Piše: Ilija Despotović

Premijer Milo Đukanović reče na sastanku sa sindikalcima, 8. juna, da se, suštinski tako, bitka za identitet države sada bije u zdravstvu, obrazovanju, u vladavini prava. Tako i jeste. Identitetska "borba" za državu, kroz  afirmaciju himne, zastave, grba, iako ni tu još nijesu riješena sva pitanja, ipak, pripada prošlosti. Nezavisnost države sada se mora dokazivati, i potvrditi, na kvalitetu života, kroz bolje obrazovanje, zdravstveni sistem, kroz viši nivo kvaliteta svih "usluga". Jer, suverena država sama po sebi, ne predstavlja ništa, ili je samo trenutno emotivmo zadovoljenje, ako nije u funkciji ostvarivanja boljeg života. Prošle su četiri godine od referendumskog osvajanja nezavisnosti države, a , ruku na srce, većina običnog svijeta, onih koji su glasali za  još nijesu osjetili  "koristi" od svoga "da". Nekad se čini ni  toliko da mogu "zatvoriti" usta  onima koji su glasali "ne".

Sticajem okolnosti, sjutradan po izrečenoj Đukanovićevoj tačnoj ocjeni, bio sam svjedok testa validnosti njegovih riječi. Slika iz Kliničkog centra Crne Gore. Naravno, svakodnevna, redovna, stara, ali moj utisak bio je samo pojačan premijerovom svježom političkom porukom. Punih sedam sati proveo sam u hodniku "Klinike za očne bolesti", čekajući pregled. Pregled je, naravno, zakazan mjesec dana ranije. Na dan pregleda, svakako, mora se predati uput za specijalistu. Treba to učiniti rano, jer kasnije ne primaju upute. Ništa, dakle, što nije poznato svima onima koji idu kod "državnih" ljekara, u "državnu" bolnicu.

Desetine nervoznih ljudi  se tiskaju oko šaltera, oni koji su rano došli, zauzeli su ono malo klupa, a ostali stoje, punih sedam časova, pomalo prošetaju, vrate se i tako u nedogled.

Sestra se povremeno pomoli na vrata. Proziva takvim glasom , i raspoloženjem, da je većina ne čuje. Čekaju i oni koji su prvi predali upute. Prolazi, vrlo sporo,  vrijeme. Nikad doći na red. Neki pomnije prate dešavanja i registruju da prije ulaze oni koji su kasnije došli. Negoduju, u kasnijim časovima, počinju da protestuju, psuju. Omakne se, bogami, koja i na račun države. I opet se sjetih premijera. U pravu je. A šta vrijedi što je u pravu? Deklarativna je ona izjava pred sindikalcima. Kad će , zaista, početi "bitka" za identitet države pred šalterima, u bolnici, školi, na svim drugim mjestima gdje se običan svijet susreće sa potrebama, nevoljama, problemima, sa "državom"?

U "komunikaciju" sa pacijentima, pred "Klinikom za očne bolesti", u jednom momentu, izazvan prepirkom sestre sa jednim od njih, uključuje se i ljekar. Iz ordinacije. Reče sestri da bolje otvori vrata , da vidi svog "sagovornika". Na pacijentovo pitanje, bolje reći, anonimnu kritiku- pa, dokle ćemo čekati, ljekar odgovara pitanjima- da li ja imam pravo na pauzu, mogu li da ručam , a da ne stojim, kad ću biti sa svojom djecom itd. Onaj nevoljnik sa hodnika se izvinjava doktoru, iskreno, a doktor mu, neiskreno, zahvaljuje. Blizu je 15,00 časova. Sestra prozva tri pacijenta odjednom. Doktor ih gotovo prekorno odmjeri u svojoj ordinaciji. Pita sestru koliko je obavio pregleda. Odgovor- 32, a možda i više. Doktor: " Ja više ne mogu, ne osjećam se dobro".

Ovo troje što su, među posljednjima ušli, dok smjerno čekaju pregled, naravno, opet stojeći, slušaju dijalog doktora sa starijim pacijentom koji je još na pregledu. Pacijent:  Doktore, bili ste odsutni (reče kada), ali nijesam htio da mijenjam doktora, vi ste, kažu, najbolji".  Doktor: " A šta ja moj gospodine ( izgovara mu ime) imam od toga". Pacijent, otprilike, kaže mu da ima dobar glas, a doktor će opet " A šta ja imam od toga". Ustade gospodin. Doktor opet: Ne mogu ja više, koliko ih još ima". Sestra:"Još pet".  "Ne , ja više ne mogu", nastavlja doktor, a onda i dalje " neće me jesen čekati u Kliničkom centru", "ovo je nehumano šta od nas rade".Od koga? Od ljekara? A šta rade pacijentima?  No, onaj pacijent koji je imao "dijalog" sa doktorom , pozva se na VMA, a doktor će njemu "VMA je gospodska institucija".

Dođoh na red. Sjedoh na stolicu pred aparatom. Doktor se opet žali da ne može više. Baci neku stolicu u stranu,a onda mi priđe:  "Šta je" i gleda me. Rekoh mu "šta je", a malo mi je falilo da ustanem i da kažem – nije mi ništa.A ne znam, šta dobijam tim protestom, protiv koga protestujem , protiv doktorovog ponašanja, protiv direktora Kliničkog centra koji je napravio takvu "organizaciju", protiv ministra zdravlja koji, naravno, sve to zna, protiv premijera čiju sam ocjenu sa sindikalnog skupa, kao novinar, stavio u prvi plan svog izvještaja, ili, da oprostite, i protiv države sa takvom organizacijom zdravstva, pa i sa takvim ljekarima.

A, usput, a i to se zna, ti isti doktori koji su u državnoj bolnici neljubazni, koje toliko dugo čekamo, koji bacaju stolice pred pacijentima, u svojim, (i u ordinacijama gdje privatno rade) sasvim su drugačiji. A ministar, davno, reče- ljekari se moraju odlučiti, državna ili pruivatna ordinacija!  

I da stanem. I ovo je sve suvišno. A da ne zaboravim. Pravo da kažem, kad me je doktor onako dočekao, kad me je pitao "Šta je", nijesam siguran ni u  kvalitet njegovog pregleda. A kažu, dobar je. A šta ako je "zbrzio" pregled? Nadam se, ipak, da , ipak, u mom oku nije vido ništa loše. Tako i reče. To me je utješilo, a šta ako nije uradio sve što treba, pošto je bio onako nervozan i ljut. Imam pravo na sumnju. Pa, opet, pacijenti imaju razumijevanja: "Nije ni njima lako".

Da li doktori , i ministar, i premijer, kažu: "Nije ni ljudima iz čekaonica lako".

Bila je to, dakle, tu u čekaonici , u ordinaciji "Klinike za očne bolesti" jedna, svakodnevna, "bitka" za identitet države.  Po svemu sudeći, "država" je na gubitku. A koliko je izgubljenih "bitaka" za  Crnu Goru kao državu. Ne onih velikih, "istorijskih", nego ovih sanašnjih, svakodnevnih, postreferendumskih. Država je, ipak, samo izglasana 21. maja 2006. godine.