Civilno društvo više nije subjekt društvene tvorbe, nego moment društvene razgradnje

Piše: Boris Buden

Kliše heart & mind demokracije

Kliše je dobro poznat: U modelu suvremene parlamentarne demokracije zapadnog tipa, a drugog ni nema, civilno društvo ima jasno definirano mjesto i ulogu. Zamišljeno je kao sfera društva koja se proteže između sfere države s jedne i ekonomske sfere s druge, u mjeri u kojoj se ova u normativnom obliku tržišne ekonomije povijesno osamostalila, što će reći oslobodila kako ostataka pretkapitalisičkih ograničenja tako i državne regulative tipične za društva realnog socijalizma. Što se njegove uloge tiče, civilno društvo je u tom koncpetu neka vrsta heart & mind demokracije, topli, šaroliki, kreativni, kontingentni, "odveć ljudski" svijet (građanskog) života koji pulsira između hladne formalnosti državih institucija i tržišta na kojem gazduje egoistični, beskrupulozni i pohlepni bourgeois. Kao takvo, ono nije samo čuvar društvenih vrijednosti koje se (re)generiraju u privatnom svijetu obitelji odnosno artikuliraju kroz slobodne asocijacije građana, različite socijalne pokrete, udruge za zaštitu i promicanje manjinskih, religijskih, građanskih, itd. prava, kao i kroz sredstva javnog komuniciranja. Povrh toga, u topografiji danas realno egzistirajuće demokracije civilno društvo je jedino mjesto na kojem ona još može doživjeti svoju kvalitativnu ekspanziju, dakle, iskorak u novo, bolje, buduće. U civilnom društvu svaka još zapostavljena manjina može podići svoj glas, svaki još uvijek potisnuti identitet pokazati svoje lice, a omalovaženo pravo zatražiti priznanje i tako pogurnuti demokraciju naprijed, učiniti je još inkluzivnijom, još tolerantnijom, još pravičnijom. Ono je jedina sfera u kojoj postutopijsko društvo liberalne demokracije fantazira sebe u dimenziji (bolje) budućnosti.

Utopija civilnoga društva

Štoviše, početkom devedesetih, neposredno nakon konačnog kolapsa realsocijalističke utopije, Jean Cohen i Andrew Arato (u Civil Society and Politcal Theory) prepoznali su u civilnom društvu novi tip utopije, takozvanu "self-limiting utopia". Ovo samoograničenje znači samo jedno: civilno društvo ostaje vjerno utopijskim idealima modernosti, temeljnim ljudskim pravima, slobodi, jednakosti, demokraciji, solidarnosti, pravičnosti, itd., ali se odriče ideje revolucije kao sredstva u ostvarenju ovih ideala. Drugim rječima, utopija da, ali takva koja ne poteže revolver. Dakle, kreacija bez destrukcije, progres bez nasilja, društvena borba bez politike. Ovo potonje znači da civilno društvo ne vodi nikakvu svoju politiku, nego takoreći izvana utječe, odosno vrši pritisak na političku sferu i tako, u stanovitom smislu iz druge (nepolitičke) ruke, postiže svoje političke ciljeve.

Paradoks nakon slamanja komunizma

Tako smo dakle ušli u razdoblje postkomunističke tranzicije – s utopijom civilnog društva. U to vrijeme, vrijeme pada komunizma kada Cohen i Arato dovršavaju svoju knjigu o civilnom društvu, nad tim se pojmom zavrtila aura povijesnog subjekta. Riječ je o uvjerenjue da je upravo civilno društvo odigralo ključnu ulogu u slamanju totalitarnih diktatura u Istočnoj Evropi. I doista, sjetimo se samo poljske Solidarnosti, najsvjetlijeg primjera odlučne borbe samoorganiziranog civilnog društva za ljudska prava, demokraciju i općedruštveni prosperitet. Tko je, ako nije civilno društvo, srušio komunistički totalitarizam?

Ali dogodio se paradoks. Tek što je iz ruina realsocijalizma izašlo kao pobjednik civilno društvo kao da je netragom nestalo. Tko se recimo devedesetih, bilo praktički na civilnodruštvenoj sceni, bilo teorijski, suočio s ideologijom postkomunističke tranzicije zna jako dobro o čemu je riječ: jedan od glavnih nedostataka friškooslobođenih postkomunističkih društava u odnosu na razvijene zapadne demokracije prepoznat je upravo u – nerazvijenosti civilnog društva. Odjednom se to isto civilno društvo koje je još jučer srušilo komunizam našlo "u povojima" nespretno pokušavajući napraviti "svoje prve korake" i izliječiti se od svojih "dječjih bolesti". U razvoj civilnog društva, djelovanje njegovih udruga i inicijativa, njegovih "slobodnih" medija, itd., uložena su u sljedećim godinama ogromna (zapadna) sredstva. Ali pitanje, kamo je najednom nestalo ono junačko civilno društvo koje je srušilo komunizam, kako se to preko noći pretvorilo u svoju djetinju karikaturu koja bez pomoći izvana ne može ni preživjeti, to pitanje nikada nije jasno postavljeno. Ostao je dakle paradoks s kojim i danas živimo, paradoks koji ukazuje na neukidivu proturječnost u samoj ideji civilnog društva odnosno u teleološkoj definiciji njegove uloge u sustavu suvremene parlametnarne demokracije.

Civilno društvo i teorija hegemonije

Zanimljivo je da je još Gramsci razumijevao civilno društvo u smislu kulturne razlike. Činjenicu da je na Zapadu, gdje su industrijski proletarijat i njegove političke organizacije bile najrazvijenije, revolucija izostala, a da se naprotiv dogodila u zaostaloj Rusiji, on je protumačio različitim stupnjem razvijenosti civilnog društva. Na Istoku ono je tek u razvoju, još je "pihtijasto", kako je Gramsci pisao. Stoga se ondje kapitalizam još mogao srušiti jurišom na Zimski dvorac. Na Zapadu, naprotiv, država je samo jedan istureni rov iza kojeg se rasprostire široko razgranata mreža utvrda i kazamata, "robustno" civilno društvo. Tek na tom terenu odnosno na bojnom polju kulture moguće je dugotrajnom borbom za hegemoniju ("rovovski rat"), promijeniti postojeće.

No Gramsci, koji je svojom teorijom hegemonije upravo na terenu civilnog društva otklonio ekonomski determinizam dogmatskog marksizma, odmah ga je na istom terenu obnovio, ali u kulturnom vidu. Mogućnost emancipacije sada je izravno limitirana unaprijed zadanim stupnjem kulturnog razvoja. Za razliku od centra industrijskog kapitalizma periferija ne raspolaže civilnodruštvenom infrastrukturom, nužnom pretpostavkom emancipacije. Drugim rječima, ona je kulturno zaostala. (Nekih šest decenija kasnije, slijedeći istu logiku, Habermas će Istočnu Europu oslobođenu od komunizma nazvati svijetom "zakašnjelog modernizma").

Zapad kao svrha i uzrok postkomunističke tranzicije

Tako je emancipacijska teorija hegemonije i sama postala instrument (zapadne) hegemonije. Tek u tom kontekstu možemo razumjeti onaj recasting do kojeg je početkom devedesetih došlo u povijesnoj drami pada komunizma kada je ulogu subjekta demokratske emancipacije, u kojoj su do tada tako suvereno nastupala civilna društva Istočne Europe, iznenada preuzeo Zapad kao idejni i materijalni pokretač, uzor, norma i napokon sam cilj postkomunističke tranzicije, svrha-uzrok (causa finalis) demokratske emancipacije. Otuda konačni dojam da komunistički totalitarizam nisu pobijedila – doslovno svojim golim rukama – njegova pobunjena civilna društva, nego Zapad sam. Riječima jednog tranzitologa: "The outcome represented the victory of the West's methods of political and economic organization …». To objašnjava kako iznenadni nestanak pobjednika, civilnih društava Istoka, s postkomunističke političke scene, tako i «bratsku pomoć» Zapada u popuni te praznine, tranzicijskom procesu izgradnje civilnog društva, procesu koji taj isti Zapad entuzijastički potiče i ujedno evaluira.

Što nam govori ovaj obrat? Da se onaj, tko je nekritički prihvatio teleološko shvaćanje uloge civilnog društva u unaprijed zadanom modelu parlamentarne demokracije, dao naivno uloviti u zamku nove hegemonije. Pojednostavljeno rečeno: ono što protagonisti izgradnje civilnog društva u postkomunizmu subjektivno doživljuju kao prometejsku borbu protiv primitivizma, provincijalizma, inertnosti, ukratko, kulturne zaostalosti svojih društava, objektivno predstavlja regrutiranje lokalne kompradorske elite. Dakako, u interesu nove hegemonije, tj. reprodukcije kapitalističkih odnosa dominacije, ovisnosti i eksploatacije.

Pihtijasti karakter civilnog društva u Hrvatskoj

Obrat o kojemu govorimo – hegemonijalna desubjektivacija civilnog društva u procesu postkomunističke tranzicije koja se manifestira u prividu njegove nerazvijesnosti, slabosti, krhkosti, njegova, kako bi Gramsci rekao, još pihtijastog karaktera – također se odigrao u Hrvatskoj i to na posebno upečatljiv način. Da podsjetimo: prvi čin demokratske emancipacije u Hrvatskoj je u cjelosti insceniralo i izvelo upravo civilno društvo. Riječ je o povratku spomenika Bana Jelačića na tadašnji Trg Republike (1989/90.), aktu koji simbolički markira kraj jednopartijske diktature i konačni nadolazak demokracije. U sljedećih desetak godina u toj istoj, ali sada demokratskoj, tranzicijskoj Hrvatskoj, srušeno je odnosno devastirano oko 3000 drugih spomenika, među njima i onih koji svojom umjetničkom i kulturnom vrijednošću sigurno nadmašuju Ferkornovog konjanika iz 19. stoljeća. Međutim, ovo tako impozantno "postignuće" civilnog društva jedva da je zamjećeno. Kao da ga je izvela neka nevidljiiva ruka, a ne jedna, da se oponovo poslužimo Gramscijevim izrazom, "robustna" mreža civilnodruštvenih aktera koja se protezala od najuglednijih kulturnih i obrazovnih institucija, Crkve, odnosno najmoćnijih medija koji su udruženim snagama ovu monstruoznu destrukciju ideološki pripremili i profesionalno prešutjeli do grassroots udruga nahuškanih militanata koji su samoinicijativno – ukoliko im već njihova demokratska država nije logistički izišla u susret – obavili ovaj golemi posao.

Dojam, dakle, da je u postkomunizmu civilno društvo nerazvijeno i neučinkovito vara. On je efekt derealizacije, odsijecanja od percepcije onog dijela društvene stvarnosti koji je došao u proturječje s normativnim načelima na kojima se temelji liberalnodemokratski koncept civilnog društva. Ova derealizacija je nužna da bi se očuvalo uvjerenje kako je visoko razvijeno civilno društvo ključni jamac istinske demokracije. Ako smo naime prihvatili tu teleologiju, onda nam se svaki nedostatak te demokracije, ili zašto ne, svako zlo koje je ona kao sustav sama skrivila, ukazuje kao posljedica nedovoljno razvijenog civilnog društva. Stoga, the show must go on. Sizifovska mobilizacija na izgradnji civilnog društva ne smije se zaustaviti, ako ni zbog čega drugoga onda zato što upravo ona perpetuira kulturnu razliku između društava s razvijenim i društava s nerazvijenim civilnim društvima i tako u ovim potonjima automatski reproducira kompradorsku elitu kao polugu nove hegemonije i eksploatacije.

Afganistan primjer paradoksa

Nije li danas upravo Afganistan najbolji primjer ovog paradoksa. Zapad, koji je uvjeren da implementacija demokracije u toj zemlji ne uspijeva upravo zbog nerazvijenosti ondješnjeg civilnog društva, ustrajat će u naporima za njegovu izgradnju čak i onda kada gubi rat protiv tog navodno jedva postojećeg civilnog društva. Jer ono ne sačinjavaju samo građanske udruge za manjinska, recimo ženska prava, nego i udruge talibana, islamista, nacionalista, narkomafijaša …

Da naprečac zaključimo: civilno društvo nije po sebi ni dobro ni loše, ono čak nije po sebi ni ravijeno ni nerazvijeno. Ima ga naime uvijek samo onoliko koliko se razvilo borbe na njegovu poprištu. Pogrešno je pripisivati mu konstruktivnu ulogu u nekom unaprijed zadanom društvu, pogotovo ne u teleološkom smislu, na primjer u smislu optimiranja postojećeg modela (neo)liberalne demokracije. Ono dakle nema ni svoju jasno definiranu društvenu ulogu, niti unaprijed određeno mjesto u društvu. Civilno društvo ne stanuje (više) u nekoj od društvenih sfera kao u svome domicilu. U razdoblju globalnog kapitalizma i postindustrijske transformacije izblijedila je svaka jasna demarkacija između autonomnih društvenih sfera koje su svojedobno odlikovale društva klasičnog industrijskog modernizma. Ne samo da je kultura postala najpropulzivnijom granom postfordističke ekonomije, nego ju je – upravo u obliku civilnog društva – danas nemoguće razgraničiti od politike. U tom procesu epohalne transformacije i samo civilno društvo izgubilo je svaku sličnost sa svojim normativnim idealom.

U prostoru globalnog kapitalizma

Zahvaćeno procesom nezaustavljive hibridizacije -antiglobalistički fašisti, rasistički gayovi, nacionalističke feministkinje, itd – ono je normativno sasvim kolabiralo. Nikakav se jedinstveni telos više ne može pripisati njegovim beskonačno heterogenim akcijama. Naposljetku, ni sama hegemonija, najsublimniji proizvod civilnog društva, danas više nije u stanju artikulirati iskustvo društvenog totaliteta i tako (re)generirati jednom zauvijek propali fundament društva kao cjeline, kako to od njega očekuje teorija radikalne demokracije. Civilno društvo ne proizvodi više onaj diskurzivni temelj na kojem se društvo osovljuje kao cjelina, nego otvara pod njim politički ponor u koji propadaju njegovi raspršeni fragmenti. Iz raspukle tikve nacionalne suverenosti, koja je od Westfalskog mira naovamo politički udomljavala ono što smo donedavno još zvali društvom danas se sirova postsocijalna društvenost slobodno razlijeva u nedefinirani prostor globlanog kapitalizma. U tom kontekstu civilno društvo više nije subjekt društvene tvorbe, nego moment društvene razgradnje – destrukcije koja žudi za svojom krativnom svrhom, nasilja koje nije zaboravilo progres, političke borbe čiji je ishod neizvjesniji no ikad prije.

H-Alter