Piše: Ksenija Zubković

Jedan domaći dnevni list, evo već drugi put u par dana, objavljuje na svom portalu članke na temu problema koji, čini se, tišti veći broj roditelja nego što se mislilo. Radi se o neobičnoj, zabrinjavajućoj i sramotnoj želji njihovih sinova da nose „žensku“ odjeći i igraju se „ženskim“ igračkama. Ne samo to, neki od tih dječaka i žele bit djevojčice, žele biti balerine ili Barbike. 

Roditelji su onda „očajni“, očevi „ugroženi“ (kad su već bili tako uspješni i napravili sina a ne kao drugi luzeri kćeri, sad ti sinovi ne žele biti sinovi nego kćeri, pa to zaista nije pravedno), neki očevi su dodatno poniženi time što moraju šetati gradom sa sinom koji nosi lutku.) a neki roditelji su „bez predrasuda“ pa ponekad svojim sinovima odjenu haljinice, ali u tome, naravno, ne izlaze van. To je samo za po doma, za po ormaru.

 

Jedan dječak želi biti balerina, što njegove roditelje baca u očaj a šira obitelj mu prijeti strašnim pričama o gubitku u slučaju da ostane pri toj svojoj želji, jer balerine, naravno, nemaju penis. A to što ga baletani imaju, to mu vjerojatno nitko nije spomenuo.

 

Neke priče su optimističnije, u njima se dječacima ne prijati kastracijom ako požele obući nešto ružičasto ili se baviti umjetnošću umjesto vožnjom bagera.

 

Zamislite da neka djevojčica izjavi kako bi ona nosila plavo ili zeleno i kako bi željela postati informatički inženjer a onda joj roditelji zastraše time da će joj izrasti penis! I zamislite to dijete kad bude malo veće dijete, tinejdžer ili mlada odrasla osoba i ostane pri svojim željama iz djetinjstva – nosi ružičasto (odnosno plavo), pleše balet (odnosno postane autolakirer), bude otvoreno transrodna ili gay, kakav joj je tek tada život ako u tako benignoj stvari kao što je izbor igračke mora biti određena svojim rodom i spolom. A taj otac, koji dobiva slom živaca na ideju da njegov sin nosi rozu majicu izbaci tog sina iz kuće zato što se ne uklapa u očevu zamišljenu sliku prave muškosti i prave sinosti. A dječaci iz vrtića koji upiru prstom prebiju tog mladića zato što nije stereotip muškarca, Rvata, katolika. A majka, koja kupuje haljinicu „za po kući“ pokušava sinov pederluk zadržati u kući, ako već baš mora, naturajući mu usput razno razne susjede, kćeri prijatelja i kćerine prijateljice kao jako dobru priliku uz koju bi shvatio da je već godinama u zabludi. On, a ne oni!

 

Podsjetilo me to na nemili događaj iz stvarnog života kojega sam na žalost bila sudionik, a dešavao se, i ponovio se više puta, različite forme ali istog sadržaja, u jednoj knjižari. Više puta se desilo da roditelji koji su kupovali djeci razne potrepštine za školu ne žele kupiti neku bilježnicu ili pisanku zato što je „za curice“ ili „za dečke“, a to njihov dečko odnosno curica onda ne bi nosili i koristili. I tražili su muževnije ili ženstvenije pisanke za svoje male prvaše. Ono što me ipak najviše pogodilo bila je gospođa koja je tražila knjigu za poklon jednoj djevojčici i kad sam ja (izvan svog vremena kakva jesam) predložila „Emila i detektive“ ona je odvratila da joj se ta knjiga čini „više za dečke“ i da ona traži „knjigu za djevojčice“. Pošto meni do tada nikad nije palo na pamet da bi se (pogotovo dječje) knjige dijelile po spolu, ostala sam potpuno zbunjena i taj sam događaj prepričavala još danima.

 

Dakle, knjige za djevojčice i knjige za dječake. Ne znam točno koji je kriterij, kamo bi spadao Bambi (mužjak) a kamoli npr. Pet prijatelja (u kojoj imamo povrh svega još i transrodnu George!).

 

Zamislite taj rozo-plavi svijet, prepun Barbika i Kenova (u kojem Barbike nisu transrodni muškarci ili transvestiti a Kenovi butch lezbijke, nego spolno ispravne i skladne Barbike i Kenovi), u kojem se dečki ugledaju u Boba Graditelja, u kojem curice čitaju „Heidi“ a nikad „Winnetoua“… Ovakav zamišljeni sklad ima jednu realnu ozbiljnu poteškoću. Žene koje se nisu dale satjerati (pa čak niti roditeljskim trudom i osobito trudom okoline) u zadanu spolnu dihotomiju koja favorizira muškarce još i prije no što su se i rodili. I drznule su se ući u muški zabran: pa je tako upravo tu nesretnu Barbie izmislila žena, "Heidi" je napisala žena, pa i macho "Boba Graditelja" je režirala žena. I opet su, tipično za žene, napravile nered, jedna je ušla u, osim vojske, jedan od najmuškijih zabrana – pisanje, druga je umjesto u kuhinju ušla u studio i režira (dakle upravlja svima redom i ženskom i muškom), a ona treća koja, umjesto da se zadovolji u najboljoj varijanti mjestom umiljate tete u vrtiću, upravlja najvećim proizvođačem igračaka na svijetu.

 

ZaMirZINE