Organizatori izložbe Zabranjena umjetnost 2006 osuđeni za podsticanje mržnje
Piše: Sloboda izražavanja
Organizatori umjetničke izložbe radova sa religijskim simbolima iz 2007. godine su proglašeni danas u Moskvi krivima za podsticanje mržnje, u procesu koji su kritikovali borci za građanske slobode.
Jurij Samodurov, bivši direktor muzeja Saharov u kojem je izložba održana, i komesar izložbe Andrej Erofejev "počinili su djela kojima su podsticali mržnju", kazala je predsjednica suda Taganski prilikom čitanja presude, prenose agencije Itar-Tas i RIA Novosti, prenosi Beta.
Tužbu je podnijela jedna ogranizacija bliska Ruskoj pravoslavnoj crkvi.
Patrijarh Moskovski i sve Rusije Kiril nije ima ništa protiv da se sudsko gonjenje sprovodi u ime crkve.
Izložbu Zabranjena umjetnost – 2006 činili su eksponati koje su direktori drugih muzeja smatrali previše šokantnim za izlaganje. Među eksponatima bila je fotomontaža fotografije u okviru za ikonu, kao i fotografija kavijara u ikoni. Tu su bile i reprodukcije religioznih slika sa Mikijem Mausom na njima.
Na konferenciji za štampu uoči poslednjeg zasijedanja suda, Andrej Jerofejev i Jurij Samodurov su iznijeli svoje mišljenje o spornoj izložbi.
Samodurov smatra da, bez obzira na to kakva bude presuda suda, tačku na tu priču sud neće postaviti, zato što ni oslobađajuća ni optužujuća presuda neće odgovarati masi ljudi. Bivši direktor muzeja Saharov je siguran da je danas borba protiv agresivnih zabrana jedini izlaz za one ljude koji smatraju savremenu umjetnost i njen jezik principijalno važnim, za one koji ne žele da Rusija bude "pravoslavna Saudijska Arabija". "Nikada nijesam bio borac protiv religije i neću ni biti, ali smatram da religiozna i nereligiozna svijest dopunjavaju jedna drugu, one su uvijek postojale i uvijek će postojati".
Andrej Jerovejev glavni problem vidi ne u konfliktu umjetnosti i religije. On skreće pažnju na ideološku pozadinu akcija inicijatora sudske rasprave – Narodnog sabora.
"Taj pokret je nastao prije nepunih 10 godina od ostataka rafsormirane neofašističke partije RNE i ostalih nacionalističkih pokreta", kaže Jerofejev. "Narodni saobr nije originalna pojava, već prilično tradicionalna i dosljedna u svojoj kulturnoj politici. Neonacisti u svim zemljama tradicionalno su borci protiv savremene umjetnosti. Tačno tako su postupali i njemački nacisti, kada su priređivali pogrome izložbi degenerativne umetnosti".
Jerofejev se, u pismu patrijarhu Kirilu, ipak izvinio što je nehotice dirnuo osjećanja vjernika, dok Samodurov nije priznao da se osjeća krivim. Sama činjenica suđenja ljudima koji su sebi dozvolili možda previše slobodno, ali, ipak, umjetničko izražavanje, podijelela je rusko društvo – 58 posto anketiranih od strane sociologa Levada-centra smatra da ljudi treba da imaju slobodu govora i pravo na javnu kritiku religije, dok je 40 posto ruskih građana protiv objavljivanja djela koja izazivaju proteste, koja dotiču religiozna osećanja, prenosi Glas Rusije.
Stav Ministarstva kulture Ruske federacije, nešto prije izricanja presude, izrekao je ministar Aleksandar Avdejev. On je rekao da za organizaciju ove izložbe uošte ne treba suditi, jer organizoatori nijesu prešli crvenu liniju zakona.
A sto je sa ljudima koji imaju “ne-religiozna osjecanja” (ateisti, agnostici, i ostali slobodno-misleci ljudi)?
Vjerski fundamentalizam prijeti – ponovo – svijetu. Treba li podsjecati da je Hriscanska crkva, vec jednom, prekrila Evropu hiljadu-godisnjom tamom (do Renesanse). Vjerski fundamentalizam je karakteristican za monoteisticke religije (Judaizam, Hriscanstvo i Islam) jer je “njihov Bog” jedan – i jedini u pravu. I ljubormoran Bog (“nemoj imati drugih bogova osim mene”). Svi koji ne vjeruju u tog jed(i)nog Boga su “nevjernici” koje treba istrijebiti.
Rusiju moze spasiti samo neki novi Petar Veliki.
i meni pade Petar na pamet… porez na brade :)… inače ovo je suludo kako su ova društva postala konzervativna…
kavijar na ikoni je odličan. naročito poslije par dana…
Ne vjerujem ni ja u instituciju države, pa ne mogu da se sprdam sa njenim simbolima. Siguran sam da bi me neko tužio (i osudio) kada bih organizovao izložbu državnih simbola upotpunjenih slikama penisa ili kukastog krsta. Ako državni simboli mogu da budu zaštićeni, logično je da mogu i hrišćanski (religijski).
Pitam se, zašto nevjerujući imaju potrebu da omalovažavaju hrišćanske simbole i to potom nazivaju umjetnošću?
Neone,
Ne bi mi licno smetalo “umjetincko sprdanje” i sa simbolima drzave jer se u oba slucaja radi samo o tome – simbolima.
Umjetnik zeli da razbije neke ustaljene sablone i nacine misljenja i istovremeno ukaze na to da “”mrtvi simboli”” ne znace mnogo. Ukratko, pretpostvaljam da je funkcija umjetnickog djela da nas natjera da se upitamo da su ti simboli zivi i imaju li jos uvijek ono iskonsko znacenje, ili su ubijeni lazima i glupostima navodih vjernika. U konkretnom slucaju da li moderni hriscani zaista nose Isusov krst ili je to samo prazan simbol koji sam po sebi nista ne znaci. Isto je is a simbolima drzave.
Opasno je i kontraproduktivno kada se simboli politicki napadaju s ciljem unizavanja vjerujucih.
Dakle postoji ogromna razlika izmedju umjetnicke i politicke “”kritike””.
U jedno sam u svakom slucaju siguran – Bog nema potrebe da ga ljudi brane. Drzava ima jer je ljudska tvorevina.
“U jedno sam u svakom slucaju siguran – Bog nema potrebe da ga ljudi brane. Drzava ima jer je ljudska tvorevina. ”
Danilo, čestitke za prvu premisu. I s drugom se slažem, ali samo iz ugla – ljudi su grešni, pa su grešne i njihove tvorevine. Nameće se pitanje da li treba apriori braniti državu, ako je ona “sistemski grešna”, odnosno ako ne služi interesima njenih tvoraca?
…i još, postavlja se pitanje kako odrediti granicu između političke i umjetničke kritike simbola? Posebno imajući u vidu to da politička kritika može u isto vrijeme imati i umjetnički karakter.
“Nameće se pitanje da li treba apriori braniti državu, ako je ona “sistemski grešna”, odnosno ako ne služi interesima njenih tvoraca?” (Neon)
Nepne,
Primjedbe (pitanja) su na mjestu. I mislim da tu i lezi problem.
Naime, gdje je granica izmedju politicke poruke i umjetinckog dijela?
Posebno danas kada je sve (is)politizovano.
Sto se tice drzave, vec smo polemisali po tom pitanju. Ako se posmatra sa aspekta “obozavanja” i idealizovanja pojma drzave – vi bi bili u pravu. Medjutim, mi moramo zivjeti u nekoj drzavi (jer ljudi ne mogu, na sadasnjem nivou svijesti, zivjeti u anarhizmu).
Dakle, ne postavlja se pitanje “”drzava – da ili ne?” Vec kakva drzava?
Posto u slucaju CG nema mnogo opcija, vec je izbor izmedju nezavisne i slobodne CG i srbijanskog sreza/pokrajine, onda je – bar za mene – pitanje odgovoreno.
Problem, po meni, nije u drzavi vec u Vladi tj. kako doci do Vlade koja ce raditi u interesu vecine gradjana i koja ce voditi uspjesno ovu drzavu.
Dakle pitanje ko ce (treba) vladati je validno i otvoreno.
Plasi me samo cinjenica da je sadasnja opozicija vise opozicija drzavi CG, nego opozicija Vladi.
Tako da smo stalno u situaciji da od dvije lose opcije – biramo manje losu.
Dok god se ne pojavi, na politickoj sceni CG, jedna nova opozicija koja nece biti protiv svoje drzave – ali ce biti za pravu demokratiju i snazne institucije.
Danilo,
mislim da i opozicija i vlada rade uglavnom protiv interesa naroda.