna, ali je mnogima i to mnogo. Unatoč tome, taj je uređaj važno imati, jer je postao određeni statusni simbol.

Ono što nas je odmah zainteresiralo je pitanje – kako ljudi, koji žive u mjestu bez struje, mogu napuniti baterije svojih mobitela. Odgovor smo dobili u četvrtak, kada se u Kivumuu održava lokalni sajam na velikom proplanku na ulazu u selo. Novitet je – akumulator! Lokalni je »biznismen« uložio u kupnju akumulatora, pa četvrtkom na sajmu, ispod jednoga drveta, za određenu naknadu nudi punjenje aparata.

Inače, sajam u Kivumuu pravi je kreativni nered. Tu se može naći svašta. Ljute papričice »pili-pili«, komad govedine s prašnjava drvenog stola, deseci vrsta voća i povrća, glinene posude, ali i papuče, kozmetika, odjeća… Svoje su mjesto tu našli i lokalni frizeri, postolari te krojači.

Dok se približavate mnoštvu ljudi koji tu trguju i kupuju, iz daljine vam se čini kao najveći mogući kaos koji možete zamisliti. No taj sajam ima svoj red. Uvlačenjem u mnoštvo koje na zemlji izlaže svoje proizvode, shvatit ćete da, iako tu nema klupa za prodaju, nego kako tko uhvati mjesto, sve ima itekako smisla. Prvi je red rezerviran za frizere. Njihovi su strojevi za šišanje priključeni na akumulatore. Uvijek imaju posla, jer je dobra frizura svakome važna.

U drugom ćete redu naći žene koje prodaju razno povrće – od mahuna, rajčice, luka, do tikvica i salate. Sve što vam padne na pamet! Red iznad njega obiluje raznim vrstama voća: bananama, mangom, papajom, ananasom, marakujom. Malo poviše mjesto zauzimaju lokalni postolari koji će vam popraviti i najizlizanije papuče. Zbog svoga umijeća, ali i zbog iznošenosti obuće seljana, uvijek imaju mnogo posla.

Slatki krumpir i deseci vrsta graha imaju posebne redove, jer ih je najviše. Potom ćete »naletjeti« na prodajnu izložbu glinenih posuda, ali i second hand odjeće za sve uzraste. Budući da je meso nešto što se ovdje ne jede baš često, na vrhu proplanka je najponosnija klupa. Na njoj se prodaje svježe meso. Četvrtkom ujutro u Kivumuu možete vidjeti kako netko od mještana u dvorištu razrezuje kravu. To znači da je odlučio da baš on tog tjedna zauzme najponosniju klupu. I postane »glavna faca« tržnoga dana.

Kada se na sajmu pojavi muzungu (bijelac), to je prava atrakcija. Svi podižu glave, prekidaju poslove, jer mnogi ovdje smatraju da su svi muzungu bogati, pa nam svi pokušavaju nešto prodati i to, naravno, po cijeni mnogo višoj nego što vrijedi za lokalne ljude. Zato je cjenkanje i pokušavanje snižavanja cijene na razinu onih koje vrijede za lokalno stanovništvo iznimno težak posao. No sve uvijek završi s osmijehom i rukovanjem.

Djeca nam radoznalo prilaze, svatko želi dotaknuti muzungua. Nakon dvije minute šetnje po selu, gotovo uvijek nam se pridruži barem pedesetak djece. To je onda cika, vika, smijeh, uz nezaobilazne povike – muzungu!

Svoj boravak u selu iskoristili smo i za posjet najstarijoj mještanki Kivumua, koju smo upoznali prije četiri godine, za prvog boravka u Ruandi. Margarette Mushoga nije sigurna koliko ima godina. Mještani Kivumua tvrde da ima oko 100 godina, a ona pak misli da joj je 120. Uostalom, muža je pokopala prije više od 30 godina i njoj vrijeme već dugo ne znači ništa. Rodila je desetero djece, a nadživjela njih sedmero.

Dok smo pokušavali ustanoviti koliko Margarette ima godina, razgovorom smo došli do zanimljiva podatka – sjeća se da je svoje prvo dijete rodila još u doba vladavine kralja Musinga u Ruandi. A Musinga je, kažu enciklopedije, vladao tada svijetu potpuno nepoznatom kraljevinom od 1897. do 1931. godine!

»Za moga života, u Ruandi su se dogodile četiri velike gladi. Jedno razdoblje gladi zvalo se "rumamura imbaba". Tada su čak i miševi ugibali od gladi, toliko je bilo malo hrane. Ljudi su jeli čak i nezrelo povrće, jer nisu mogli dočekati da dozri. To je bilo razdoblje velike gladi«, prisjeća se vremešna bakica koja ne razaznaje povijest po kalendarskim odrednicama, nego po razdobljima kojih se sjeća.

Iako u poodmakloj dobi, Margarette je vrlo aktivna. Još radi. Bavi se izradom glinenih posuda.

Ni uz pomoć brojne praunučadi, koja se svakodnevno igra u dvorištu njezine trošne kuće, ne može prebrojiti sve svoje potomke. Brojenjem dođe i do 50 djece, unučadi, praunučadi i prapraunučadi, onda se zabuni misleći da je nekoga zaboravila, pa odustane. Uostalom, Margarette ne zna brojiti. Zna samo da glinene zdjele na tržnici četvrtkom u Kivumuu prodaje za 100 do 200 ruandskih franaka, što je nešto više od dvije kune! Trguju njezini prapraunuci.

Inače, Margarette nije ni Hutu ni Tutsi, ona je pripadnica Batwi, najmanje zastupljenog plemena u Ruandi, koje se smatra lokalnom inačicom Pigmejaca. Batwe su u Ruandi oduvijek opstajale izrađujući grnčariju, tako da i ne čudi što je Margarette sljednica te tradicije. U Ruandi, Burundiju, Kongu i Tanzaniji ima ih samo oko 80.000.

Vjesnik