Problem Bošnjaka i jeste u tome što su, gajeći deceniju i po Radončića u svojim njedrima, pristali na banalizaciju svih i svojih vrijednosti.

Piše: Vildana Selimbegović

Fahrudin Radončić se dosjetio: nema tog sarajevskog drveta koje nije ogradio sobom. To je, valjda, njegov način da barem ovaj predizborni mjesec provede u ekološkoj akciji spašavanja drveća od psećih izlučevina. Od pasa se, dakle, očekuje da Savezu za bolju budućnost izađu u susret i to tako što će malu nuždu obavljati po Radončićevoj poruzi građanima BiH: pobijedimo beznađe.  

Nema, zaista, nikakve sumnje da je beznađe jedan od ozbiljnih problema ove zemlje u kojoj su ljudi izgubili svaku nadu dobrim dijelom zahvaljujući (i) Fahrudinu Radončiću. Bošnjaci, na koje žestoko atakuje, ponajviše. Ako ćemo pravo, na bošnjačkoj naivnosti je i sagradio svoju medijsko-kriminalno-građevinsku karijeru koju ovih dana pokušava kapitalizirati i političkom. Već je odavno dio urbane legende njegov dolazak s kesom u prijestonicu Bosne i Hercegovine, kao što je postalo i njegovo neukusno samohvalisanje i usporedbe malo sa Gazi Husrev-begom, malo sa Berlusconijem. No, čak i čuveni sarajevski humor polako uzmiče pred svakodnevnom agresijom Radončićevih stranačkih i medijskih topovnjača: kome je do šale kad su glavni akteri pod istragom Interpola i međunarodnih timova koji se bave razotkrivanjem poslovnih veza s mafijom?

Svojedobno, dok još nije legao na Dodikovu političku rudu, Branko Perić, današnji sudija Suda BiH, ovako je opisivao stanje u zemlji: svaka država ima mafiju, ali samo u Bosni i Hercegovini mafija ima državu! Sudija Perić, naravno, ama baš ništa nije učinio da se to i takvo stanje promijeni, već se odlučio za staru poslovicu: ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se. Između ostalog, i takve sudije dio su bosanskohercegovačkog problema koji se zove beznađe, ali i ne samo oni – u zemlji u kojoj mafija ima državu sve je dozvoljeno, pa čak i politički obračuni kakav je prije dva dana doživio Sulejman Tihić, predsjednik SDA, partije na čije biračko tijelo nesmanjenom žestinom Radončić atakuje već mjesecima.

U svom stranačkom saopćenju, koje nije prenio čak ni na stranicama svoje novine i koje, naravno, potpisuje pres-centar SBB-a, Radončić je Tihića opisao u prepoznatljivom Avazovom stilu redajući optužnicu na način koji je nepristojno čak i citirati. U nekoj, brutalno skraćenoj i higijenski podnošljivoj varijanti, Tihić je "lokalni tužitelj koji je kao neosviješteni Bošnjak držao sliku Stjepana Kljuića na zidu"; "u Haagu je svjedočio u korist Slobodana Miloševića"; "pije viljemovku, a tobože klanja pet vakat-namaza"; "podvaljen je Bošnjacima"; "Dodik ga grli i ljubi kao retardiranog"… Uz čitavu zbirku insinuacija, tako svojstvenu Avazovom utemeljitelju, stoji i preteška kvalifikacija: "Tihić je iz insceniranog logora izašao s kravatom i služio Fikretu Abdiću."

Ako je i od Radončića, previše je: njegove "inscenirane logore" koliko sutra bi – u svojoj odbrani – mogao upotrijebiti Radovan Karadžić, pozivajući se, posve utemeljeno, na vrijeme koje je Radončić proveo u Glavnom štabu Armije BiH. Nije neophodno da se Karadžić zamajava informacijama o tome šta je sve Radončić radio služeći Sefera Halilovića i kako je svoju štapsku karijeru nastavio zatvorskim preobraćenjem u tolikog Bošnjaka da se ustručava pomenuti odakle je stigao u ovu zemlju. Uostalom, zar "inscenirani logori" nisu parafraza Karadžićeve teze o "muslimanima koji granatiraju sami sebe"?

Naravno, sramotno ali istinito: niti jedno udruženje koje se bavi tobožnjom zaštitom odbrane BiH, Armije BiH i njezinih boraca nije reagiralo. Nije reagirao niti jedan političar, ali su portali, već tradicionalno naklonjeni tzv. opoziciji, s veseljem prenijeli ovo pljuvanje Tihića. Ne osvrćući se na Radončićeve objede. Nemaju političkog razloga: Radončićev rat protiv Tihića nije njihov rat, barem tako vole neslužbeno reći, službeno se nadajući ratnom profiterstvu i vlastitom stranačkom probitku. No, problem Bošnjaka i jeste upravo u tome što su, gajeći deceniju i po Radončića u svojim njedrima, pristali na banalizaciju svih i svojih vrijednosti. Ko je u ovoj zemlji od genocida napravio potrošnu robu? Ko je branio Gašija od Tužiteljstva? Ko je optužnicu protiv Zulfikara Ališpage za zločine počinjene u Trusini garnirao nadnaslovom: "Istaknuti komandant Armije BiH"? Uvijek i u svakoj prilici, odgovor je jednostavan: upravo Radončić.

To što je u međuvremenu uznapredovao do opservacija i istrage međunarodnih timova zainteresiranih za poslovne veze s albanskom mafijom, nije samo njegov uspjeh već i svih onih koji su ga godinama tetošili pothranjujući njegovu sujetu i računajući da je dobro što će neko umjesto njih druge valjati po blatu. Ne shvatajući da na taj način daju i svoj doprinos narastanju močvare. Danas se Radončić ostrvio na Tihića, koliko sutra odabrat će drugu metu, kao što to uostalom i čini svih ovih godina. Duboko uvjeren da će, čim svane 4. oktobar, biti u prilici da trguje – onako kako to radi sa Keljmendijem – sa svojim "političkim partnerima". Hoće li i njih oslovljavati sa "Đe si, genije", manje je važno: važno je ko će imati snage, pameti i političke volje da se zaista uhvati ukoštac sa kriminalom i korupcijom i konačno otme ovu zemlju od mafije. I od beznađa u koje nas je mafija i uvalila.

Oslobođenje