Piše: Vuk Bačanović

Danas, kada spomen Bitke na Neretvi obilježava svega nekolicina ostarjelih veterana, djece i poneki SDP-ov političar, koji svojim pojavljivanjem želi iznuditi jeftin politički profit kod jugonostalgičnih ljudi, kada ona ne predstavlja više od obezvrijeđenog folklora, čiji pobornici nemaju snage da ga nametnu kao protivtežu nacionalističkim narativima, kristalizira nam se njena epohalna historijska važnost. Bitka na Neretvi bila je dio njemačko-talijansko-hrvatske operacije Fall Weiss (Bijeli slučaj) čiji je cilj bio uništiti "komunističku državu" ili "sovjetsku republiku" (kako ju je volio nazivati Draža Mihailović), koja se 1942., u dužini od 250 i širini 80 – 100 km, prostirala od Karlovca preko Bihaća do Glamoča, Livna i Duvna i brojala 63.000 naoružanih boraca. S ove teritorije, tj. "Bihaćke republike", nacionalno mješovite partizanske jedinice vršile su prepade i diverzije na teritorije pod kontrolom snaga tzv. Nezavisne države Hrvatske. U to vrijeme, kada se ratna sreća u sjevernoj Africi okrenula protiv Nijemaca, Hitleru je bilo jasno da se moraju eliminirati svi balkanski pobunjenici koji bi mogli biti potencijalno opasni pri eventualnom britanskom iskrcavanju u jugoistočnoj Evropi. To su, dakle, bili razlozi zbog kojih je njemački Wehrmacht, kako je napisao Enver Redžić, odao "priznanje" jedinicama NOP-a, kao ozbiljnom protivniku i protiv njega organizirao napad združenih njemačkih, talijanskih, ustaških i četničkih vojnih formacija, koje su zajedno brojale do 150.000 ljudi.

Četnici, ustaše i ostali fašisti Krajem 1942. i početkom 1943., ova "komunistička država" bila je jedini teritorij Bosne i Hercegovine na kojem nisu dominirale nacionalističko-osvetničko-istrebljivačke ideologije. Nacistička marioneta, tzv. Nezavisna država Hrvatska, potpuno paralizirana srpskim ustancima koji su izbili radi njene antisrpske istrebljivačke politike, pokušavala je pronaći neki modus vivendi sporazumima s lokalnim četničkim vojvodama, ne bi li ga upotrijebila u borbi protiv komunista. S druge strane, "osvetnički" pohodi JVO-a (Jugoslovenske vojske u otadžbini) Draže Mihailovića svodili su se na klanje muslimanskog civilnog stanovništva u istočnoj Bosni, što je za posljedicu imalo zbližavanje stanovništva ugroženih muslimanskih područja sa fašističkim vlastima NDH. Odnosi snaga zapravo su izgledali ovako: talijanskim okupacionim snagama bilo je u interesu međusobno istrebljivanje Srba i Hrvata, dok su četnike podržavali kako bi slabili ionako simboličnu ustašku vlast u onim dijelovima Dalmacije koje Hrvatska nije morala predati Italiji Rimskim ugovorima iz 1941. Također, četnici su Italiji bili bliski i zbog antikomunističkog djelovanja, tj. djelovanja protiv beskompromisne antifašističke opredijeljenosti partizana. Nijemci su, s druge strane, bili posve uz ustašku vlast, iako su otvoreno kritizirali njenu politiku istrebljivanja Srba, koja je dovela do potpune destabilizacije regiona i potrebe angažiranja dodatnih njemačkih trupa potrebnih na Istočnom frontu. Iako su se njemački generali protivili angažiranju četnika u operaciji Weiss (zbog Hitlerovog stava da je potrebno u potpunosti uništiti kako partizane tako i četnike), odlučeno je da je potrebno iskoristiti četničku riješenost za obračun s komunistima, a potom ih i same razoružati i uništiti, kako ne bi prešli na stranu Britanaca pri njihovom eventualnom iskrcavanju na Jadranskoj obali.

Isto tako, u ovo vrijeme grupa muslimanskih prvaka oko Džafera Kulenovića počinje agitirati za autonomiju Bosne u okvirima Velikog njemačkog reicha, u kojoj bi NDH imala malo ili nikakvog utjecaja! U ovo vrijeme JVO intenzivira svoju promuslimansku propagandu kako bi bosanske muslimane privukla u svoje redove, a protiv partizana, obećavajući im vjersku ravnopravnost u budućoj demokratskoj Jugoslaviji (iz internih četničkih korespondencija bilo je jasno da se nije odustalo od strategije istrebljivanja koja su trebala nastupiti po završetku rata). Sve nacionalističke strane su, dakle, interes imale jedino u uništenju komunista, kako bi u kasnijem razvoju događaja mogle ostvariti svoje separatne nacionalističke interese, uklapajući se tako u njemačku i talijansku "zavadi pa vladaj" strategiju.

Operacija Weiss Ciljevi operacije Weiss, čiji je mastermind bio njemački zapovjednik za jugoistok general Alexander von Löhr, dogovoreni su 3. januara u Rimu, a potvrđeni 9. januara 1943. u Zagrebu. Faza Weiss – 1 značila je uništenje svih partizanskih jedinica između Karlovca, Ogulina, Gospića, Knina, Bosanskog Petrovca, Sanskog Mosta i Gline, da bi se u Weiss – 2 fazi dokusurila partizanska vojna sila na području Bosanskog Grahova, Livna, Jajca, Ključa, što je uključivalo presijecanje linija snabdijevanja hranom, zapljenu skladišta i uništenje bolnica. Time bi se stvorili uslovi za Weiss – 3 u kojem je trebalo čistiti teren od preostalih partizanskih jedinica i, u konačnici, razoružati četnike, koji nakon uništenja partizana više ne bi bili korisni. Jedan od osnovnih ciljeva operacije Weiss bio je, dakako, osiguravanje boksitnog područja oko Mostara za eksploataciju neophodnu njemačkoj ratnoj mašini. U vojnom smislu, operacija Weiss je značila desetkovanje Narodnooslobodilačke vojske i gubitak svih teritorija "republike".

Kada su partizani pritisnuti uz Neretvu, imali su 11.915 mrtvih, 616 zarobljenih i pogubljenih i dodatnih 2.506 zarobljenih, naspram svega 514 ubijenih vojnika Wehrmachta i saveznika. Međutim, i uz takve gubitke, partizani će nakon Titovog manevra s rušenjem mosta u Jablanici uništiti četničke formacije (djelovali su pod talijanskim pokroviteljstvom, pod nazivom Antikomunistička milicija) na istočnoj strani obale, čime su ravnogorci definitivno na teritoriji Bosne i Hercegovine prestali postojati kao ozbiljna vojna formacija!

Nakon ovog rasula dolazi do najkontroverznijeg momenta u NOB-u. Tito je u Zagreb poslao Milovana Đilasa, Koču Popovića i Vladimira Velebita, kako bi s Nijemcima sklopili separatni mir. Tito je, po svemu sudeći, želio da Nijemci povjeruju da bi se partizani, u slučaju britanskog iskrcavanja u Dalmaciji, također borili protiv njih, budući da bi to značilo restauraciju dinastije Karađorđevića i pobjedu Draže Mihailovića. Ovaj sastanak u zagrebačkom hotelu Esplanada jedan je od glavnih revizionističkih argumenata kako se Mihailoviću nema šta prebacivati zbog kolaboracije, budući da je to bila samo taktika, koju je, kako se vidi, koristio i Tito. Prema ravnogorskom revizionističkom historičaru Milislavu Samardžiću, Tito je borbom s Englezima želio produžiti rat, kako bi Crvenoj armiji dao vremena da prodre do Beograda. Pa ipak, stvari su stajale potpuno drugačije. Do saradnje Wehrmachta i partizana nikada nije došlo, a partizanske jedinice, za razliku od ravnogorskih, nikada nisu vojno sudejstvovale s bilo kojom okupatorskom, odnosno domaćom fašističkom formacijom.

Proboj iz okruženja Na kraju krajeva, kada su u pitanju famozni "martovski pregovori" u Zagrebu, Titu je moralo biti jasno da nastupa s pozicije komandanta gotovo razbijene vojske, te da nije u poziciji da se dogovori o bilo čemu, osim o kapitulaciji svojih jedinica, na što, dakako, nije želio pristati. Pregovori su, očigledno, bili taktika kako bi se razbijenoj partizanskoj vojci obezbijedio kakav-takav predah. Ipak, stvari se nisu odvijale po Titovoj zamisli. Završivši ciljeve operacije Weiss, Wehrmacht u maju 1943. kreće u ostvarenje nove operacije Schwartz (poznate i kao Peta ofanziva), tj. izolaciju i uništenje partizanske vojske, koja se povukla na područje Durmitora, Žabljaka i Foče. U isto vrijeme, Wehrmacht je želio uništiti i ostatke četnika, ali su se oni, zahvaljujući dobroj obavještajnoj službi, izvukli prije nego što su dospjeli u obruč. NOV je ostao okružen, te se, ponovo uz ogromne žrtve (blizu 6.000 ljudi), uspio probiti, pregrupirati i osvojiti nove teritorije u istočnoj Bosni. General Wermachta Alexander von Löhr naredio je da se poubijaju svi koji su preostali u obruču, pripadnici tri brigade, ranjenici i medicinsko osoblje (oko 2.000 ljudi). Priča o tome da bi partizani zaista ušli u borbu s Englezima postaje još neuvjerljivija kada se uzme u obzir da je u Titovom štabu boravio britanski obavještajac i čovjek od velikog Churchillovog povjerenja Hew Royle MacLean, kojeg je šef zadužio da mu pribavi ključnu informaciju o tome ko se u Jugoslaviji zaista bori protiv Nijemaca. Odgovor nije išao u korist ravnogorcima.

Kada se, dakle, sjećamo Bitke na Neretvi, onda moramo, van svakog idealizma, prvenstveno imati na umu da je to bila bitka vojske koja je željela državu bez nacionalističkih partikularizama, protiv vojnih formacija koje su se borile za svijet podobnosti na biološkoj osnovi, koji nam se u svoj svojoj grozoti vaspostavio devedesetih, ovaj put bez partizana. Poučeni tim iskustvom, svi mi koji smo imali sreću da preživimo nove nacionalne preporode, moramo znati da ta bitka nije završena, jer je neprijatelj odavno "prešao rijeku".

BHDani