Evo mog intervjua s našim poznatim intelektulacem 

Piše: Marko Vešović

"U ovoj zemlji kod Evrope", kako bi rekao Hamza Humo, nacionalna mržnja svakoga dana u svakom pogledu postaje sve gluplja. Bio sam naivčina koji je vjerovao da je ta mržnja u ratu dosegla plafon gluposti, ali ni govora, jer mržnja možda ima granice, ali glupost ih dokazano nema: snabdjevena je sposobnošću za beskrajnu proliferaciju, glupost se razmnožava pupljenjem, kao dupljari u moru, a mora idealnijeg za njen uzgoj od današnje BiH teško da ima. Evo mog intervjua, u stilu Pere Lukovića, s našim poznatim intelektulacem.

Zašto su Srbi dobri vaterpolisti? Srbi plivaju u krvi. Od rođenja.

A zašto imaju velike slikare, kao Veličković i Đurić, na primjer? Ljubičaste žile koje vire iz prerezanog krmećeg vrata za njih su likovna estetika.

Ta estetika za Srbe je kao za vas – šta? Kao za nas behar.

Šta vama Bošnjacima s estetikom behara nije, a Srbima s estetikom klanja jeste normalno? Njima je normalno da se krv gleda, u krvi uživa, da se krv jede, kao u onim nekakvim krvavicama što su suhomesnati proizvod.

Nedavno ste išli u Beč da, kao etnolog koji je diplomirao kod Tunje Filipovića, vršite proučavanja malih Srba. Možete li nam priopćiti nešto od onog što ste tamo vidjeli? Mali Srbin iz Beča neće osjetiti nikakvu nelagodu dok bezeveze kolje zeca.

Budite ljubezni pa to ponovite da Bošnjaci dobro utuve. Bezeveze kolje zeca.

Mali Srbin će tom prilikom čak (ili štaviše)? Čak štaviše, mali će Srbin poletjeti.

Znači li to da će malom Srbinu izrasti krila kao majci Jugovića? Mali će Srbin poletjeti od ushićenja.

Pošto ste pjesnik, možete li nam to ushićenje slikovito dočarati? Kao što se moje dijete ushiti kad čuje cvrkut ptica.

Šta ste u malog Srbina zapazili glede otpornosti na krv? Teško je reći da je mali Srbin otporniji na krv od mene. On uopće nije otporan. On je u krvi prirodan.

To nije posve razumljivo. Biste li čitateljima Dana tu stvar pojasnili jezikom nauke? Stavljati pojam otpornosti na krv u srpski kontekst isto je kao stavljati insana u kontekst otpornosti na zrak. Ne može se biti ili ne biti otporan na zrak.

Srbinu je, dakle, krv isto što je insanu vazduh koji diše? Da li je zbilja tako u Srba, nažalost? Tako u Srba, nažalost, nema otpornosti na krv, klanje, hropce, suze, prljavštinu.

Je li to Srbima izvorna priroda? Izvorna priroda u polovici svoje protuprirodnosti.

Pitanja su moja, a odgovori su ručni rad Fatmira Alispahića, nezavisnog ustaše iz Tuzle, publiciste, kritičara, pjesnika, kolumniste u nekoliko listova i predavača po džamijama i studentskim centrima koji je na mom fakultetu nedavno magistrirao. Kad sam njegovu maloumnu analizu Srba pročitao u Kazazovu tekstu objavljenom u Oslobođenju, Enveru sam rekao: "Od fašizma se neizbježno postaje idiot".

Uostalom, ako je Matija Bećković, čovjek sa velikom inteligencijom i talentom, postao odrta budala kad se iščaurio u nacistu, šta da očekuješ od piskarala iz Tuzle? Ali mi jeste nevjerovatno da se usred meni veoma dragog grada pojavila ustaška sablast iz Drugog svjetskog rata. Jer ovakav govor o Srbima sretao sam jedino u Pavelićevih ideologa, mada ne ovoliko debilan.

2. Još jedna vesela anegdota o Tunji. Veli mu poznanik: "Uvaženi akademiče, čitam knjigu Ko je ko u Bošnjaka i ne vjerujem očima: nisam mogao da u njoj nađem vas". "Kako ćeš me naći kad me nema". "Ali, profesore, kako je to moguće?" "U današnjoj Bosni sve je moguće". "Ali zašto?" "Nisu htjeli da stave moju fotografiju". "Ali unutra nema ničije fotogafije". "Baš zato".

Istinita ili ne, ova priča nudi pogođen akademikov portret. U Tunjinim očima prvi u Bošnjaka je Tunjo, potom dođe pet praznih mjesta, a Bošnjaci nek se dogovore ko je sedmi. Što Tunjo veli jezgrovitije od mene: "Alejhiselam, pa ja".

Ova anegdota dođe mi kao zgodan uvod u Nedžada. Meša Selimović, ozbiljan kandidat za sedmog u Bošnjaka, napisao je djelo koje se "pogrešno zove Derviš i smrt, trebalo bi možda da se zove Pop i smrt ili Sveštenik i smrt, ili Ateista i smrt, ili Komunista i smrt, ili nekako drugačije, a nikako Derviš i smrt. Derviš i smrt nije muslimanska knjiga i ne samo da nije muslimanska, ona je antimuslimanska". Tako je Ibrišimović kazao u listu Kulin, i pukim slučajem ostao živ (dodao bi Pera Luković).

Ibrišimović je na televiziji rekao da želi biti evropski pisac. Tačnije: hoće da ga čitaju kao evropskog pisca, razumiju kao evropskog, računaju u evropske pisce. Mada neće nikad biti evropski, a daj bože da slažem, staviću ga u njihovo društvo i primijeniti na njega evropska mjerila. Zamislimo da neko napiše: "Baudelaireovo Cvijeće zla nije katolička knjiga i ne samo da nije katolička, ona je antikatolička". Mada bi ova rečenica, u osnovi, bila tačna, evropski čitaoci, od običnih ljubitelja poezije do vrhunskih stručnjaka, kazali bi: "Iz kojeg je od minulih stoljeća pobjegla ova avet? Iz trinaestog? Iz jedanaestog?"

Kad primijeniš na njega evropska mjerila, otkriješ da je Ibrišimović prikaza u čijoj glavi caruje duboki srednji vijek – eto zašto ne vjerujem da će ikad biti evropski pisac, a daj bože da slažem, to bi mene obradovalo više no ikog, jer bi potvrdilo da Njegošev junak nije bezveze kliknuo: "Neka bude što biti ne može!"

BH DANI