Piše: Milorad Rašović

        Umjetnici, naročito istaknuti, s vremenom gube osjećaj realnog života. U svom svijetu stvaralaštva podižu neprobojan zid koji im "sakrije" osjećaj da nijesu sami i da postoje i ovozemaljski ljudi koji se bore za opstanak.

         Čudno zvuči, ali današnji "elitni" sindikati u nekim velikim, strateškim fabrikama, liče na umjetnike koji se ne skidaju sa scene koja emituje samo njihovu nepravdu, siromaštvo, glad i oskudicu. Toliko su se saživjeli sa tom ulogom da privlače pažnju svih medija u Crnoj Gori koji se utrkuju ko će bolje i interensantnije saopštiti javnosti njihove napore da se izvuku iz krize. Njima plate ne smiju da kasne, topli obrok…inače neće "izlaziti" iz štrajka, i kancelarija i voditi, prije svega, kadrovsku politiku.

          Dakle, pod okriljem fabričkog sindikata "radnik je u štrajku". Spremni su, naravno, ako im se ispune zahtjevi i uslovljavanja da rade i po dvoje na jednom radnom mjestu. Da se rasterete, budu solidarni a da plate budu "čitave" i redovne. Tada bi se povukli, ne bi bilo tenzija a poslodavcima bi tek tada dozvolili konačno da "uđu" u svoj posao. U protivnom, oni će biti ”gazde” i radnici istovremeno i, naravno, kako ističu, proizvodili, prodavali, dijelili plate… Eh, kad bi to moglo!

          "Dva na jednog" ili "devet na jednog" – o zar se i to može, kako piše u jednoj pjesmi iz vremena kada je solidarnost radnička bila neprikosnovena, a tržišna utakmica ili profit bila omrznuta kategorija i danas tinja u ovim fabrikama. I tako, dobri ljudi ili dobri radnici udubljeni u samo svoje probleme, postaju svoja negacija, jer im je "neko" zaustavio vrijeme u kojem se valja samo radom i stručnošću dokazivati.

         Iznutra treba rasti, ćutke i neprimjetno napredovati, i u pravi čas se zaustaviti, jedna je od misli Iva Andrića koja zaslužuje da se makar pročita. Sve drugo znači: sam sebi plesti zamku, spremati sopstveni pad. Izazvati stečaj koji već kuca na vrata! A onda…

         Ode sanak pusti! Čovjek mašta o pravdi, redu i izobilju, ali je stvarnost surovija i zahtjevnija. A mogla bi, uz malo dobre volje, biti makar malo svjetlija. Valja baš sada, kad je dogorjelo…pružiti ruku… da vatra ne usplamti. Vrijedi pokušati, a i isplati se!