Piše: Milorad Rašović

         Čudesna je ova naša društveno-ekonomska zbilja. Zamislite, a možete da ne vjerujete – rudari najavlju da izlaze iz kancelarija i kreću u glavni grad Crne Gore da dalje protestuju, da se žale "višim instancama", da ih vidi narod…A trebalo bi da rade, kopaju rudu, zaradjuju!

        Štrajk u Rudniku boksita počeo je tiho, iz zime, u jamama rudarskim. Izdržali nekako neudobnost i "s proljeća" izašli na vidjelo dana da bi nasilnim ulaskom u Upravnu zgradu najavili vrelo ljeto. Razbaškarili se u kancelarijama kujući plan kako da dobiju sav novac koji im iz minulog rada pripada. Izgleda, da im je i to dosadilo, pa će, možda, krenuti u dalje "osvajanje" kancelarija i kabineta u samom centru Podgorice. 

  Došlo je do usijanja. Pooštreni su ne samo zahtjevi rudara, nego i poslodavaca koji prijete – ukoliko ne krene proizvodnja,  otkazi. Vlada više nema, izgleda, snage da smiruje štrakače, a organi bezbjednosti preduzimaju neophodne mjere predostrožnosti.

       Pod okriljem nezavisnog sindikata Rudnika, ovaj put do "poravnavanja" računa sa poslodavcem trasiraju prekoračujući, što bi rekli, ovlašćenja – na grub način, nezakonito.

       Put do pravde nije popločan, ali postoje u svakoj državi, pa i našoj, odgovarajuće instance koje vode do tog cilja. Rudari su zapeli za štrajk kao jedini izbor. Zaboravili  su da proizvodnja, makar minimalna, mora da se odvija. Rude boksita ni na vidiku već toliko vremena. Ne "bune" se, dakle, po zakonu, kopajući  imjesto rude, gubitke koji im samo mogu odmoći u ispunjavanju njihovih zahtjeva.

      Slika bi bila tužnija da nema i drugog sindikata u ovom rudniku, koji se isto tako ujedinio, poštuje zakone Crne Gore, i ima ključni zahtjev –  da rade umjesto što štrajkuju, iako je i njima u ovoj ekonomskoj krizi ne manje teško.

        Rudari su pred izazovom ili da i dalje lutaju od kancelarija do kabineta ili da rade. Dakle, izabrati da vlast preduzme iznudjene mjere ili na svojim plećima iz okna rudarskog izvlačiti Rudnik iz teškoća na dobrobit svih.

         Lakše je, po svemu sudeći, štrajkovati i tražiti, a teže je raditi a i pravednije je i korisnije!