Radnik je postao kmet, ili stoka u očima poslodavca. I privatnog i državnog. Možda je to i zaslužio.

Piše: Omer Šarkić

„Štrajk gladju, otpušteni sindikalci, prijetnja otkazom, nepoštovanje kolektivnog ugovora, višak radnika, vlasnik prijeti radnicima, radna nedjelja od 60 sati, opet štrajk gladju, zatvaranje u jame do ispunjenja zahtjeva, strateški partner u dugovima rasprodaje fabriku, višak administracije-otpuštanje, štrajk gladju do smrti, protesti ostatka radničke klase…"

Ko u ovakvom ambijentu može tražiti neka svoja „manja" radnička prava i ko će se makar osvrnuti na nečiji pojedinačan slučaj?

Vladin sindikat, sudovi, inspekcije, mediji, tvoj kolega sa posla koji je u stalnom strahu ili sitnom dilu sa poslovodstvom, direktor, partijski (ne)radnik u firmi…?

„I ti se žališ zbog toga a vidji što se radi, čuvaj posao jadan" – uobičajna je „podrška".

Radnik je postao kmet, ili stoka u očima poslodavca. I privatnog, i državnog. Možda je to i zaslužio.

Zaposlen sam u državnoj firmi, a ne kradem niti sam ikad ukrao išta iz nje!

Nijesam dobio ni stan, niti sam ga tražio, iako su ga svi dobili od onih kojii su zaposlili kada i ja. Uprkos tome što su većina već imali svoju kuću ili stan. Neki su čak već dobili i kredite za renoviranje tih istih stanova!

Znam da sam zbog toga BUDALA. Al volim što sam.

Već 4 godine ne plaćam porez na naslijedjenu, staru, ruševnu kuću u kojoj stanujem. Iz protesta. Gradjanskog. Ili kmetskog, bolje rečeno. Niti ću ga plaćati-bar milom. Sve dok naselje u kom živim ne bude imalo makar približne infrastrukturne uslove kao ostali djelovi grada.

Živim na Draču. To vam je uži centar grada. Kuća mi je na  300 metara „krive linije" od ulice Slobode. Tamo nemamo fekalne ni atmosferske kanalizacije. Ni škole. Ni vrtića. Ni dom zdravlja. Ni igrališta za djecu. Ni parkinga. Ni… Ulice su nam sve u rupama. Krpe se povremeno, ovlaš. Mi smo u stvari neogradjeni geto Podgorice – koja dobija konture Evropske metropole-kako vole da kažu. Starosjedioc sam. Genaracijama naša porodica ulaže u grad kroz razne dažbine, poreze, prireze, doprinose. U stvari plaćamo harač. Samo što je harač bio mnogo legitimniji. Em su se znali pravila-ovdje se ne znaju, em je to ipak radila okupatorska, Turska imperija.

Upozorenje o „prinudnoj naplati poreza na nepokretnost" tj. haraču, uručeno mi je 29.01.2009.godine. Na poslu a ne na kućnoj adresi, isto kao onda kada su me sa posla privodili njihovi policajci za rat koji su vodili u moje ime, a za opšte dobro.

Na harač sam izjavio žalbu nekakvom Glavnom administratoru grada. Čak sam se toliko „drznuo", da tražim obrnuto. Da Glavni Grad Podgorica  meni vrati sve dosadašnje, genaracijske harače, jer ništa od njih nije uloženo u moj kraj.

„Žalba mi nije bila u skladu… „, pa su me pravno naučili da se žalim sudu, ako mi je krivo.

Bilo mi je krivo, ali se dalje nijesam žalio. Jer, kadija te tuži-kadija te sudi.

Skoro godinu ipo poslije, dobio sam platnu listu za predstojeću, prvomajsku platu(nadnicu) na kojoj je stavka: „Obustave-budžet Opštine-135.91 eura". Bez ikavog dokumenta, upozorenja, sudske odluke, makar usmenog obavjestenja od Glavnog Grada ili računovodstva ustanove u kojoj radim. Pa stoga bez prava na prigovor, žalbu…

Plačem za turcima. Ne zato što sam Turčin, jer nijesam, iako će mnogi po potpisu misliti da jesam. Zato smo pored ostalog tu, dje jesmo.

Blagajnica kaže-naredio finasijski Direktor. Finasijski Direktor – to je uradila blagajnica…

I tako u krug dok mi najzad, uz sto muka nijesu dali kopiju  „Zaključka o prinudnoj naplati poreza na nepokretnosti" – harača.

Koliko se sjećam iz istorije, često lažave, Turci su za harač uzimali desetinu prihoda. Našim a Evropskim zakonom, propisano je da se može uzeti trećina prihoda, osim u slučaju sudske zabrane kada se može uzeti polovina. Iako ovo nije sudska zabrana, već neka njihova tj. Njegova, izmišljena ad hok zajebancija, uz već postojeću zabranu-kredit, oduzeto mi je 60% od dohodka tj. 2/3. I tako će u naredne dva mjeseca, kažu.

A zakon? A pravo? Za pravdu da ne govorim.

Kome da se žalim? Kadiji?

Vama kmetovima, koji mislite da ste gradjani i koji ste na sve oguglali?

Da se pazim svilenog gajtana, kažete!?

Ali vi ste sledeći, znajte. Kao onaj vaš komšija ili rodjak koji se uzalud, godinama pazio, isto tako kao vi.