Kako otkriva upravo objavljena knjiga "And the Show went on" (Predstava je išla dalje), francuski intelektualci slavni po svom otporu okupacijskim snagama Trećeg Reicha i nisu se pretjerano uzbuđivali kad su potpali pod vlast nacističke svastike

"Samo mi je jedno bilo na pameti", izjavila je Simone de Beauvoir kad su Hitlerove trupe umarširale u Pariz, "da ne budem uhvaćena kao štakor u okupiranom Parizu."

Njemački su tenkovi u lipnju 1940. ušli u tihi i prazni Pariz u kojemu im nitko nije pružio otpor, kao uostalom ni u ostatku zemlje. "Nitko nije htio umrijeti za korumpiranu Francusku kojom su vladali bogataši", objasnio je Jean-Paul Sartre, tada meteorolog u vojsci, te dodao: "Sve dok nismo shvatili da su nacisti još gori."

No, u Parizu to kao da nisu svi shvatili, pa možda ni sam Sartre, koliko god kasnije tvrdio suprotno. Nakon samo nekoliko tjedana, kad je Treći Reich zauzeo Francusku koja je postala podijeljenom zemljom – dio pod njemačkom okupacijom, dio pod kolaboracionističkom vladom u Vichyju – život u Parizu vrlo se brzo na neki način normalizirao.

Premda je Vichy već ujesen 1940. zatvorio strance Židove, a u okupiranom su dijelu nastavnici morali potpisivati izjave da nisu židovske vjere, i premda je nad Parizom vijorila zastava sa svastikom, u kulturnoj prijestolnici svijeta stvari su potekle uobičajenim tokom, barem kad je posrijedi umjetnost, piše Alan Riding u novoj knjizi "And the Show Went On: Cultural Life in Nazi-Occupied Paris" (Predstava je išla dalje: kulturni život u Parizu pod nacističkom okupacijom).

Dok su 103 noćna kluba, bezbrojni bistroi, kao što je Café de Flore, i ostala sastajališta intelektualaca te 49 kabareta samo na Montmartreu radili punom parom, Beauvoir se, kao i mnogi umjetnici koji su pobjegli pred okupacijom, vratila u okupirani Pariz gdje se morala suočiti s teškim pitanjima: treba li ostati u Francuskoj i nastaviti se baviti svojim poslom ili nema umjetnosti ako nema slobode, pa preostaje emigracija?

"Ako svi koji nešto vrijede odu, što će ostati od Francuske?" zdvajao je apolitični Matisse s Francuske rivijere, dok je Sartre energično, ali znatno kasnije, izjavio: "Pod okupacijom smo imali dva izbora: kolaboraciju ili otpor."

No, izbor nije bio tako jednostavan. Kako piše Riding: "Život pod okupacijom nije stajao nepomično kao na fotografiji, nego se odvijao kao neprestana drama na pozornici na kojoj su istodobno postojali i lojalnost i izdaja, hrana i glad, ljubav i smrt, gdje se pomicala čak i crta koja dijeli dobro od lošega, otpor od kolaboracije."

Sam Sartre nije izabrao ni jedno ni drugo, nego je jednostavno, kao i mnogi, nastavio zarađivati za život pa je svoj "Bitak i ništavilo" objavio 1943. godine, usred okupacije.

Dok su neki umjetnici, kao što su Duchamp, Chagall i Mondrian, potražili sigurnost u Americi, mnogi su, poput Sartrea, ostali i radili kao da se ništa nije dogodilo.

Zabavni i noćni život se zahuktao pa su neki izvođači znali nastupati i u dvije predstave po večeri, jureći biciklom s jednog mjesta na drugo. U rujnu 1941. u Le Casino de Paris nastupao je tad već slavni Maurice Chevalier, u Lidu je publiku zabavljao komičar Jacques Tati, a Paul Derval, voditelj Les Folies Bergere, gdje su Nijemci često sačinjavali 80% publike, brzo je ponudio programe na njemačkom, s pjesmama poput "Lili Marlen" ili "Bei mir bist du schön".

Za Židove, naravno, nije bilo mjesta: neki su se kabareti oglašavali kao "čisto arijevski", a kad je popularna kabaretska pjevačica, Židovka Marie Dubas, oklijevala s odlaskom iz Francuske, u novinama su je optužili da se udala za francuskog časnika i prešla na katolicizam zbog karijere, te se zapitali: "Zar ona ne shvaća da židovsko pitanje nije vjersko, nego rasno pitanje?"

Antisemitizam je bio izrazito jak u Francuskoj i prije njemačke okupacije, piše Riding, pa su mnogi jedva dočekali priliku za obračun sa Židovima. Pisac Robert Brasillach uređivao je antisemitski list "Je suis partout", a Céline pisao pamflete protiv Židova koji su se prodavali u 100 tisuća primjeraka.

Arhitekt Charles-Edouard Jeanneret-Gris, poznatiji kao Le Corbusier, priznao je da su nastupila "teška vremena" za Židove, ali i napomenuo kako je njihova "slijepa pohlepa za novcem iskvarila zemlju". Le Corbusier se iz Pariza uputio u Vichy, u nadi da će ga vlasti poslati da sagradi novi Alžir, ali se u ljeto 1942. vratio u Pariz. Kasnije su njegovi prijatelji tvrdili da nije bio antisemit nego da samo nije podnosio masone, ali zauvijek mu je ostala reputacija prevelike bliskosti s Vichyjem.

Glazbenici i skladatelji u okupiranom su Parizu imali posla preko glave: Nijemci su hrlili u parišku operu u takvom broju da je upravitelj zgrade strahovao da će se stube izlizati pod njihovim čizmama, a s jednakim su žarom posjećivali i jazz klubove, kao što je Hot Club gdje je nastupao gitarist Django Reinhardt. Belgijanac ciganskog podrijetla, Django, 1943. odlučio je pobjeći u neutralnu Švicarsku, ali su ga Nijemci uhvatili na granici, gdje ga je prepoznao jedan oficir, obožavatelj… Vratio ga je u Pariz gdje je Django 1944. otvorio vlastiti klub.

Zvijezda glazbene scene bio je mladi dirigent Herbert von Karajan, član nacističke partije od 1933. On je u Parizu dirigirao Wagnerovu operu "Tristan i Izolda" u kojoj su pjevali njemački tenor Max Lorenz i francuska sopranistica Germaine Lubin, ljubavnica oficira Wehrmachta. Ona se divila Hitleru, a on njoj. Nakon susreta poslao joj je buket crvenih ruža i svoju fotografiju u srebrnom okviru.

Mnogi su glazbenici ne samo svirali za Nijemce u Parizu, nego i posjećivali nacističku Njemačku. Kad je pijanist Alfred Cortot 1942. u Berlinu izveo Schumannov glasovirski koncert uz Berlinsku filharmoniju, francuske vlasti su mu čestitale na "korisnom činu kolaboracije", a skladatelj Arthur Honegger nazočio je proslavi Mozartove obljetnice u Beču zajedno s kritičarem fašistom Lucienom Rebatetom i urednikom nacističkoga glazbenog tjednika. Nitko od njih nije odbio poziv, premda su dotad svi pariški orkestri izbacili židovske glazbenike, a Udruga skladatelja i glazbenih urednika čak je zatražila od svih 12.500 članova da se pismeno očituju kako nisu Židovi.

Honegger je bio među tridesetak glazbenika koji su se udružili u Nacionalnom glazbenom frontu kako bi pružili otpor okupatoru, ali ubrzo su ga izbacili optužujući ga za pretijesnu suradnju s Nijemcima.

No, teško je reći da je Honegger bio kolaboracionist, pomirljivo piše Riding, nego je "kao i njegovi kolege, jednostavno htio da se njegova glazba sluša", dok je također popularni skladatelj Francis Poulenc objasnio kako u glazbi "svi nalaze načina da zaborave tužnu sadašnjicu".

Zaborav se najlakše nalazio u skupim restoranima poput Maxima gdje se, unatoč nestašicama, moglo dobiti sve, od najboljeg šampanjca do najstarijeg konjaka, pa su onamo zalazili njemački oficiri, uključujući i Göringa. U Maximu su Nijemci gostili istaknute kolaboracioniste kao što su novinski izdavač Jean Luchaire, kazališna zvijezda Sacha Guitry ili svestrani umjetnik Jean Cocteau koji, doduše, nije podržavao Nijemce, ali isto tako i oportunistički slavio nacističke umjetnike kako bi zaštitio sebe i svojeg ljubavnika, glumca Jeana Maraisa koji se potukao s pronacističkim kritičarom.

 

Treba li svim tim umjetnicima predbacivati što su svaki na svoj način surađivali s okupatorom?, pita se Riding. Je li posrijedi bila kolaboracija ili jednostavno preživljavanje kad je Christian Dior u salonu svojeg šefa Luciena Lelonga krojio haljine za supruge njemačkih oficira, a Coco Chanel uz pomoć ljubavnika nacističkog oficira pokušala oduzeti tvornicu bivšim suradnicima Židovima, ili kad je izdavač Gaston Gallimard za glavnog urednika časopisa "Nouvelle Revue Francaise" postavio desničara Drieua La Rochellea kako bi i dalje izdavao knjige?

"Neka živi ovaj sramotni mir!" ironično je jednom uzviknuo Cocteau. "Moje je da pjevam, da pjevam bez obzira na to što se događa", izjavila je Edith Piaf 1940. dok su prvi vagoni s Židovima kretali prema logorima gdje ih je, od ukupno 75 tisuća otpremljenih iz Francuske, preživjelo tek dvije tisuće. S druge strane, Piaf je nastupala u logorima za ratne zarobljenike kraj Berlina i ondje se slikala sa zarobljenicima kako bi te slike kasnije iskoristili za lažne isprave i omogućili im bijeg. Kako je pjevačica rekla: "Nisam bila u pokretu otpora, ali pomogla sam svojim vojnicima."

Naravno, poslije rata mnogi su tvrdili da su bili na pravoj strani, premda je činjenica da se većina Francuza pridružila Pokretu otpora tek pred kraj rata. Picasso je, na primjer, postao član Komunističke partije u jesen 1944. Iako je Anthony Eden, britanski ministar vanjskih poslova u 2. svjetskom ratu, mudro rekao da "tko nije doživio užas okupacije, nema pravo suditi o ponašanju zemlje koja je to prošla", Francuska je sama sebi sudila i preoštro: tisuće zabavljača i umjetnika koji su radili u okupiranoj zoni optuženo je da su iznevjerili svoj narod i zaboravili na moralnu odgovornostu i strogo su kažnjavani. Između 10 i 30 tisuća žena koje su optužene da su spavale s Nijemcima ošišali su do gola, a bez suđenja smaknuto je gotovo 10 tisuća ljudi. Pisca Brasillacha su osudili na smrt zbog kolaboracionizma, ali i zbog homoseksualnih veza s neprijateljem i smaknuli ga 1945. Pred streljačkim vodom, Brasillach je uzviknuo: "Svejedno, neka živi Francuska!"

Globus