Članovi tima Instituta za nestale osobe u BiH koji već sedmicama vade kosti iz Perućca, vještačkog jezera na Drini, akumuliranog između Bajine Bašte i Višegrada… Ekipa Dana, koja je dobila odobrenje da se ukrca u deset tona težak transportni helikopter, imala je prilike uvjeriti se iz zraka u širinu prostora čiji svaki milimetar treba prekopati

Piše: Eldin Hadžović

Oni su ubijani na Starom mostu u Višegradu, u samom gradu, župi i u okolnim selima koja su u to vrijeme "čišćena" od Bošnjaka. "Sve vrijeme se zna da su ta tijela završila u jezeru, mi znamo da se 824 osobe iz Višegrada još uvijek smatraju nestalim; znamo da su i neka tijela spaljena, ali nema sumnje da se ovdje radi o posmrtnim ostacima Bošnjaka ubijenih u Višegradu 1992.", govori Amor Mašović, vođa tima Instituta za nestale osobe u BiH koji već sedmicama vade kosti iz Perućca, vještačkog jezera na Drini, akumuliranog između Bajine Bašte i Višegrada. Trideset i više godina je prošlo otkako je jezero posljednji put isušivano, a sve su prilike da će proći još toliko vremena dok se ovim platoom ponovo ne bude moglo pješice. Mašovićev tim koristi jedinstvenu priliku i doslovce "češlja" dno isušenog jezera u potrazi za ljudskim kostima. Ovoga puta njihova potraga se razlikuje od dosadašnjih: masovne grobnice su uglavnom skrivene po gudurama ili su leševi ubijenih bacani u prirodne jame kojih je porozna bosanska zemlja puna, međutim ovdje tijela nisu duboko ukopana, ali jesu raštrkana po platou dugačkom preko 50 kilometara. Za proteklih 18 godina po njima je napadalo desetak i više centimetara mulja. Čim je sunce upeklo, muljevito dno jezera počelo je zijevati ružnim pukotinama, sličnim ljuskama nekog neobičnog gmaza, a iz pukotina su se bukvalno počele izdizati ljudske kosti.

"To je nevjerovatno", kaže antropologinja Eva Klonowski, koja je također dio Mašovićevog tima, "kao da zemlja želi da što prije izbaci iz sebe njihova tijela." Dok to govori, Eva pokazuje kako su našli jedan od prvih skeleta: čim se mulj stvrdnuo pojavila se najprije noga, da bi ubrzo bio potpuno otkriven leš muškarca koji je ležao licem prema mulju.

Polje kojim se kreću istražitelji Instituta za nestale osobe ogromno je. Vojska im je na raspolaganje stavila i helikopter, koji će prevoziti radnike s jedne obale na drugu, jer drugog načina da se dođe do Starog Broda, sela u koje gledamo, nema: tu je zapravo desetak kuća i spomenik Srbima koji su, prema natpisu na ploči, ubijeni 1942. Iako natpis kaže da su na tom mjestu ustaše ubile 6.000 Srba, nije pronađena niti jedna kost koja bi tako nešto potvrdila. S druge strane, pronađeni su posmrtni ostaci njemačkih vojnika iz Prvog svjetskog rata, koji su na obali Drine, u blizini Mušićke stijene, bili sahranjeni u vrijeme dok jezero nije bilo ni u planu. Ekipa Dana, koja je dobila odobrenje da se ukrca u deset tona težak transportni helikopter, imala je priliku uvjeriti se iz zraka u širinu prostora čiji svaki milimetar treba prekopati. Iz zraka, ova površinom nesumnjivo najveća masovna grobnica, izgleda još morbidnije. Korito isušenog jezera, kojim meandrira rijeka, zjapi mutnoplavo, kao da će svakog časa progutati i helikopter i posadu, i radnike-komunalce Rada, Pokopa i Parkova i nas, zlehudnike, zajedno sa svim dušama i tijelima koje toliko dugo skriva.

Ta Mušićka stijena je, izgleda, u svakom ratu služila kao mjesto pogodno za egzekucije.

Terenski rad: Pod kišom metaka Netom po ispuštanju hidroakumulacije iz HE Bajina Bašta, u prvim danima istraživanja masovne grobnice, pucano je na tim Instituta za nestale osobe. O pucnjavi na članove ekipe Amora Mašovića obaviještena je Policijska stanica Višegrad i očekuje se, kako se to birokratsko-policijskim rječnikom kaže, "obavljanje uviđaja i otkrivanje počinilaca". U stvarnosti, "uviđaj" je trajao deset minuta, jedno zrno je pronađeno, a policajci su odmah zaključili da je u pitanju zalutali lovački metak i – zatvorili slučaj. "Lovca" niko nije ni pokušao pronaći.

Pronađena je i nekropola stećaka, o čemu će brigu povesti državna Komisija za zašti tu nacionalnih spomenika. Naravno, prona đeno je preko 50 tijela Višegrađana, na du šu braće po nožu, Sredoja i Milana Lukića i njihovih Belih orlova, zbog kojih jedan leži tridesetogodišnju, a drugi doživotnu robiju. Ostat će upamćeno da je za ove zločine na 15 godina zatvora osuđen još i njihov vojnik Mitar Vasiljević. Ostat će upamćeno da će se, i kad tijela što ih Drina nakon toliko godina izbacuje budu identificirana, i dalje tragati za skoro osam stotina Bošnjaka iz Višegrada.

"Pogledajte", skreće nam Mašović pažnju na fluorescentnu zastavicu koja označava mjesto na kojem počivaju pronađene kosti, pošto ih bez vještaka sudske medicine niko ne smije pomjeriti: muška čizma, mogla bi biti i lovačka gojzerica, izviruje iz tla. Žica, kojom je nesretnik bio povezan još je tu. Dok gledam u spojnicu koja pričvršćuje žicu, zamišljam ruku u maskirnoj uniformi, s amblemom dvoglavog bijelog orla, kako kliještima uvrće, dok ne bude sasvim siguran da njegova žrtva neće stići nidokle, osim do Drine.

"Evo, ovo je tipičan nalaz. Ja već duže vremena tvrdim, a ovo je samo dokaz da sam bio u pravu: Drina je najveća masovna grobnica u Bosni i Hercegovini. Nažalost, lako je moguće da je jedan dio tijela bespovratno uništen u turbinama brane, ali…", naš sugovornik sliježe ramenima. "Svjedočenja preživjelih su upućivala na to. Drina je, naravno, grobnica i mnogih drugih Bošnjaka – iz Zvornika, Bratunca, Srebrenice, Foče, iz svih naselja u blizini Drine." Sreća je pa da na dnu nema više stijena i oštrog kamenja, što umnogome olakšava potragu. Ekipa Instituta ima ograničeno vrijeme. Iz Bajine Bašte su najavili da će remont trajati do 25. augusta, nakon čega će voda ponovo biti puštena u korito. Dok obilazimo plato, Mašović telefonom dobija informaciju da su dobili još malo na vremenu – redovni remont turbina i zatvarača hidroelektrane Bajina Bašta obuhvatit će, a to je sada informacija od krucijalnog značaja, i turbine br. 3 i 4, što istražiteljima daje produženje roka: do 20. septembra. To je u svakom slučaju nedovoljno – ekipu čeka 108 kilometara pješačenja, najprije jednom, a onda i drugom obalom jezera. Do sada je pretraženo područje od višegradske na Drini ćuprije, do Slapa, mjesta na kojem se rijeka Žepa ulijeva u Perućac. Dakle, do sada su pretražena 23 kilometra. Oko četvrtine.

U Slapu su izbjeglice i mještani, tokom 1992., nakon ubistava u Višegradu, izvukli 140 plutajućih tijela – u samom Slapu 126, u Kameničkom Točilu četiri, u Lukama tri i malo dalje nizvodno još sedam tijela. Postoje zabilježena svjedočenja mještana, koji su u to vrijeme slušali srbijanske, to jest obližnje radiostanice, preko kojih je tadašnji upravnik HE Bajina Bašta javno apelirao da se tijela ne bacaju u Drinu "jer prave probleme na brani". Još uvijek je tajna šta se desilo s tijelima koja su, o čemu također postoje svjedočenja, plutala nadomak hidroelektrane u Bajinoj Bašti. Na tom istom mjestu je survana u rijeku i hladnjača s tijelima kosovskih Albanaca ubijenih krajem devedesetih. Slučaj je poznat: tijela su, zajedno sa sandukom hladnjače isplivala na površinu, nakon čega ih je pokupila ista policija koja ih je tu i bacila. Pedesetak tijela je zatim s tog mjesta prebačeno do ušća rijeke Dervente u Drinu, na srbijanskoj obali, gdje su zakopana u plitku masovnu grobnicu, koja je tek nedavno ekshumirana.

Srbijanski tim istražitelja za traženje nestalih, predvođen Gvozdenom Gagićem, našao je šasiju i motor spomenutog kamiona, a srbijanski tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević je, razumije se, potvrdio da je istraga u toku.

Za sve to vrijeme, Drina teče. Na njenim obalama, u mjestu Đurevići, gdje istražitelji Instituta prekopavaju centimetar po centimetar, i život teče dalje. Komšija Vojislav, čija se kuća nalazi doslovce deset metara od mjesta na kojem su izvađene ljudske kosti, raspitivao se kod istražitelja ko će mu nadoknaditi štetu, odnosno šljive koje su opale s voćki, a koje su radnici pogazili kolima. "Prestao se raspitivati kad sam mu rekao neka to pita ljude iz Tužilaštva BiH, kad oni njega budu pitali gdje je bio kad su tijela plutala Drinom, nekoliko metara od njegove kuće", kaže nam jedan od istražitelja, pokazujući nam kuću.

U bašti sjede dvije žene, čiste ribu, uživajući na suncu.

 

Pozdravljamo ih i molimo da se umijemo na česmi u njihovom dvorištu. Kao med ljubazna domaćica nas uslužuje, donosi nam i ubrus. Kaže da je rodom iz Srbije, da radi u Beogradu kao medicinska sestra. Mi kazujemo ko smo i šta smo, ona pruža ruku u znak pozdrava i predstavlja se: Daca.

"Daco, gdje Vam je suprug?", pitam je.

"Tu je Vojo, blizu, otišao je na pecanje", odgovara domaćica, pokazujući rukom preko ramena, prema rijeci.

"Sad na pecanje?! Pa, ima li ribe otkako se ovo voda povukla?"

"Ih, ima, kol'ko ‘oćeš", odgovara Daca. "Baš juče je Vojo donio 50-60 grgeča, evo ovolikih. Ima ribe, i to dobre", reče, odmjeravajući rukama tridesetak centimetara.

"Ama, smetaju li mu ovi ljudi što kopaju po obali, mogu mu sve ribe poplašiti?", opet pitam.

"Ma, ne smetaju, oni rade svoje, mi svoje, niko nikom ne smeta!", odgovara Daca.

"Ne smeta vam ni to što su vam deset metara od kuće iskopali pedesetak leševa, ne smeta vam ni da jedete ribu iz rijeke?!"

"Pa, šta da radimo sad – mi nismo odavde, ne znamo ni šta su našli na tom mjestu, a ni ne zanima nas. Ovdje dođemo tri sedmice na odmor, mir, tišina, priroda, ni ja ni moj Vojo nemamo veze sa tim leševima ni sa događajima od prije osamnaest godina. Ja nisam odavde, a nije ni Vojo."

"Fino. Hvala na vodi. Sad moramo ići. Uzdravlje!"

Istražitelje i ravnodušne komšije ostavljamo na obali Drine, najveće masovne grobnice u Bosni i Hercegovini. Radnici će tog popodneva ručati paštetu iz konzerve, a Vojo i Daca, valjda, one grgeče. 

BH Dani