Slovenija pred prevratom- u spomen na 140. godišnjicu rođenja V. I. Lenina

Piše: Urban Vehovar*

Priželjkujem da se vrijeme vrati do 1990. i demokratizacija i privatizacija opet počnu. Narodnu skupštinu bih sravnio sa zemljom i to bi bila naša Ground Zero. Prostor na kome je bila zgrada Narodne skupštine prekrio bih ogromnpm pločom od crnog granita s natpisom: "Ovdje je stajao prvi hram demokratije u Republici Sloveniji. 1990-2010. Podsjetnik za buduće generacije."

Znam da nešto slično, na žalost, nije moguće.

Zato bismo se morali zadovoljiti nečim manjim, u pokušaju oživljavanja demokratskog projekta u Sloveniji. To uključuje, nužno i neizbježno, sporazum o smjeru ekonomskog razvoja. To se tiče bogatstva ili siromaštva nas i naših potomaka.

U sljedećih nekoliko godina moramo – i to može biti učinjeno – stvoriti uslove za novu društvenu, političku i ekonomsku organizaciju.

1. Moramo uspostaviti vladavinu prava

Opet moramo uspostaviti povjerenje u režim uspostavljen nakon 1990. Podaci istraživanja javnog mnjenja pokazuju da je nivo povjerenja u političke stranke i Narodnu skupštinu u Sloveniji izuzetno nizak. Vrlo mali postotak populacije takođe pokazuje da je zadovoljan demokratijom u Sloveniji. Povjerenje u demokratski sistem je najlakše uspostaviti efikasnnom kontrolom nad političkim i privrednim elitama.

To znači da za borbu protiv organizovanog i/ili privrednog kriminala moramo osposobiti policiju i državno tužilaštvo. Državno tužilaštvo nije doraslo ulozi i zbog toga moramo da ga snažno transformišemo. Tužilaštvo mora da bude proaktivno. Hitno je potreban slovenački Di Pietro, koji bi iza rešetaka poslao neke političare i privrednike.

Međutim, djelovanje slovenačkog Di Pietra ne bi smjelo da bude ograničeno na razdoblje jednog mandata, već mora biti trajno. U isto vrijeme, policija treba da bude očišćena od svih frakcija, te ličnih i političkih interesa, koji sada utiču na njeno djelovanje.

Za rješenja u Sloveniji nije dovoljno razbijati stakla na na Narodnoj skupštini, već bi možda bilo potrebno njegovo simbolično spaljivanje.

2. Moramo uspostaviti efikasne mehanizme kontrole vlasti

Što se tiče demokratičnosti režima, moramo podići izborni prag od pet posto. Ovo će eliminisati iz Narodne skupštine političke frakcije koje djeluju isključivo u ime uskih interesa i služe samo za koruptivne poslove njihovim članovima i funkcionerima.

Ovo se tiče Desus-a, SLS i SNS. Ne tvrdim da su druge partije nešto bolje, ali je lakše kontrolisati manje stranke. Osim toga, proporcionalni izborni sistem, koji omogućava ulazak manjih stranaka u parlament, koje tada ucjenjuju vodeće stranke kada im obezbjeđuju parlamentarnu većinu, sam po sebi je koruptiven.

Iz Narodna skupština treba eliminisati sve gradonačelnike. Oni sada poluge političke moći na centralnom nivou koriste da bi prikrili koruptivne poslove na lokalnom niovu. Mi ne samo da treba da težimo kontroli na nacionalnom nivou, nego i na lokalnom. Grubo govoreći, prisustvo gradonačelnika u Nacionalnoj skupštini djeluje nedemokratsko u smislu potencijala za kontrolu moći.

Moramo konačno osmosobiti i napraviti one institucije koje će trajno kontrolisati elite. Potrebna nam je, između ostalog, efikasna i djelotvorna revizorska služba, agencija za nabavku, efikasna i punomoćna komisija za sprječavanje korupcije.

Nama su potrebni nezavisni mediji koji neće uvijek popuštati interesima vlasnika ili članova političkih i privrednih oligarhija. Čak i smrt Boruta Meška, barem djelomično, odgovarala je onima koji su – tragično i doslovno – preko njegovog leša gradili svoje političko-poslovne karijere.

3. Rasteretiti porodične odnose i žene

Moramo rasteretiti porodične odnose. To znači da mora u većim gradovima biti dovoljno mjesta za stanovanje, koji se mogu iznajmiti za skroman novac. Moramo prestati da subvencioniramo građevinske lobije, a porodice treba da višak novca ulažu smisleno bilo gdje drugdje. Osim toga, izuzetno je važno što bi oslobađanje stambenih briga povećalo nivo prostorne mobilnosti, što je apsolutno potrebno ako želimo transformisati skoro potpuno zastarjelu privredu.

Moramo rasteretiti žene koje izgaraju na radnim mjestima, a takođe su prisiljene da brinu za starije članove porodice, da ne spominjem brigu o cijelom domaćinstvu. Činjenica je da je nakon 25 godina trećina stanovnika Slovenije starija od 65 godina, ali mi nemamo programe za brigu o starijim osobama, a još manje što tako planiramo za decenije koje dolaze.

Nama je potrebna kvalitetna briga kod kuće. Naravno, to ne znači samo da se smanji opterećenje starijih žena domaćica, nego da je takva zaštita mnogo jeftinije od stambene skrbi. Penzije su u prosjeku vrlo niska, tako da mladi ljudi danas često doplaćuju za staranje o svojim roditeljima u staračkim domovima.

Rasterećenje porodice i žena je preduslov za podizanje kvalitete života porodice. S jedne strane, to će povećati slobodno vrijeme članova porodice, posebno žena, a s druge bi olakšalo angažman u karijeri. Napokon, može pomoći i da se poveća natalitet, jer je poznato da žene imaju manje djece ako je sav teret domačinstva na njenim leđima.

4. Nužna je modernizacija zastarele privrede

Samo na temelju funkcionisanja vladavine prava i olakšanje za porodice i pojedince može biti otvoren prostor za privrednu modernizacija Slovenije. Sada je većina slovenačke privrede očajno zastarjela. Slovenačka privreda jednostavno ne proizvodi dovoljno veliku dobit da bi se njime u narednim godinama finansirala socijalna država, temelj socijalnog mira. Napominjem da nam u sljedećih 25 godina ne prijeti samo siromaštvo stotinama hiljada penzionra, nego i siromaštvo najmanje trećini stanovnika.

Samo u blizini velikih gradova moguće je uspostaviti uslove i povoljno okruženje u kojem će nastati novi, moderni poslovi. To bi trebalo, ako želimo da sačuvamo način života na koji smo navikli, zaposliti oko 100.000 ljudi. U ovom trenutku takvih kompanija jednostavno nema ili ih ima samo malo.

Da bismo lakše mogli razviti takva preduzeća, trebalo bi uspostaviti razvojno savezništvo između, recimo, opština Ljubljane i Vlade. Gradovi, doista, značajno premašuju nacionalne okvire, kao tačke susreta inovacija i preduzetničkog kapitala. Teško mi je da zamislim da o nečemu takvom dugoročno razmišljaju Zoran Janković i naša vlada.

Osim toga, moramo zaustaviti odlazak obrazovanih i najkreativnijih sinova i kćeri nacije, jer bez njih neće biti modernizacije privrede.

5. Trebaju nam razumne elite

Mi moramo otvoriti prostor na mentalnom nivou, jer,  u suprotnom, ugušiče nas smrad primitivizma i provincijalizma. Treba nam vođstvo i elitu, koje su razumne. Nažalost, danas je politiku za većinu predstavnika na nacionalnom i lokalnom nivou jedini način naglog bogaćenja. Trebaju nam elite koje će imati sposobnosti da vode, kao i sposobnosti da realizuju vizije. Potrebne su nam elite koje će biti u stanju suočiti se sa situacijom u kojoj se nalazimo. Sada je stanje vrlo loše.

Sve o čemu pišem, povezana je s jednim ključnim faktorom. Pitanje je da li će slovenačke oligarhije – grupe i pojedinci koji u Sloveniji neprekidno vladaju i koji su se u procesu tranzicije i privatizaciji silno obogatili – dozvoliti da se išta promijeni?

Sebe i svoje potomstvo su zbrinuli. Mnogo je onih koji su umorni i frustrirani i izgleda gotovo neizbježno klizanje u ksenofobiju i šovinizam. Manipulacije sa arbitražnim ugovorom sa Hrvatskom već se kreće u tom smjeru. Oligarhije su masama ponudile igre, a za sebe su zadržale hljeb i novac.

Vrlo jednostavno, vladajuće oligarhije se mogu odlučiti da spale sve mostove iza sebe. To znači da će se Slovenija grubo podijeliti na šačicu bogatih i mnoštvo siromašnih, kojima će oligarhije preko medija manipulisati lažnim informacijama, a u slučaju disidentstva će koristiti represivni aparat. Nadam se, ipak, da se tako nešto neće dogoditi.

6. Moramo uspostaviti novi društveni ugovor

Kratkoročno nam nema pomoći, već samo srednjoročno. Može nas spasiti samo društveni ugovor. Elite se moraju odreći barem dijela svojih privilegijala. Treba nam saglasnost za uspostavljanje efikasnih mehanizama kontrole vlasti i omogućavanje države blagostanja, a sa druge strane, ljudi treba da se slože oko promijene mehanizme koji regulišu funkcionisanje tržišta rada i penzionog sistema. Apriornost i samovolja vlasti su destruktivni.

Samo u dogovorenom okviru koji se može očekivati, moguće je formiranje snažne kreativne klase, koja bi bilka dio privrede koja bi omogućila narodu da zadrži korak s najnaprednijim društvima svijeta. Mnogi su do sada bili primorani da se podijele u frakcije ili izgube kreativni potencijal. U protivnom, opet ćemo postati ono što smo ponekad posprdno nazivali ‘Balkan’.

Bojim se da je to gotovo neizbježno. Prije toga, samo kad bi mogli otrijezniti barem dio političke oligarhije. Međutim, za takvo što je potrebno razbiti nešto više od stakala na Narodnoj skupštini. Možda je nužnija simbolična paljevina.

Doista, čini se da slovenačku oligarhiju trijezni strah od bijesa masa. Međutim, treba pažljivo rukovati vatrom, jer nam se može lako desiti da još jedno paljenja Reichstaga bude po mjeri onih koji sada upravljaju Slovenijom.

Pitanje je da li je triježnjenje moguće? Možemo li se dogovoriti o tome kako naprijed? Da li se, na primjer, možemo lako odlučiti za neosocijalnu Sloveniju? Da li možemo lako savladati pohlepu nosilaca moći, agresiju i konfuziju, očajanje, mržnju, razočaranost i zlobu poniženih i uvrijeđenih?

*Dr Urban Vehovar je docent i predavač na UP Pedagoškom fakultetu Kopar

Finance

Prevod: PCNEN